Ubijanje se nastavlja
Borba protiv terorizma tako je u savremenom svijetu sakralizirana da je i sama postala svojevrsni terorizam. Kompletan politički, vojni, obavještajni i policijski vrh Izraela morao bi, zajedno s Hamasom, odgovarati za ratne zločine. Šanse da se to desi su minimalne i normalnom svijetu ostaje krhka utjeha da bi im eventualno mogao mjeru uzeti sud historije. Ali pošto ni on nije uvijek pouzdan jer zna se ko piše historiju, nada u bilo kakvu formu pravde sve je krhkija.
Primirje u izmasakriranoj Gazi je završeno, ubijanje djece, žena i svega što se zastrašujućoj vojnoj sili nađe na putu nastavlja se poznatim intenzitetom. Do sada je što ubijeno što ranjeno oko pedeset hiljada ljudi. Podaci UN-a govore o nevjerovatnih milion i osamsto hiljada raseljenih Palestinaca. Ništa od toga nije dovoljno za moćnike koji odlučuju, teško pojmljiva tragedija ide svojim uhodanim tokom.
Politička infuzija
Međunarodna zajednica je od samog početka rata pa sve do danas Bosnu i Hercegovinu održavala u životu, ili bi bolje bilo reći u leru, a nikad nije dala istinsku političku infuziju (Edward W. Said) koja bi od zemlje napravila funkcionalnu državu, odnosno samoodrživ organizam.
U ratu – politička infuzija bila bi da su napadnutoj strani dali oružje, a ne hranu, što je bila humanitarna transfuzija.
U miru, bilo je stotinu prilika da se eliminiraju destruktivni, arhaični i kriminalni elementi. Ali ništa od toga nije urađeno, mnogi i danas vladaju zemljom. Mogla se 1996. godine donijeti brutalna mjera – da ratne vođe ne mogu biti politički lideri u miru – i možda bi takva odluka zemlji dala novi zamah.
Sad je kasno. Međutim, na stranom faktoru može biti samo kolateralna odgovornost, nikako glavna. Ima stvari koje postoje i funkcioniraju samo zahvaljujući strancima. I ima ih mnogo više nego što je domaći puk na svim stranama spreman priznati. Najvažniji dio posla morale su odraditi domaće snage, ali one su se snagom nesavladivog poroka odale bogaćenju, ideologiziranju, preplitanju vjere i politike, korupciji i nepotizmu. Rezultat je vidljiv svakog dana. Jedno društvo uništeno je suštinski, a to što i dalje funkcionira kao neka proizvoljna forma stvar je viših sila, odnosno kontradiktorne konstelacije međunarodnih odnosa i ukupnih uvjeta. Do kada, to još niko ne zna.
Je li Sarajevo zaista Teheran?
Sarajevo kao Teheran. Moćni političar iz siromašnijeg entiteta svojevremeno je plasirao tu dosjetku kao pokušaj da se devalvira glavni grad Irana. Ako je, međutim, htio da se našali na račun svog glavnog grada, onda bi pošalica možda bila uspješnija da ga je uporedio s Islamabadom. Međutim, problem s političkom zlobom je u tome što se na kraju uvijek okrene protiv svojih autora, jer svaka pošalica ima dvije oštrice. Šta bi u tom slučaju bila Banja Luka? Staljingrad? Pjongjang? A ako pristanemo na pogubni princip ruganja drugom, ne smijemo ni pomisliti kakve sve kombinatorske mogućnosti ostavlja pitanje kako ćemo zvati bivšu Lukavicu. Istočni Teheran? Kakvih bi se tek duhovitih paralela moglo iznaći na račun Čovićeve polovine Mostara?
Za eventualni oporavak Bosne i Heregovine najvažnije bi bilo da se taj princip ruganja, ismijavanja i urnisanja drugog zauvijek izbaci iz političkog narativa. Na pozitivnoj retorici lako je graditi društvene odnose koji bi svima išli u korist. Bez obzira što dijele tešku, povremeno nepodnošljivu prošlost, narodi i građani ove zemlje jednom će morati da nađu zajednički jezik. Realni život, tamo gdje nastaju trgovina i saradnja, davno ga je pronašao, ali ukupnu atmosferu u državi ipak obilježava politički diskurs. Njega od konstruktivnog ponašanja dijeli odluka, odluka zavisi od ciljeva, a za neke od političara ni ciljevi ni metode nisu miroljubivi.
Indeks ratobornosti i konfliktnog potencijala mogao bi se izraditi za svaku javnu ličnost i vrlo brzo bi pokazao kakvim je ko ciljevima posvećen.
Ili možda podređen.
Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
