Brojni bosanskohercegovački intelektualci zamijenili su idejni pogled na stvarnost direktnim (pro)stranačkim angažmanom. Šta može donijeti takav zaokret?
Neke su se stvari definitivno promijenile u odnosu najpoznatijih bh. intelektualaca i političkog angažmana u izbornoj kampanji koja teče. Dok su se ranije intelektualci najčešće oslanjali na distancu, vjerni prije svega idejnim konceptima, držeći se sugestivnosti i litota čak i kad su bili zagovornici konkretne političke opcije, u posljednje vrijeme sve više se odlučuju direktno podržati žive političke figure i jasno predložiti glasačima odgovarajuću stranku, izlazeći (ponekad i sami) ravno na teren političkog života u BiH.
Ističući tu autonomiju ponosno na svom grbu, sve do tog preokreta, bh. intelektualci srednje generacije u tim godinama učenja diferencirali su se upravo na osnovu svoje nezavisnosti. Tako su uspostavili kišovsku ili poetičku distancu prema starijim kolegama koji su se početkom devedesetih stavili u službu rastućih političkih opcija. Sada su se stvari poravnale i racionalizirale same po sebi, ono što se možda ranije nije moglo shvatiti u slučajevima intelektualnih očeva i djedova i što se tumačilo pomalo mistično ili čak dijabolično (npr. kako se takav moralni autoritet i poznavalac poezije mogao staviti u službu te i takve stranke!?), sada se može najnormalnije izučiti i na sopstvenom primjeru.
Obesmišljena uloga
Uzrok takvog iskoraka, šire gledano, leži i u sadašnjem obesmišljenju uloge intelektualca, onakve kakva se ona kod nas počela profilirati početkom dvijehiljaditih godina, s tekućim zatomljenjem te gašenjem fondova i medija koji su nosili oreol nezavisnosti. Otud je angažman intelektualaca sada neadekvatno vrednovati pojmovima kao što su etičnost ili autonomnost, moralni i intelektualni kredibilitet, u vrijeme kada svaki govor svjesno ili nesvjesno biva tonaliziran po datoj partituri političke agende ili službe, a svi otvoreno pretenduju na svoj dio postizbornog kolača ili moći. Kao da se kaže, ko se osjeća nezavisnim, neka prvi baci kamen, ko je bio jučer intelektualac, danas je specijalista konkretne političke opcije (i obrnuto), a skupine javnih radnika legitimno stupaju u medijsko polje svako na svoj način, sukladno interesima ili moralnom paralelogramu za koji se zalažu.
Tako, naprimjer, Ugo Vlaisavljević, kao jedan od najpoznatijih bh. intelektualaca, od ranije teorijski zaokupljen ravnotežom nacionalnog i građanskog, sada odlučuje intervenisati u javnom prostoru, koristeći presudan trenutak kada je to nacionalno ugroženo od strane građanskog da predloži, naprimjer, politiku Dragana Čovića kao konkretan tas koji će na bh. vagi vratiti balans te dvije kulturne ili sociološke ili političke kategorije.
Kao mislilac raspet između partikularizma stvarnosti i univerzalne intelektualne zadaće, Vlaisavljević će napisati da nema nikakve sumnje da bi Čovićeva pobjeda bila izbor većine hrvatskog naroda, kao i da je jednako izvjesno da bi Željko Komšić pobjedu trebao zahvaliti bošnjačkom biračkom tijelu. Vlaisavljević, nadalje, poantira da ćemo uskoro saznati hoće li novi član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda preuzeti dužnost kao legitimni član hrvatskog naroda, što bi bilo u skladu s presudom Ustavnog suda BiH u slučaju “Ljubić”, ili kao predstavnik bošnjačkog naroda koji odatle nipošto neće crpiti svoj legitimitet. U ime miješanja u živu političku realnost, Vlaisavljević ne samo da ruši filozofsku distancu i relaksira metod poimajući kolektive kao cjelovita tijela, nego se ne libi progovoriti žargonom jedne od vladajućih stranaka koji je proteklih mjeseci bio veoma prisutan u medijima.
