Tko su partneri a tko suradnici međunarodne zajednice u BiH?
Prije nego se odgovori na ovo pitanje, neophodno je izvršiti mala pojmovna razlikovanja. Prvo, pojmovi par-tner i su-radnik nisu istog značenja. Partnerstvo je djelovanje sa zajedničkim, jedinstvenim interesom, zajedničkom strategijom i odlučivanjem, dok je suradništvo kooperacija u djelovanju sa pojedinačnim i posebnim interesima, odvojenim i zasebnim. Drugo, pojam „međunarodna zajednica“ pišemo malim slovom, a skraćenicu MZ, jer institucija takvog naslova ne postoji. Ona je u BiH koloplet politika iz svijeta koje su u istom kolu, ali igraju na različitu muziku, tako da su u stalnom raskoraku. To je po sebi smiješno, ali je za nas tragikomično.
Kada su u BiH završeni oni pradavni izbori 1990. godine, nazvani prvim demokratskim i slobodnim (???), i kada su nacionalističke stranke nadmoćno pobijedile, sudjelovao sam u jednom iznenadnom, ničim izazvanom i zanimljivom razgovoru. Odmah nakon objavljivanja neslužbenih rezultata i velike nacionalističke euforije i slavlja, uz pečenje volova i ostale stoke, pozvan sam na razgovor s nekim strancima u hotel Holiday Inn. Pozvano nas je troje, svi s izborne liste SK BiH, koja je katastrofalno izgubila izbore. Ni jedno od nas ranije nije sudjelovalo u politici, sve troje smo bili univerzitetski profesori s akademskim karijerama, bez ikakvog političkog naslijeđa iz komunističkog režima. U politici smo bili do tih izbora nepoznati, i sami pred pitanjem što tu radimo. Ali bio je to zahtjev vremena, važniji od naših univerzitetskih karijera i udobnosti akademskog života. Naše sugovornike strance zanimala je procjena u kom smjeru će se dalje odvijati politika u BiH i kako će funkcionirati nacionalistička vlast. Moje kolege su s njima razgovarali otvoreno i iskreno, pokušavali procijeniti buduću politiku koja se nije mogla racionalizirati, ukazujući na opasnosti iracionalnog koje je bilo položeno u temelje te politike. Ja sam šutio, gotovo nisam sudjelovao u razgovoru jer sam još bio u šoku od onoga što se desilo, i u strahu od onoga što slijedi. U glavi mi je stalno bila misao koju sam izgovorio na završnom predizbornom skupu u prepunoj sarajevskoj Skenderiji. Rekao sam da će zlo postati naša stvarnost ukoliko nacionalizam pobijedi i da je naša zadaća to spriječiti. Sjećam se da sam to ispalio iz sebe više kao slutnju nego činjenicu, ali što sam dulje razmišljao o tome, to se činilo sve realnijim. Bio je to posljednji očajnički pokušaj upozorenja. Međutim, to upozorenje je već te večeri istopljeno u masi govora i govornika koji su uglavnom ponavljali optimistične predizborne parole i prognoze.
Pod dojmom straha
Samo su mene obuzeli jeza i strah od vlastite misli, a tako olako sam je izgovorio. Nije to bio strah pred činjenicom da će partija kojoj sam pripadao izgubiti izbore, nego zbog same pomisli da bi zlo moglo biti naša stvarnost. I dalje sam bio pod dojmom toga straha, pod unutarnjom tjeskobom koju nisam mogao ni sa kim podijeliti. To je ono unutarnje stanje kada se prepadnemo vlastite slutnje koja dođe nenadano i nepripremljeno, kao da je netko došapne, i nosimo je kao stalnu zebnju bojeći se da je ne prepoznamo u onome što se zbiva. S tom mišlju o stvarnosti zla gledao sam nijemo u sugovornike toga dana u Holiday Innu. Ta misao mi nije dozvoljavala sudjelovati u razgovoru koji je trebao biti neka racionalizacija onoga što nas čeka. Kada se već tražilo od mene da nešto kažem, ponovno sam izrekao samo slutnju, bez premisa i izvođenja, bez racionalnog postupka. Rekao sam gospodi da su u ovoj zemlji izgubili jedine moguće partnere za budućnost. I ponovno, dodatno sam se prepao vlastite misli. Naši sugovornici su bili predstavnici jednog dijela onoga što smo zvali međunarodna zajednica. U tom trenutku još nisam znao tko su. Što će se doista desiti ako MZ pristane uz zlo, pitao sam se nijemo. Na kraju su se naši sugovornici legitimirali svojim posjetnicama – obojica su bili agenti CIA-e, i to je jasno bilo ispisano ispod njihovih imena. Ljudi nisu krili tko su i odakle su, radili su svoj posao javno. I bez toga saznanja ja bih i dalje šutio. Ta njihova legitimacija samo je povećala moju zebnju i strah – imat ćemo zlo kao stvarnost, a tvorci toga zla će vjerojatno biti partneri MZ-a. Osjećao sam se kao u malom čamcu, nasred okeana, u oluji, a kopno se nije moglo ni naslutiti.
Partneri i suradnici
MZ je ostala bez pravih partnera u BiH još 1990. godine. Tražila je partnere a dobila suradnike koji su upravo nju iskoristili za svoje ciljeve i interese.
