Mnoga pitanja koja nas, današnje muče, stara su stoljećima. Ponekad ih ne prepoznamo jer se način njihovog formuliranja mijenjao u skladu s dominantnim obrascima mišljenja epoha u kojima su postavljana. Tako je, primjerice, još u antici, Aristotel primijetio da je za razumijevanje stvarnosti ključna sposobnost razlikovanja potencije i realizacije, mogućnosti i njenog ostvarenja. Kaže kako je očigledno da već u stijeni mora postojati mogućnost za kip Hermesa jer ga, u protivnom, ni na koji način ne bismo iz te stijene mogli isklesati. Pa ipak, nećemo radi toga reći za tu istu, neobrađenu stijenu da je Hermesov kip. Između ovog, dvije i pol tisuće godina starog zapažanja i suvremene rasprave o pobačaju nema nikakve bitne razlike, radi se o istom problemu postavljenom na dva načina.

Samo bi nam se zbog nerazumijevanja početnih pretpostavki moglo učiniti da tu još uvijek postoji nešto dvojbeno, zapravo je jasno da pobačaj ne može biti ubojstvo čovjeka, kako to želi ustvrditi crkva i bliske joj konzervativne udruge, jer je embrio tek mogućnost za čovjeka, a ne čovjek, na isti način kao što je stijena mogućnost za kip, a ne kip. Embrionalne stanice imaju potenciju razviti se u čovjeka, ali dok se to ne dogodi, nema govora o čovjeku. Kad bismo embriju priznali ljudska prava, tada bismo mogli ustanoviti da je pobačaj ubojstvo čovjeka, ali bismo u tom slučaju na isti način djeci trebali priznati pravo na plaćeni godišnji odmor temeljem toga što će jednoga dana vjerojatno biti zaposlena, a kad uzmemo u ruku gusjenicu, morali bismo se začuditi zašto taj leptir na našem dlanu nikako da poleti.

Temeljna pitanja

Prava se stječu aktualizacijom, a ne potencijom pa ljudska prava može imati samo čovjek, a ne “čovjek u mogućnosti”. Tako se pokazuje kako, više-manje uvijek iznova pokušavamo odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja koja su, zapravo, već davno odgovorena. Umjesto da se svom snagom bacimo na zaustavljanje klimatskih promjena ili po život opasne pothranjenosti dijela čovječanstva, mi se beskonačno iscrpljujemo u uzaludnim pokušajima rješavanja nepostojećih problema. Tako se i u ovom slučaju pokazuje kako je sklonost k oduzimanju građanskih prava zakonskom zabranom pobačaja, opravdana “argumentom” utemeljenom na pogrešnoj pretpostavci.

No, nisu baš svi problemi stari. Razvojem znanosti i tehnologije javljaju se pitanja koja nikad ranije nisu bila postavljana, budući da su produkt novootkrivenih znanstveno-tehnoloških mogućnosti. Smrt je čovjeku uvijek bila zagonetka i to najveća, novo je vrijeme dodatno pojačalo naše generalno nesnalaženje u odnosu na nju. Zbunjeni tehnologijom koja omogućuje produljenje života, sve smo manje u stanju odrediti kriterije prema kojima bismo nedvosmislenom jasnoćom mogli ustanoviti da je čovjek umro. Relativno ćemo se lako i brzo usuglasiti da je smrt prestanak postojanja, ali što znači prestati postojati, sve nam je manje jasno. U stara vremena, liječnici bi proglasili smrt pipanjem čovjekovog bila tj. opažanjem izostanka otkucaja srca i prestanka disanja. Danas, pak, raspolažemo uređajima koji mogu održati aktivnost srca i pluća kad ona spontano pa čak i trajno izostaje. Tako je čovjek, čija pluća i srce ne funkcioniraju samostalno, ipak i dalje živ. Uz to, transplantacijom je postalo moguće zamijeniti nefunkcionalne organe. Temeljem čega i kada ćemo onda reći da je čovjek umro?

Smrt kao proces

Prije svega, ljudi griješe kad zamišljaju smrt kao trenutačni događaj, zapravo je više riječ o procesu. Kad dođe do nepovratnog prestanka rada čovjekovog srca i disanja, to nazivamo kliničkom smrću. Ali, iako je smrt već nastupila, stanice naših organa i tkiva još uvijek nisu mrtve, već ostaju aktivne još neko vrijeme, onoliko dugo koliko mogu bez kisika. Na njegov su nedostatak najosjetljivije ganglijske stanice u moždanoj kori i u bazalnim ganglijima mozga pa ukoliko nema srčane aktivnosti duže od četiri minute, dolazi do njihovog odumiranja. To nazivamo moždanom smrću. Tijekom nekoliko sati nakon moždane smrti, malo po malo odumiru i stanice ostalih organa i tkiva. Posljednje odumiru trepetljikave epitelne stanice dišnih putova i spermiji koji žive i tridesetak sati nakon prestanka rada srca i disanja. Tek tada nastupa konačna, biološka smrt koja se vizualno detektira pojavom vidljivih znakova poput mrtvačkih pjega, ukočenosti i mačjeg oka. Dogovoreno je da će se moždana smrt tj. smrt mozga uzeti kao kriterij da je netko umro. Međunarodnim je protokolom predviđeno da smrt uvijek proglašava dvoje liječnika različitih specijalizacija, neovisno jedan o drugome. Najčešće je riječ o neurologu i neurokirurgu ili anesteziologu koji pregledavaju pacijenta najmanje dva puta u razmaku od šest sati prije donošenja konačne odluke. Neki znanstvenici smatraju da bi ovaj kriterij trebalo proširiti na način da se u njega uvrsti i smrt onih dijelova mozga koji su odgovorni za svijest i interakciju s okolinom, kao što je to slučaj kod osoba koje su u trajnom vegetativnom stanju kome.

Što nam to govori? Osim što je, zahvaljujući medicinskoj tehnologiji, moguće spriječiti ili odgoditi svaku od ove tri faze smrti – kliničku, moždanu i biološku, kriterij kojim prosuđujemo kraj čovjekovog postojanja nije samorazumljiv niti utemeljen na objektivnosti, nego utvrđen dogovorom, a to znači da je moglo biti dogovoreno i drugačije. Smrt tako postaje relativan pojam u rukama medicinske znanosti, a ne više sudbinom određen nepovratan kraj čovjekovog postojanja. Što će nam donijeti daljnji napredak znanosti? Pitanje je trenutka kada će biti moguće presaditi ne samo bubrege, jetru, srce, pluća ili kožu, što je već odavno svakodnevna praksa transplantacijskih kirurga, nego i mozak. Kako ćemo tada odrediti je li čovjek umro i kada?