Ono što su, međutim, intelektualci, zadržali odranije, to je prije svega pogled na samog sebe, kao na onog koji se okreće protiv vladajuće ideologije i u tom trenutku se iz običnog tehničara znanja iščauri u odgovornog intelektualca. Tako, naprimjer, Enver Kazaz, godinama zaokupljen ekonomskom, socijalnom i kulturnom krizom, sada konkretno rješenje vidi u programima SDP-a i SBB-a, koji liberalizmom, sekularizmom i usmjeravanjem bošnjačke politike ka Zapadu otvaraju prostor optimizmu i nadi. Po logici tog i takvog teorijskog sistema, Bosna i Hercegovina – kao država beznađa i demografske katastrofe, koju su nacionalističke ideologije definirale kao prostor nedovršenog rata – lako bi se mogla nakon sljedećih izbora transformisati u obećanu zemlju liberalnog sekularizma i socijalne pravednosti, blagodareći politikama dviju stranaka koje su bile ili su već u vlasti.
A ko je taj, da prostite, Mustafa Drnišlić?
Habitus intelektualca, kao omiljena odežda u bh. medijskom prostoru, pojavljuje se na raznim stranama ideološkog spektra. Mustafa Drnišlić, kao pseudonim sa stranica Stava, (samo)legitimiranog intelektualnog poligona za politiku vladajuće SDA, predstavlja sigurno najpreduzetnije pero kada je u pitanju tematiziranje tako širokog polja kao što su bošnjački politički i kulturni interesi. Osumnjičen u sarajevskom javnom prostoru zbog evidentnog propagandističkog duktusa i prejake polemičke strasti, Drnišlić, međutim, istovremeno baštini intelektualističku pozu. S drugim intelektualcima on dijeli i zabrinutost za sudbinu datog kolektiva, koja može zavisiti od jedne izgovorene riječi i desetaka napisanih slova, težak resantiman usljed nekontroliranog srljanja cijelog kolektiva na stranputicu, kao i plediranje za konkretnu političku opciju i persone koje bi tu sudbinu iznenada preokrenule na blagostanje i euroatlantske integracije.
Insistirajući na tome da i sam misli svojom glavom, poput drugih bh. nezavisnih intelektualaca, Drnišlić je proteklih mjeseci, pokušavajući što prije nadoknaditi izgubljeno vrijeme, kada je glas bošnjačkog interesa izostajao u bh. medijskoj poliglosiji, ustrajno pozivao u arenu najpoznatije bh. intelektualce, kao što su Tarik Haverić, Nenad Veličković, Mile Lasić, Enver Kazaz, Dino Mustafić, izazivajući ih na disput oko sudbinskih problema kada su u pitanju država i narod, što se ponekad pretvaralo i u hajke koje su inače česta pojava u polemičkom životu Južnih Slavena. Intelektualci izazvani na polemiku sa Drnišlićem, međutim, svaki put su se nalazili u nezavidnoj poziciji, zbog neutvrđenog identiteta svog rivala, koji se pred njima pojavljuje kao utvara, tako da je bilo teško utvrditi njegovu koherenciju ili kompetenciju pred tako zahtjevnim zadacima kao što je tematiziranje gorućih pitanja za jedan narod. Kako uostalom znati s kime polemišeš kad se pomenuti subjekt, koji tako vjerno bdije nad sudbinom cijelog kolektiva, krije iza pseudonima.
Baštineći metodologiju ustaljenu u najprisutnijoj bh. analitici, stavljajući se na suprotnu stranu ideološkog spektra, prepoznajući samog sebe kao onog koji je na braniku vladajuće stranke, Drnišlić, međutim, u tretiranju bh. političkih realija prilazi intelektualistički, čime umnogome usložnjava i otežava svoje propagandističke zadatke, otuđujući se od narodnih masa. Tako, naprimjer, i Drnišlić, poput drugih nezavisnih intelektualaca, poima bošnjački kolektiv kao jedno tijelo, elitistički pripisujući čitavom dijelu tog naroda „infantilnost i nedozrelost koji su opetovani u nasjedanju na fenomen koji se čak ne može nazvati ni ozbiljnim populizmom već tek običnim poziranjem i simuliranjem patriotizma“. Također, Drnišlić će „današnje stanje bošnjačkog političkog kolektiva“ pokušati promisliti kao historijsku i evolucijsku fazu za jedan narod koji je okusio demokratiju tek prije četvrt stoljeća, živeći prije toga pod totalitarnim i autokratskim sistemima, a neće isključiti ni da je riječ o nekoj grešci u sistemu, nekoj kulturološkoj i mentalitetnoj devijaciji (sic!) koja je naznaka dubljeg problema (sic!).
Da nije u pitanju brižna analiza, živo zaokupljena sudbinom bošnjačkog kolektiva, neko zlurad bi rekao da su ovdje u pitanju autošovinistički momenti, no ovako ostaje naznaka da, i kad su najzavađeniji, intelektualci ostaju skloni živu realnost i prašumu od ljudskih stremnji, cijela stoljeća, poimati unutar svojih shema i pojmova, evolucija i devijacija, što je jedan od glavnih modusa intelektualnog govora u bh. publicistici. Polemišući s metodama Stava, Tarik Haverić, kao najaktivniji intelektualac kada je u pitanju pisanje studioznih analiza bh. političkog života i kulture, primjećuje da se ti publicisti, kao što je Filip Mursel Begović, služe postupcima gomilanja anegdota, književnih referenci, opštih mjesta i proizvoljnih tvrdnji. Cilj takvog izbora jeste da autore koji stoje na suprotnim stranama ideološkog spektra predstavi kao “komunjare” prožete revanšizmom, što je – kako piše – samo potvrdilo njegovo zapažanje iz Kritike bosanskog uma da „bosanski muslimanski subjekt historiju shvata prvenstveno kao niz ‘hićaja’, poučnih pričica mahom orijentalnog porijekla u kojima se otkriva vječna mudrost…“.
Nacionalističke stigmatizacije
U toj polemici Haverić je povezao aktuelnost političkog momenta kada se predsjednik Naše stranke i kantonalni zastupnik Predrag Kojović našao na meti napada balijskog političkog šljama koji ga stigmatizira da je četnik, sa intelektualnim programom Stava koji rehabilitira nacističkog aktivistu Mustafu Busuladžića, po kojem je bila nazvana jedna osnovna škola. Napominjući da su i zastupnici Naše stranke zaslužni što je ta odluka poništena, Haverić u jednom analitičkom potezu uspijeva sretno ujediniti svoj partikularni stranački angažman s univerzalizmom intelektualnog metoda koji je demonstrirao u studijama.
Osim što je odbranio predsjednika stranke čiji je kandidat, replicirajući Mahiru Sokoliji koji je u Stavu u vezi sa imenima sarajevskih osnovnih škola nakon 1990. napisao “Ko bî gori, sad je doli”, Haverić u toj polemici sa Stavom, praveći iskorak iz intelektualističke indirektnosti, najavljuje da će imena škola i ulica, i još neke stvari, promijeniti kada i ako jedni opet budu dolje a neki drugi gore. Odluka Skupštine Kantona Sarajevo, koja je bila povod napada na Predraga Kojovića, poantira Haverić, možda je prvi znak da taj čas nije daleko.
To da jedan intelektualac u bh. medijskom prostoru najavi konkretne korake nakon izbora i preuzme odgovornost i inicijativu zastupnika, pritom komplementarnu s njegovim intelektualnim konceptom, prelazeći s teorije na praksu, koliko u pogledu političkog prezentiranja, još veći iskorak predstavlja na planu ovdašnjeg intelektualnog života. U protekloj izbornoj kampanji, neobičnom aktivnošću, bh. intelektualci dali su doprinos da se usložni i dobije nova dimenzija one Sartreove definicije intelektualca, koja ga opisuje kao nekog koji se miješa u sve što nema izravno veze s njegovim interesom, nego s globalnom koncepcijom čovjeka i društva, u ono što ga se ne tiče lično, na način čak da mu to može naškoditi (kada teško pomažu i zastupničke beneficije).
Ako se stvari nastave razvijati u pozitivnom smjeru, ako intelektualci ispune višegodišnje najave i nakon izbora preuzmu političke funkcije, osim novih momenata kada je u pitanju intelektualni angažman i njihovo lično zbrinjavanje, postoji mogućnost i da daju konačni doprinos moraliziranju i intelektualiziranju našeg političkog života.