Polovicom januara ove godine zakuhala se burna rasprava izazvana Vladinim upućivanjem u saborsku proceduru prijedloga Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja. Ekološki proizvođači i mali poljoprivrednici strahuju da je namjera predlagatelja ograničiti im ili čak potpuno zabraniti proizvodnju sjemena za vlastite potrebe. Ukoliko bi se njihova bojazan pokazala utemeljena, Hrvatska bi ubrzo mogla ostati bez starih, autohtonih sorti povrća poput raštike, boba, kupusa, blitve ili rajčice.
Pa zašto bi, zaboga, Vlada RH željela takvo što? Kad bi se ovakve interpretacije predloženog Zakona pokazale točnima, njegove bi posljedice bile višestruko nepovoljne za građane kao i za poljoprivrednike. Građanima bi bila oduzeta i posljednja prilika da bar donekle dočaraju okuse i mirise vlastitog djetinjstva svojoj djeci, othranjenoj bezukusnim voćem i povrćem, poput rajčice koja samo izgledom podsjeća na stare sorte. Njena bezukusnost ne čudi ukoliko znamo da se mahom uzgaja u velikim staklenicima, gdje neprekidno raste tijekom cijele godine bez ikakvog dodira sa zemljom, direktno iz posude s hranjivom otopinom, na stabljikama što sežu i po 15 metara u visinu. Uz to, izlaže ju se etilenu da bi se, radi veće produktivnosti, ubrzalo njeno sazrijevanje, uslijed čega ne razvije šećere koji rajčici daju specifičan okus. Bere se nedozrela da bi izdržala transport i skladištenje tj. postigla maksimalnu tržišnu iskoristivost.
Promašena politika uvoza
Kad je riječ o jedva preživljavajućim poljoprivrednicima, ovakva bi ih Vladina mjera definitivno dokrajčila. I bez nje jedva preživljavaju promašenu politiku uvoza poljoprivrednih proizvoda čiji se konačni efekt ogleda u potpuno obezvrijeđenoj domaćoj proizvodnji (o čemu smo pisali prošlog tjedna).
Ministarstvo poljoprivrede, braneći ovaj zakonski prijedlog, pojašnjava da se tom mjerom ne bi onemogućila proizvodnja sjemena za vlastite potrebe, već samo onog namijenjenog prodaji. Ono što, međutim, ulijeva zabrinutost jest sumnja da se ovakvim mjerama, između ostaloga, pokušava ozakoniti i upotreba genetski modificiranog sjemena te pogodovati njegovom najvećem svjetskom proizvođaču, američkoj tvrtki Monsanto koja je od 2001. registrirala urede i u Zagrebu i Osijeku. Prodaja GMO-a u Hrvatskoj nije zabranjena kao niti na zajedničkom tržištu EU, ali je uvedena obaveza deklariranja genetski modificiranih sastojaka proizvoda. Što se, pak, tiče GM sjemena, Hrvatska kao i većina europskih zemalja do sada, bar u službenoj verziji, nije dopuštala njegovo plasiranje na svom teritoriju. Ipak, u vrijeme velikih poplava koje su u maju 2014. pogodile Hrvatsku, BiH i Srbiju, dok se u tragičnim okolnosima prikupljala humanitarna pomoć i pokušavalo sanirati posljedice za okoliš i zdravlje ljudi, “pod krinkom revitalizacije poljoprivrede na tim područjima na mala vrata ulazi GM sjeme za sijanje na slavonskim oranicama.” (“Monsanto: Naše sjeme već je u Hrvatskoj”, Slobodna Dalmacija, 27. jula 2014.). Riječ je o 445 tisuća eura vrijednoj donaciji sjemena kukuruza i 75 tisuća eura vrijednom sjemenu rajčice, krastavca i kupusa koje se nudilo osiromašenim seljacima svih triju zemalja pogođenih poplavom u cilju što brže sanacije štete. Europska je, pak, komisija odlučila da neće službeno zabraniti sijanje Monsantovog sjemena, nego odluku prepustiti državama članicama. Zanimljivo je da je Monsantova hrvatska podružnica, iako zapošljava samo tri osobe, 2014. godine ostvarila prihod od čak 30 milijuna kuna.