Izgledalo je apsurdno i nelogično jer je u našoj percepciji MZ bila demokratska i miroljubiva, protiv svakog oblika totalitarizma, za slobodu političkog djelovanja. Kako to da nisu mogli procijeniti da odabrani partneri ne mogu biti nositelji njihovih vrijednosti, da te vrijednosti neće nikada prihvatiti niti ostvarivati? Koji je bio njihov interes da izaberu baš takve partnere i odbace one jedino moguće? Gotovo trideset godina oni traže partnere u BiH da bi ovu zemlju primakli standardima po kojima oni žive. Njihova davno učinjena greška bila je u tome što te kobne 1990. nisu pronašli partnere za prave ciljeve, nego suradnike na jednokratnom političkom zadatku rušenja komunizma. Znali su i dobro procijenili da se komunizam najlakše rušio nacionalizmom. Vjerovali su da se nacionalizam može kontrolirati i da će oni to lako uraditi. Bitno je bilo samo s lica zemlje konačno zbrisati „bauk komunizma“. Nije im bilo dovoljno to što je uradio tadašnji savezni premijer Ante Marković, koji je svojim ekonomskim reformama već poslao u prošlost komunistički sistem. Već je on društveno vlasništvo počeo transformirati u dionička društva i krenuo u privatizaciju. Zna se da svaki politički sistem opstaje na ekonomskom modelu i da mu ovaj daje formu. To nije bilo dovoljno. MZ je htjela svaki trag komunizma pobrisati i nije birala sredstva. I dionička društva su im mirisala na kolektivizam. Stvar se morala radikalizirati, Titovi ostaci su morali biti uništeni do kraja u najgrubljem privatnom vlasništvu. Taj stav je više ličio na osvetu nego na racionalni odnos. Da su imali racionalan pristup, razlikovali bi partnere od suradnika. Iz ove perspektive, čak i Titova smrt i sahrana izgledaju drugačije. Nije se cijeli svijet sjatio oko toga da bi se odali počast i priznanje državniku. Funkcioneri MZ-a su dobili priliku da se naslađuju jednoj smrti i onome što će slijediti iza nje, a što su pripremali godinama. Nisu oni žalili za Titom. Mi smo bili glupi i obuzeti emocijama. Oni su se naslađivali. Čast onima iz trećeg svijeta, oni su ga žalili iskreno, njihove suze su bile nad nama jer su znali o čemu se radi. Samo smo mi tu nasladu tumačili kao žalost.
Najsigurniji mamac
Od toga trenutka MZ traži partnere za rušenje samoupravnog socijalizma i izgradnju „demokratskog i slobodnog“ sistema vlasti. Njihova strategija je bila formiranje nacionalnih država na tlu Jugoslavije kao najsigurniji mamac za nacionalizam. To nije bilo teško jer je Jugoslavija već funkcionirala kao nacionalna država jednog naroda, a ne kao federacija ravnopravnih republika. Uostalom, kako je mogla izgledati jednopartijska država u kojoj je oko 70% jednog naroda činilo partiju. Znalo se da će se ta partija raspasti onoga trenutka kada drugi narodi zatraže ravnopravnost u njoj. Forsiranje i podrška srpskom nacionalizmu su bili inicijalna kapisla raspada i partije i države.
Ali, MZ je previdjela važnu činjenicu. Ona je posijala sjeme nacionalizma i mislila da ga može iščupati iz tla kada odluči. Nisu bili sposobni predvidjeti elementarnu činjenicu da će se to sjeme neprestano obnavljati u plodnom tlu, kao korov – što se više kosi, sve je gušći i brže raste.
MZ žanje ono što je posijala. Na ondašnjoj političkoj sceni koja je nudila reforme i demokratske vrijednosti, ona nije prepoznala svoje prave partnere. Odabrala je nacionaliste, ali oni su imali svoje dodatne parcijalne ciljeve. Mislili su da su dobili partnere a ustvari su dobili suradnike. Danas ta ista MZ prolazi odiseju i traži pravi put. Odisej je nosio sa sobom prokletstvo bogova jer im je prkosio, nije poštivao njihove zapovijedi koje su sadržavale vrijednosti života. Ali, Odisej je imao Atenu za partnericu, boginju mudrosti i civilizacije koja ga uvijek izvodila na pravi put. I imao je nadu, Penelopu, koja ga je čekala i koja je odolijevala svim iskušenjima. Njegova partnerica, ljubav i vjernost su ga doveli kući.
Tko je Atena a tko Penelopa MZ-u u BiH? Gdje su im partneri s kojima sviđaju poslove 30 godina i s kojima traže put? Oni još ne shvaćaju da nacionalizam ne može biti partner na tom putu. Nacionalisti uvijek imaju samo svoje parcijalne interese, svoju egoističku dobit. Nacionalizam za njih nije bio sredstvo rušenja komunizma, kao za MZ, nego konačni cilj. Oni su suradništvo shvatili kao podršku za svoje nacionalne države. Oni nikada nisu bili partneri MZ-a, nego samo suradnici. MZ je još u zabludi, još nije u stanju priznati svoju grešku i suočiti se sa svojom prošlošću u BiH. A od nas to stalno traži, stalno insistira na tom suočavanju kako bi se osigurala naša drugačija budućnost. Zašto ona ne krene u tu vrstu racionalizacije svoje prošlosti. Može li ona danas, nakon 30 godina, odgovoriti na pitanje tko su njeni partneri u BiH. Ona ih i dalje traži u nacionalistima. A svaka nacionalistička stranka je našla svoga međunarodnog partnera, koji međusobno ne samo da nisu partneri nego im se i interesi direktno sukobljavaju. Oni i dalje igraju svoje kolo po različitim muzikama i djeluju komično. Kada se njihovi partneri međusobno sukobe u BiH, oni im izbacuju parolu – dogovorite se. I tako 30 godina. O jedinim mogućim partnerima u BiH nitko više i ne govori. Oni su uništeni još one davne 1990. godine. I da se stvar razumije do kraja, ne radi se o neokomunistima i komunističkim organizacijama. Radi se o onima koji su protiv nacionalizma jer znaju da totalizacija nacionalizma vodi direktno u fašizam.
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja