Peru Lukovića sam upoznao u Beogradu u ljeto 1988., desetak godina nakon što sam pročitao prve njegove tekstove u „Dugi“. Tih je godina, krajem 70-ih, „Duga“ bila uređivački prilično nekonzistentna, neprofilirana,  razbarušena revija, po principu za svakog ponešto, osim za one koji su inficirani politikom. Politike, niti političara, u „Dugi“ nije skoro nikako bilo. Bilo je zato odličnih autora, pisaca, punokrvnih reportera, pisaca kitnjastih, zanimljivih putopisa. Bio je Predrag Koraksić Corax, koji je na cijeloj jednoj stranici objavljivao karikature pod naslovom „Beli udovac“. Bio je Dragoljub Golubović Pižon, jedan od glavnih negativaca u svinjariji koja je nastala u povodu „Grobnice za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša. Dok je u „ozbiljnim“ novinama i revijama („NIN“, „Oko“) Pižon polemizirao o nepostojećem Kišovom plagijatu, u „Dugi“ je pisao feljtone o koncertnoj turneji Zdravka Čolića iz 1977. godine pod naslovom „Putujući zemljotres“. Nešto kasnije se posvetio tek otkrivenoj romskoj muzičkoj senzaciji Šabanu Bajramoviću, kojeg je pratio na koncertima, po kafanama, vašarima i svadbama te pisao uzbudljive, sočne reportaže o tim svečanostima.

Selfie kultura krajem 70-ih

Petar Luković je u „Dugi“ imao rezervirane dvije novinske stranice koje je popunjavao tekstovima o novim pločama, kratkim recenzijama, najavama koncerata. Njegovi tekstovi tih godina, krajem 70-ih, nisu imali naglašen i prepoznatljiv autorski pečat. Recimo ne na način na koji je svoje tekstove kreirao jedan drugi „sveti“ Petar iz beogradskog muzičko-kritičarskg esnafa – Petar Peca Popović, koji je nakon osnivanja „Džuboksa“ pokrenuo magazin „Zdravo“, još jedan list posvećen omladinskim kulturnim i inim fenomenima.

Skoro da sam zaboravio, a nimalo ne bi valjalo da jesam: imao je Petar Luković još jednu novinsku stranicu u „Dugi“ za koju je bio uređivački nadležan. Zvala se „Moja žena, moj šampion“ i bila je preteča onoga što se danas odomaćilo kao selfie kultura. Tu bi  bivale objavljivane fotografije, navodno iz kućno-porodične radinosti, razgolićenih dama koje su razni avanturisti, voajeri, egzibicionisti slikali i slali na radost Lukovića i čitatelja „Duge“. Radilo se, naravno, o  trešu, nastalom moguće iz „najnižih pobuda“, na rubu pornografije, ali dirljivo amaterskom i gotovo čednom. Kasnije će „Duga“, odnosno Luković, otvoriti stranice i za pisce erotskih priča, također amatere, koji su se razmetali svojim ljubavnim podvizima. Jednom je, dok smo autobusom putovali iz Prištine za Beograd (avion iz Sarajeva je zbog nevremena preusmjeren na Kosovo), Goran Bregović glasno čitao jedan takav erotski uradak u „Dugi“, smijao se ko blesav naturalistički opisanim seksualnim postignućima autora, recimo da se zvao Milojko, da bi na kraju zaključio: „Ma, kakav crni Milojko, ovo je Pero Luković pisao.“

Lukovićevo pisanje o rock‘n’rollu te uvođenje golotinje i erotskih sadržaja na stranice „Duge“ bili su duboko subverzivni za jednu reviju koja je opravdano imala tradicionalno-konzervativnu reputaciju. U nekim kasnijim intervjuima, Luković će reći da je cjelokupan njegov javni angažman bio opredijeljen muzikom, erotikom i politikom. Baš tim redoslijedom.

Ploče sa velikom rupom

Pero Luković je u osamdesetim godinama u muzičko-medijskim krugovima postao prepoznatljiv po gotovo kultnim, pamtljivim recenzijama ploča, singlica na 45 obrtaja, na stranicama „Džuboksa“. Najčešće su to bili kratki, ali ubitačni obračuni sa lošim ukusom, malograđanskim pomodarstvom, nemaštovitim epigonstvom… od kojih se kritika neke „žrtve“ nikada nisu oporavile. Koliko se danas mogu sjetiti, najtežu kalvariju u Perinim recenzijama prošli su Divlje jagode, Mirzino jato i čitava galerija srednjostrujaško-šlagerske scene tadašnje države. U vrlo rijetkim slučajevima, kada bi se Lukoviću svidjela neka ploča, uslijedila bi bujica raskošnih komplimenata, bučne, ponekad pretjerane egzaltiranosti. Takav status je imala prva singlica Vatrenog poljupca sa pjesmom „Doktor za rock‘n’roll“, potom debitantski singl Azre „Balkane moj“. Na singlicama od 45 obrtaja, „pločama sa velikom rupom“ (kako se zvala njegova rubrika u „Džuboksu“, Pero Luković je formirao svoj fajtersko-beskompromisni stil, polemički jezik oštrih kontrasta, koji će kasnije biti njegov zaštitni znak u političkim tekstovima i javnim nastupima.