Manja kontaminacija
Pa, ako i je riječ o genetski modificiranom sjemenu, zašto bi to uopće bio problem? Mnoge znanstvene studije idu u prilog tome da su genetski modificirani proizvodi zdraviji od konvencionalnih jer sadrže manje količine kontaminacija štetnih za ljudsko zdravlje poput mikotoksina, a istovremeno daju i do 25 posto veće prinose. Pobornici GMO-a smatraju kako će razvoj biotehnologije omogućiti precizne izmjene gena usjeva te ih učiniti otpornijima na nepovoljne klimatske uvjete, kukce i korove. Genetičkim inženjeringom bi također moglo biti moguće ukloniti alergene iz hrane te ju obogatiti vitaminima ili proteinima povećavajući njenu nutritivnu učinkovitost u prehrani ubrzano rastućeg čovječanstva. Pa iako nema dokaza koji bi pouzdano utvrdili štetnost genetski modificiranih proizvoda za ljudsko zdravlje, ovo se područje ne čini dovoljno istraženim. Poseban problem predstavlja nedovoljna zakonska regulativa i kontrola utemeljena na rezultatima znanstvenih istraživanja nepristranih istraživačkih centara. Američke biotehnološke korporacije, naime, same provode ispitivanja vlastitih GM usjeva, a američki im zakon omogućuje da dobivene rezultate podnose na odobrenje Upravi za hranu i lijekove (FDA) bez jasne odredbe o tome koje testove, na koje sastojke i kojom metodologijom trebaju provesti.
Dodatni problem predstavlja što, primjerice u Velikoj Britaniji, više od 80 posto financijskih troškova vrhunskih istraživačkih sveučilišta pokrivaju velike korporacije. Utjecaj koji takve korporacije imaju na rezultate znanstvenih istraživanja mogao bi biti i najveća prijetnja ljudskom zdravlju. Rezultati ankete objavljene u magazinu “Times Higher Education Supplement” osmog septembra 2000. govore kako je od trećine anketiranih znanstvenika bilo zatraženo da rezultate svojih istraživanja promijene u interesu naručitelja.
Brzo rastuće čovječanstvo bi, možda, bilo moguće prehraniti i organskom poljoprivredom uz što manju upotrebu po ljudsko zdravlje vrlo štetnih herbicida čiju je kancerogenost potvrdila i Svjetska zdravstvena organizacija (poput zloglasnog “Roundupa” tvrtke Monsanto koji sadrži aktivnu tvar glifosfat) i to na obradivim površinama tek malo većim od postojećih ukoliko bismo značajno smanjili bacanje hrane kao i potrošnju mesa i mesnih prerađevina za tridesetak posto. U ovom trenutku, naime, trideset do čak pedeset posto proizvedene hrane završava u smeću, uglavnom radi isteka roka trajanja. Problem gladi tako nije problem nedostatka hrane, nego siromaštva i nemogućnosti nabavke hrane, uslijed čega je ona neravnomjerno distribuirana pa se 80 posto proizvedene hrane nalazi na stolovima 20 posto najbogatijih, dok istovremeno preostalih 20 posto hrane ostaje na raspolaganju 80 posto siromašnih i gladnih. Krajem 2007. godine, u vrijeme velikog globalnog povećanja cijene hrane, koje je ugrozilo živote stotina milijuna siromašnih, profit tvrtke Monsanto se povećao za 45 posto. Istovremeno, na stotine milijuna ljudi u najsiromašnijim područjima svijeta nije bilo u stanju nabaviti hranu dovoljnu za normalan život.
