Je li prostitucija najstariji zanat na svijetu ili najstariji oblik dominacije nad ženom i njenom seksualnošću? Kažu da ju nije moguće iskorijeniti, pa što ćemo onda s njom? Da bismo mogli odgovoriti na ova pitanja, treba razmisliti je li prostitucija nemoralna i treba li je ozakoniti. Odgovori na pitanja nemorala i ozakonjenja mogu, ali i ne moraju biti jednaki.
Glavni prigovor upućen prostituciji moralna je osuda zarađivanja prodajom ili iznajmljivanjem tijela ili nekih njegovih dijelova. Premda se ovaj prigovor ne adresira samo prostituciji, već se javlja i u raspravi o legalizaciji trgovine organima za transplantaciju u kontekstu pokušaja dokidanja crnog tržišta, kao i u raspravi o surogatnom majčinstvu, zadržimo se na njegovoj analizi u kontekstu prostitucije. Zapravo je ovom prigovoru prilično jednostavno odgovoriti – ženino je pravo raspolagati svojim tijelom (vrijedi, naravno, i za muškarce koji se bave prostitucijom). Ukoliko je prostitucija njen izbor, a nije žrtva trgovine ljudima (trafficking), nasilno natjerana na prostituiranje, onda nije na nama da propitujemo odabir načina na koji će se odnositi prema vlastitom tijelu. Svi zarađujemo korištenjem dijelova našeg tijela, neki ruku, neki mozga, a neki spolnih organa i ne vidimo zašto bi bilo koji dio tijela trebalo privilegirati ili podcijeniti. Ukoliko je rad produkt naših sposobnosti i afiniteta, svaki je podjednako prihvatljiv pod uvjetom da se obavlja pošteno i da nikome ne šteti.
Javni moral
Pa šteti li prostitucija javnom moralu? Sretno zaljubljeni će reći da nije prodaja tijela primarni problem, nego odvajanje seksualnog čina od ljubavi. Mogli bismo se složiti da je seksualni čin među onima koji se vole sasvim posebno iskustvo teško usporedivo s pukim zadovoljenjem spolnog nagona i želje za seksualnim uzbuđenjem. Ali to se ne događa samo u prostituciji. Promiskuitetno stupanje u spolni odnos s tek pronađenim partnerom ili partnericom gotovo da je postala uobičajena praksa mnogih večernjih izlazaka. Možda će zvučati čudno, ali razdvajanje seksualnog čina od ljubavi je u slučaju prostitucije čak lakše etički opravdati. Razmislimo, primjerice, o čovjeku kojemu je, kao posljedica teške nesreće, trajno narušen tjelesni izgled, zbog čega, iako bi htio, ne uspijeva ostvariti ljubavnu vezu niti brak. Ima li takav čovjek pravo na spolnu želju i njenu realizaciju ili bi ga trebalo osudili na trajnu apstinenciju? Njegovo korištenje usluga prostitutke je legitiman način zadovoljenja seksualnih potreba pri čemu nikome, ali baš nikome, ne nanosi nikakvu štetu. Prostitutka time zarađuje, a on zna da nije zaljubljena u njega. Tu nitko nije obmanut niti prevaren i taj je odnos u moralnom smislu besprijekorno čist. Za razliku od njega, seksualni odnos u braku sklopljenom iz koristi, npr. radi stjecanja ili uživanja u bogatstvu bračnog druga, je nemoralna obmana i ako nešto od navedenoga zaslužuje moralni prijezir, to zasigurno nije prostitucija.
Moralni nauk katoličke crkve neće se protiviti samo odvajanju spolnog čina od ljubavi, već i od prokreacije. Temeljem učenja Sv. Tome Akvinskog, crkva drži da je “ljudska seksualnost nužno povezana s potomstvom” i da je “sve što ne vodi k reprodukciji nemoralno i pogrešno”. Toma, naime, objašnjava da je penis kreiran takvim radi svoje svrhe, a to je implantacija sperme u vaginu kako bi se izazvala trudnoća i rađanje te održanje vrste. Zato smatra da je izbacivanje sperme bilo gdje drugdje ne samo neprirodno, već i kršenje Božjeg nauma. To je razlog moralne osude prostitucije jednako kao i homoseksualnosti ili masturbacije. Možda je došlo vrijeme da, 800 godina nakon Tome, razmislimo o tome da bi užitak u spolnim aktivnostima mogao i sam sebi biti svrha, neovisno o tome što je ujedno i vrlo učinkovit poticaj razmnožavanju.
Ostrašćeni razlozi
Posljednji i možda najostrašćeniji razlog moralnog prezira prostitutki krije se u želji žene da joj muškarac bude vjeran kao i u strahu da bi ga prostitutka svojim ljubavnim umijećem mogla zavesti te udaljiti od obitelji i braka.