Da, i to mu nikako ne treba zaboraviti, Pero Luković je, možda nekada i nekritički, „gotivio“ sarajevske muzičare i grupe. Valentino, a pogotovo Plavi orkestar vjerovatno ne bi, barem u Srbiji, imali tako vjernu i brojnu publiku da njihove ploče nisu na sva usta hvaljene u Perinim kritičkim recenzijama.

U osamdesetim godinama kada na čelo „Duge“ dolazi Mihajlo Kovač, dokazani novinar i brat muzičara Kornelija Bate Kovača, ona sve više dobija novu fizionomiju visokopolitizirane i angažirane revije. Toj promjeni doprinosi veliki broj mladih novinara, poput Milomira Marića, Dade Vujasinović, Vesne Mališić, Mirjane Bobić-Mojsilović, Vanje Bulića, Duške Jovanić… Pero Luković se bez problema uklapa u novi profil „Duge“ i pokreće seriju velikih, totalnih intervjua sa najvećim i najzanimljivijim likovima jugoslovenske estrade. Spektakularna je bila ispovijest hrvatskog muzičkog velikana Miše Kovača, za kojeg su i Pero Luković, a kasnije i Aca Stanković sa HRT-a govorili da im je bio najbolji od svih sugovornika. Mišina izjava da „skida slike Ante Pavelića u salama u inostranstvu na kojima nastupa“ bila je tih mjeseci jedna od najcitiranijih rečenica u medijima. Ali, i na partijskim forumima. Na jednom sastanku u CK SK BiH koji je istaknuta partijska funkcionerka održala sa komunistima sa estrade, ukazala je na njihovu odgovornost tokom nastupa u inostranstvu i apelirala na oprez na turnejama zbog provokacija „neprijateljske emigracije“. Nakon što je ova partijska aktivistica podsjetila na pozitivan primjer Miše Kovača i njegovo skidanje ustaških zastava i slika Ante Pavelića, jedna poznata pjevačica je uzela riječ: „Jest, to je za Mišu tačno, ali je tačno i da ih Mišo ne može skinuti koliko ih Kićo Slabinac može postaviti.“

Petra Lukovića sam, dakle, upoznao u rano ljeto 1988. godine u Beogradu. Tek sam bio izabran za glavnog urednika jugoslovenskog lista „Mladost“, koji je imao i izdavačku djelatnost. Luković je donio rukopis knjige svojih intervjua iz „Duge“, naslovljen sa „Bolja prošlost“. Nešto ranije „Mladost“ je objavila knjigu Perinog redakcijskog kolege Milomira Marića „Deca komunizma“, koja je bila (i ostala) vanserijski bestseler sa desetak izdanja.

Sve se to dešavalo pola godine nakon Osme sjednice CK SK Srbije na kojoj je Slobodan Milošević skršio svoju političku konkurenciju i preuzeo sve poluge vlasti u Srbiji, pripremajući se za udar na ustavne temelje Jugoslavije. Mediji su se, kako pravila službe nalažu,  prvi našli na udaru. Smijenjen je dotadašnji glavni urednik „Duge“, a na njegovo mjesto je postavljen anonimni partijski aparatčik Ilija Rapajić. Ohrabreni Milošević tada neuvijeno prijeti: „Smenili smo glavnog urednika ‘Duge’ i doveli novog. Ali na tome se ne sme stati, nužna je korenita promena celih redakcija.“

Pero Luković i Milomir Marić u ljeto 1988. godine više su vremena provodili kod mene u redakciji „Mladosti“ nego u listu u kojem su bili zaposleni. Svjedočili su o brutalnim primjerima komesarskog uređivanja „Duge“, sivih eminencija koje povlače konce iz sjene uz podršku režima. Marić je bio oprezniji i samozatajniji, dok je Pero Luković isticao Branu Crnčevića i Dragoša Kalajića kao idejne kreatore nove „antibirokratske“ „Duge“. Kao i u muzici, Peru je i u politici iritirao loš ukus i koketiranje sa niskim strastima.

Urednik izdavačke djelatnosti „Mladosti“ bio je Zoran Sekulić, dugogodišnji spoljni suradnik „Duge“ koji je svojim kratkim tekstovima često etiketirao rukovodstvo BiH kao staljinističko-fundamentalističko, a poseban je „merak“ imao na Muhameda Tunju Filipovića, tretirajući ga kao stvarnog ideologa panislamizma. „Zorane, dragi, šta ovo radite od ‘Duge’, pa ovo je čisti staljinistički mrak, nezapamćen u srpskom novinarstvu“, upitao ga je tokom jednog sastanka u mojoj redakciji Milomir Marić, koji je u tom trenutku formalno bio zamjenik glavnog urednika u listu. Dok je Marić novi kurs u srpskim medijima tretirao kao „staljinizam“, Pero Luković nije imao dilemu da se radi o srpskom nacionalističkom projektu, odobrenom iz vrha Partije. „Ovo što oni rade, širenje antialbanskog raspoloženja u srpskom narodu, mitinzi, pozivi na linč neistomišljenika, operacionalizacija je Memoranduma SANU“, lamentirao je Luković. Imao sam dojam da ni on ni Milomir Marić uopće ne odlaze u redakciju u kojoj su zaposleni, ne želeći tako na sebe preuzeti ni djelić, pokazat će se, istorijske odgovornosti za novinarski talog, mržnju i netoleranciju koja je izlazila u javnost ispod toga krova.

Niko kao Petar Luković i razgovori sa njim, te Boro Krivokapić, još jedan novinarski aristokrata koji je istu sudbinu doživljavao u NIN-u, nije toliko presudno utjecao na moju odluku da početkom 1989. godine podnesem ostavku u „Mladosti“ i vratim se u Sarajevo.

Te godine Pero Luković je, čini mi se, promovirajući knjigu „Bolja prošlost“, boravio u Sarajevu. Rekao mi je da je napustio „Dugu“, ali nije otjeran sa posla, nego prebačen u redakciju časopisa „Tajna“, koji se bavio začudnim temama, kako bi se to danas reklo, teorijama zavjere. Radio je to sjajno kao i sve ostalo: Pero je, i to treba reći, bio ne samo sjajan pisac nego i veliki urednik i mobilizator. Možda je još samo Denis Kuljiš u jugoslovenskom novinarstvu to dvoje spojio i udjenuo im ogroman profesionalni eros i nesputanu strast.

Kada stvari krenu loše

Pero Luković se pojavio u vrelo ljeto 2006. godine na velikom derneku povodom izlaska 500. broja „Slobodne Bosne“. Doputovao je sa lijepim poklonima  i istu se večer, nakon što je odslušao naše goste Letu štuke, Pušenje i Mostar sevdah, vratio u Beograd  privatnim avionom Željka Mitrovića, čiji je bio savjetnik na „Pinku“. Mitrović se i tada kao i sada svojski trudio da što više liči na režim, odnosno lidera  kojeg je medijski opsluživao: u to vrijeme na čelu režima je bio Boris Tadić, čovjek odrastao i formatiran na popularnoj kulturi, omladinskoj i drugoj štampi čiji je Pero bio ikoničan predstavnik.

Sljedeći put sam Peru Lukovića sreo koju godinu kasnije, također u Sarajevu, u hotelu „Evropa“.  Održavala se jedna od u to vrijeme čestih regionalnih konferencija na temu ratnih zločina, tranzicijske pravde, pomirenja… Pero Luković je u hodniku postavio sanduk pozivajući goste da ubace koji dinar za opstanak njegovog portala „E Novine“, koji je bio pred gašenjem.

Prizor je bio i tužan i nedoličan, kakvi su svako javno ispoljeno siromaštvo i ovisnost o dobroj volji i sadaki drugih. Nekoliko iskusnih novinara, recimo Mirko Klarin iz agencije SENSE, kasnije su u kafani osuđivali Perin očajnički akt kao nedopustivo prosjačenje, lično i profesionalno degradiranje. Ja sam narednog jutra više osuđivao Klarina jer se unatoč sigurno visokim primanjima u Bruxellesu nije sjetio platiti desetak viskija koje je popio, što smo morali nadoknaditi pokojni Miša Vasić iz „Vremena“, Perin redakcijski kolega i ratni drug, i ja…

Koju godinu ranije bio sam svjedokom slične scene: na jednu (tuđu) književnu večer veliki pisac Nedžad Ibrišimović je donio svoje knjige i prodavao ih. „Nedžade, mene bi bilo stid“, spočitnuo mu je Abdulah Sidran. „I mene je stid, Avdo“, odgovori mu Nedžad.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja