Zamislite da se nalazite u velikoj bijeloj sobi okruženoj hiljadama vrata. Iza svakih vrata nalaze se sobe napunjene riječima bez ikakvog reda ili redoslijeda, samo onako gomile riječi naguranih od patosa do plafona. Vaš zadatak je pronaći u svim tim sobama riječi kojima ćete sklopiti smislenu rečenicu, artikulisanu i s jasnom porukom. Nemate nikakvu pomoć ili naznaku šta bi iza kojih vrata moglo biti, koju biste riječ mogli naći, niti ste ičim upućeni kako ta eventualna rečenica treba zvučati i na šta se odnositi.
Čini se nemogućim, zar ne?
Upravo tako se osjećam kao roditelj djeteta sa poteškoćama u razvoju svaki put kad se spomene riječ koju najčešće samo u sebi izgovaram: Pazarić – sinonim za ostati bez teksta. To je samo riječ, a kad ipak dođem do slike, cijela ta bijela soba i njenih hiljadu vrata se urušavaju i kolapsiraju u strašan bezdan u koji bezglavo propadam.
Mnogo je onoga što se ne izgovara, riječi o kojima se šuti, onoga što se ne spominje. A sad konkretno: u pitanju su djeca i osobe sa poteškoćama koji su ne svojom krivnjom „završili“ u Pazariću.
Sistem i zlostavljanje
Ono što se ne izgovara je da više od polovine njih nikada tamo nisu smjeli biti ostavljeni, ono o čemu se šuti su razlozi njihova bivstvovanja u takvoj ustanovi. Nekima od njih su roditelji/staratelji bolesni, stari i napušteni od svih i svega, neki od njih su u takvom stanju da su agresivni ili autoagresivni pa su pod stalnim sedacijama, a svi skupa su zlostavljani od strane sistema koji im je namijenio takvu sudbinu.
Da bi boravili u Pazariću, po štićeniku Kantoni u Federaciji BiH izdvajaju cca 1300 KM. Dodatno, Zavod zdravstvenog osiguranja godišnje izdvaja još 250.000 KM, a „akcijom“ Federalnog parlamenta je izdvajano više puta po 200.000 ili 300.000 maraka. Donacije, akcije i čuda. Novac, pare, budžet, sve se svodi na to.
Kriv ministar, direktor, novinar, njegovatelj, mediji, buka, protesti, specijalci, sve to propadne u bezdan onoga što se ne izgovara, onoga što je suštinski bolna istina.
Kriv je onaj ko je namijenio da Pazarić živi kao ustanova i da mu se plaća za smještaj štićenika, dok se istoj toj porodici ničim ne pomaže da sama brine o svom djetetu. Krivi su svi oni koji su namislili da to ikada treba tako. Koliko je licemjerno donijeti Zakon o roditeljima njegovateljima, oduzeti iz sredstava tuđe njege i pomoći od djeteta da daš minimalac roditelju. Kako to isto dijete u Pazariću „košta“ 1.300, a kad treba pomoć porodici onda je to 600 KM?!? Koliko je licemjerno da ministar bilo kog ministarstva samo na telefon potroši više negoli je Zakonom propisano da član porodice može mjesečno imati 227 KM da bi mu dijete dobilo dječiji doplatak?!? Probajte izračunati koliko bi dnevno vaše dijete smjelo imati ako je za 30 dana 227 KM. Ja jesam: manje od 20 feninga dnevno po stavkama (voda, struja, grijanje, hrana, odjeća, obuća, higijena, školske potrepštine). Ne smijete ni pomisliti da svom djetetu recimo kupite najjeftiniju običnu čokoladu!
Licemjerni statusi
Krivi su svi oni koji 30 godina nisu obezbijedili ni ranu intervenciju, centre podrške, servise, ništa pod Božjom kapom, i smiju se muci onih koji sve to sami pokušavaju. Licemjerno se izbacuju statusi po mrežama kao politički pamfleti, prebacuje se loptica, kriv je neko drugi, samo nije do nas što sve to gledamo i živimo u takvom bezdanu.
Hej, ljudi, Federacija BiH preko Ministarstva za rad i socijalnu politiku raspisuje projekte koje finansira iz sredstava Lutrije za pomoć ovoj populaciji! Više od 10 godina je naslovna slika tog poziva bila fotografija ruleta! Rulet, to je ono, ubaciš kockicu pa se vrti neki krug i kockar čeka na kojoj boji i broju će se kockica zaustaviti. Tako vam ide i podjela tih sredstava za one koji se ko biva trude nešto popraviti.
Sadašnji ministar se makar udostojio promijeniti tu strašnu fotografiju, ali sama poenta je ista. Briga o djeci i osobama s poteškoćama i onima koji su marginalizirani je u našem društvu čisti rulet za naše vlade. Oni se kockaju s njima dok mi tražimo smislenu rečenicu u bijeloj sobi sa hiljadu vrata. Zašto po istom principu onda oni ne bi dijelili sebi plate od sredstava Lutrije? Sjednu za stol i odigraju partiju ruleta, pa ko dobije, dobije.
Ono o čemu se šuti i nikada se ne izgovara jeste šta imaju štićenici od presude za troje direktora. Šta je njima bolje sada? Šta konkretno je dato štićenicima? Šta bi bilo istinski bolje ako zamijenimo i sadašnjeg direktora ili ministra?
Ništa! Odgovorno tvrdim apsolutno ništa, jer je ovo sistem kreiran na način da takav ostane. Krivim direktora i ministra samo zato što to jasno i glasno ne kažu javnosti, pretpostavljam da se ne zamjeraju partijama i koalicijama. Ono što samo u sebi izgovaram, te riječi ne mogu da nađem i složim rečenicu javno. Pritišće me velika bijela soba. Ma koliko se cijelim svojim bićem i svom svojom snagom napinjala, sve mi samo nijemo propada u bezdan. Pazarić!