Treba li onda prostituciju legalizirati? Ozakonjenjem bismo zaštitili same prostitutke od kriminalnog miljea kojem trenutno pripadaju samim time što krše zakon. Kad bi prostitucija bila legalna i nadzirana od države, neuporedivo bi lakše bilo stati na kraj trgovini ljudima. Zaštitili bismo prostitutke i od svodnika koji su često nasilni prema njima (iako im je u opisu posla da bi ih trebali štititi od nasilnika), od nasilnih mušterija i od spolno prenosivih bolesti. Na kraju, treba ih zaštititi i od krajnje nepovoljnog društvenog statusa i prijezira društva. Sa svim se tim opasnostima i nelagodama, naime, mnoge prostitutke svakodnevno suočavaju. Odmahnuti rukom i reći da su same krive nije adekvatan odgovor društva. Imamo dužnost zaštititi najslabije i najranjivije pojedince i društvene skupine jer niti jedan čovjek nije zaslužio živjeti u neprekidnom strahu za vlastiti život, neovisno o tome kakve je životne odluke donio i što mi o njima mislili, ukoliko tim odlukama ne šteti nikome osim, možda, samome sebi. Treba li država pojedince zaštititi i od njih samih i potencijalno štetnih vlastitih odluka?
Nedopustivi paternalizam
Ovakav paternalizam je nedopustiv ukoliko je riječ o odraslim i racionalno ubrojivim pojedincima. Dužnost države je zaštititi maloljetnike i osobe smanjenih intelektualnih sposobnosti, svi ostali moraju imati autonomno pravo donositi čak i potpuno pogrešne odluke o svojem životu ukoliko tim odlukama ne štete ostalim pojedincima ni društvu kao cjelini.
Neki će prednost legalizacije vidjeti i u mogućnosti oporezivanja ove djelatnosti. Taj se argument često navodi u raspravi o legalizaciji “lakih” droga. Budući, naime, da ni prostituciji, kao niti konzumaciji narkotika, nijedno društvo (pa čak niti ona najrepresivnija) nije uspjelo učinkovito stati na kraj, nema razloga da zajednici ne donose istu korist kao i sve ostale aktivnosti kojima se ostvaruju prihodi.
Rekli bismo da sve ide na ruku ozakonjenju. Pa zašto onda prostitucija u većini zemalja nije ozakonjena? Legalna je tek u Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Mađarskoj, Grčkoj, Turskoj, Latviji, Australiji, Meksiku i još nekolicini država te ozakonjena premda ne i regulirana u dijelu, uglavnom, zapadnoeuropskih zemalja. Europski parlament je još 2014. pozvao članice EU da ne kriminaliziraju i ne kažnjavaju prostitutke, nego samo kupce seksualnih usluga. Ovaj se prilično učinkovit model naziva “nordijskim” jer su ga prvo uvele Švedska, Island i Norveška, a zatim i mnoge druge države. U Francuskoj je, primjerice, novčana kazna za korisnike seksualnih usluga 1500 eura, a za ponavljanje djela 3750 eura uz mjeru obavezne edukacije o nasilju nad ženama, što je pridonijelo ukupnom smanjenju prostitucije i promjeni stava javnosti o ovom problemu. Posebno je zanimljiva situacija u SAD-u, gdje je prostitucija protuzakonita, ali je od 2017. na snazi zakon koji sprječava uhićenje maloljetnika zbog sudjelovanja u prostituciji što je, prema mišljenju kritičara ove mjere, put prema legalizaciji dječje prostitucije. U Hrvatskoj prostitucija nije kazneno djelo, već prekršaj koji se kažnjava novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 30 dana. Kazneni zakon u čl. 157, naime, predviđa kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina samo za onoga koji “radi zarade ili druge koristi osobu namamljuje, vrbuje ili potiče na pružanje spolnih usluga ili organizira ili omogući drugoj osobi pružanje spolnih usluga”, te do deset godina zatvora ukoliko to čini silom, prijetnjom, obmanom, prijevarom i sl. ili koristi usluge osobe koja je na njihovo pružanje prisiljena, a predviđa i kaznu zatvora do tri godine za oglašivače seksualnih usluga. U Bosni i Hercegovini Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u čl. 8 propisuje novčanu kaznu u iznosu od 200 do 600 KM osobama koje se odaju prostituciji ili koriste usluge prostitucije te 500 do 1500 KM osobama koje navode na prostituciju ili iznajme ili ustupe prostorije za vršenje prostitucije.
Jedan od razloga opiranja ozakonjenju je strah da bi se time prostitucija još više proširila, a da se kriminalne aktivnosti koje ju prate ne bi smanjile, nego intenzivirale. U prilog takvom stavu idu njemačka iskustva prema kojima se ponuda i potražnja seksualnih usluga povećala za 30 posto od ozakonjenja 2002. godine. Pri razmišljanju o ovom problemu treba uzeti u obzir i stav prema kojem ne bi trebalo ozakoniti ono što samo po sebi nije dobro, što šteti ljudskom dostojanstvu i ugrožava dobrobit pojedinca i zajednice.
Teško je mijenjati tisućama godina njegovana uvjerenja, pogotovo u vrlo tradicionalnim društvima poput naših u kojima se smatra samorazumljivim da je dugovječnost jamstvo ispravnosti nekog stava. To nam, međutim, ne može biti isprika za ignoriranje problema, a nema mjesta niti strahu da ćemo ikoga ohrabriti na prostituciju. Na kraju krajeva, prostitutke su, čak i kad same donose odluku o bavljenju prostitucijom, na tu odluku gotovo u pravilu potaknute nepovoljnim ekonomskim statusom. Teško je zamisliti djevojčicu koja bi maštala o tome da će jednog dana, kad odraste, biti prostitutka.