PROPAST ALUMINIJA: Bankomat ugašen, radnici upropašteni, Audi je, hvala na pitanju, neoštećen

To što su ga svih ovih godina zvali industrijskim gigantom ima malo veze sa stvarnošću i relikt je prošlih vremena. Nezaustavljivo je srljao u propast, svi su znali za to i izvlačili sve što se moglo izvući. Iza njega je ostalo 900 nezbrinutih radnika i 400 miliona duga

PROPAST ALUMINIJA: Bankomat ugašen, radnici upropašteni, Audi je, hvala na pitanju, neoštećen
Foto: klix.ba

Piše: OZREN KEBO

Kada je ona flaša mineralne vode poletjela prema Audiju Dragana Čovića, vrijednom brat bratu više od 100.000 maraka, bilo je jasno da je priči došao kraj. „Samo je važno da on ima šta jesti. Mi ne moramo da jedemo“, urlali su u nemoći radnici koji su prethodne noći ostali bez firme, posla i primanja, s kreditima i porodicama pred kojima je neizvjesna budućnost.

On je Dragan Čović, prvo ime podzemne Hercegovine, „predsjednik hrvatskog naroda“, kako su ga u jednom karikaturalnom saopćenju ovih dana nazvali članovi njegovog tima, pružajući mu podršku u naporima da nekako spere sopstvenu odgovornost. Iako je najodgovorniji u ovoj priči. Dok su prevareni radnici pokušavali na svoj problem ukazati na nemjestu, magistralnom putu M-17, on je, stotinama kilometara dalje, u Bihaću, vodio plodotvornu diskusiju o nedavno održanoj izložbi i promociji publikacije “Klanjateljice Krvi Kristove 125 godina u Bihaću”. Čovjek uvijek znao prioritete: prvo klanjateljice, pa tek onda radnici i gospodarstvo.

Svako ima nekog svog…

U medijima naklonjenim politici Dragana Čovića sad možemo čitati okašnjele žalopojke o tome kako je svako u gradu na Neretvi imao nekog svog u Aluminiju. Nažalost, netačno. Prava definicija bi glasila: svako je u pola grada eventualno imao nekog svog u Aluminiju. To je važan dio priče i ne može se prešutjeti. Nakon rata, pod nepokolebljivim vodstvom jednog od bivših gradonačelnika, „Srbima, muslimanima i psima“ zabranjen je ulaz u kombinat. Na tu rasno-šovinističku komponentu ubrzo je nadoštiklana ona kriminalna i krug je zatvoren. Iz smrtonosne simbioze nacionalizma i pljačke nije se ni mogla izroditi uspješna storija. Nismo skloni za ovu skandaloznu epizodu, bez koje je svaka priča o Aluminiju nepotpuna, optuživati sadašnje radnike, njihova moć i uticaj su zanemarljivi, a svaki pokušaj bune ili solidarnosti završio bi pogubno po aktere. Nisu imali drugog izbora nego pognuti se i raditi.

Odgovornost je, kao i obično, u rukovodnim strukturama, a rukovodne strukture su, ne samo u Aluminiju, tijesno povezane s politikom. U seriju karikaturalnih reakcija spadaju i vječno problematične izjave Bože Ljubića, koji je iskoristio još jednu priliku da za krah kombinata optuži „političko Sarajevo“. I eto nas kod novog detalja o kojem se danima diskutira na društvenim mrežama: kad je trebalo izvlačiti novce u sumnjive stranačke i personalne svrhe, tad je Aluminij bio isključivo i neprikosnoveno vlasništvo „hrvatskog naroda“. Čitaj: HDZ-a. Kad je trebalo pokrivati gubitke i osigurati nelogično i netržišno jeftinu struju, onda je odgovornost odjednom nekim mističnim kanalima prelazila na Vladu Federacije. Kojoj je uprava na arogantan način, tako tipičan za ovu političku formaciju, osporavala i pravo na uvid u poslovanje.

Bez obzira što je Aluminij etnički očišćen još 1997. godine, njegovo gašenje osjetit će kompletan Mostar, čak i dobar dio Hercegovine. Nema mjesta radovanju. Komunistički gigant nije uspio izdržati nacionalističko-kriminalne kriterije i uvjete. A možda je i sam projekat aluminijskog kombinata u startu bio greška, napravljena u drugoj polovini prošlog stoljeća. Tada su u Hercegovini bila aktuelna dva projekta. Džemal Bijedić, kao jedan od istaknutijih funkcionera bivše Jugoslavije, snažno je zagovarao industrijski razvoj Bosne i Hercegovine, koja je u svim aspektima kaskala za ostalim republikama. U ta doba aluminij je bio skoro 20 puta skuplji od boksita i Bijedićev projekat imao je jako tržišno i logičko opravdanje. Nasuprot ovom konceptu, postojala je još jedna vizija razvoja Hercegovine, koja možda danas ne bi doživjela krah. Osman Pirija, autentični genije ljepšeg dijela BiH, zagovarao je projekt „Hercegovina – Kalifornija“.

Ispred svog vremena

Veliki agronom, ekspert kakvog zadugo nećemo imati, prolamao se od ideja i planova. Njegova vizija kalifornizacije je propala i tek mali dio onoga što je zamišljao i planirao uspio je realizirati u Albaniji i Bugarskoj. Ovdje je imao status političkog neprijatelja i ideje su mu puštane u život na kapaljku. Nekoliko decenija ispred svog vremena, maštao je (Šta maštao – imao kompletne projekte!) o etažnim plastenicima u kojima bi se voće i povrće uzgajali na prirodni način, bez pesticida i uz minimalnu potrošnju energenata. Umjesto toga, dobili smo industriju koja je decenijama zagađivala donji tok Neretve i koja je sad doživjela krah.

Aluminijski je nezaustavljivo srljao u propast, svi involvirani znali su za to i izvlačili sve što se moglo izvući. Iza njega je ostalo 900 nezbrinutih radnika i 400 miliona duga. Devet stotina porodica ozbiljan su problem i za gradove veće od Mostara. Koliko politici nije stalo do njih govori i podatak da je Čovićevo parapolitičko tijelo, HNS, dan nakon gašenja kombinata održalo tematsku sjednicu posvećenu – fiskalizaciji, šta god da to značilo. Pa taj čovjek ili nije normalan, ili vrlo dobro zna šta radi, ili su tačne sve one informacije o involviranosti ruske komponente u priču… Ili je sve to istina.

Aluminij je ugašen. Ali priča o njemu daleko je od kraja. Sad počinju složeniji narativi, oni o stečaju, političkim i strateškim interesima, izvlačenju kapitala, zakulisnim trgovinama, prelamanju dugova, ruskim firmama,  cijeđenju novca iz otpada, otkrivanju prikrivenih troškova…

Svašta će tu još biti. Srećom da onom Audiju nije bilo ništa, valjat će on još.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author