Od novina i portala očekujemo da nas istinito informiraju. To je uvjet da bismo ih uzeli za ozbiljno i da bismo im, kako to volimo reći, poklonili povjerenje. No, pitamo li se ikad je li to naše konsenzualno očekivanje uopće moguće ispuniti? Zapravo, s velikom sigurnošću možemo reći da nam je očekivanje uzaludno, istinite vijesti uopće ne postoje. Zasigurno ne, ukoliko pod istinitim mislimo na vijesti koje bi imale vjerno reprezentirati stvarnost, prenijeti ono što se stvarno dogodilo. Da bi to bilo moguće, novinar bi morao imati sposobnost vidjeti stvari kakve zaista jesu, neovisno o promatraču tj. neovisno o samome sebi. Teško je zamisliti kako bi mu to moglo poći za rukom. Svaki je njegov pogled uvijek neizbježno njegov, subjektivan, ograničen vlastitim sposobnostima gledanja i razumijevanja. Kad zahtijevamo objektivnost, očekujemo nemoguće. Najbolje čemu se, realno, možemo nadati jest svjesna suzdržanost od unošenja vlastitog stava u prenošenu informaciju, ali to je rijetka težnja i još rjeđa sposobnost.
Šta je objektivno?
Medijsko posredovanje utječe na vijest na način sličan onome na koji snimanje dokumentarnog filma utječe na autentičnost zatečene situacije koju nastoji filmski sačuvati. Radi se o tome da već samo snimanje intervenira u stvarnost i pritom ju mijenja. Kad snimamo ljude, stvar je takva da čim shvate kako ih se snima, iste sekunde promijene ponašanje, stav tijela, izraz lica, pogled, glas… sve svoje namjeste onako kako misle da bi trebali izgledati, usklade se s vlastitom predodžbom sebe. Teško je, ako ne i nemoguće, spriječiti da dokumentarni film postane igrani. “Glumci” u njemu ne glume prema unaprijed naučenom tekstu scenarija, ali glume. Problem ostaje i onda kad u filmu nema ljudi. Intervencija se dogodi načinom na koji kamerman gleda prizor koji snima. Količina svjetlosti, kut snimanja, fokus, trajanje kadra, detalji na kojima će se zaustaviti, sve je podešeno tako da odgovara načinu na koji snimatelj i režiser doživljavaju prizor. I to se posredovanje ne da izbjeći, ono je u naravi same stvari.
Kad je riječ o prenošenju vijesti, nepristranost je donekle moguće postići sužavanjem na šturu informaciju lišenu svake nadogradnje u formi vlastitog komentara. Ali, vijesti (pa i one najkraće) se prenose riječima, a one su moćno oruđe manipulacije ljudskim uvjerenjima. Stvaraju dojmove, nagovaraju, bude asocijacije, izazivaju emocije. Njihov izbor i način na koji su složene u smislene cjeline utječu na čitatelja.
S druge strane, zanimljivo je kako inzistiramo na istini, a tako lako pristanemo na laž. Dovoljno je da objavljena vijest govori ono što želimo čuti. Ako je, uz to, još i spretno retorički upakirana na način da ostavlja dojam istine, ne samo da ćemo ju prihvatiti već i nastaviti širiti opravdavajući i podupirući njome vlastite zablude.
Maestralna prevara
Da je na taj način moguće zavarati i prekaljene novinarske profesionalce svjedoči jedna od najpoznatijih maestralnih prevara koja se dogodila ne tako davne 2018. Te je godine 33-godišnji njemački novinar Claas Relotius podnio ostavku u Der Spiegelu nakon što je tijekom deset godina pisao vrlo zapažene reportaže za koje je primio mnoge domaće i međunarodne novinarske nagrade. CNN ga je 2014. proglasio “Novinarom godine” (Journalist of the Year) njemačkog govornog područja, 2017. je osvojio “Europsku novinarsku nagradu” (European Press Prize) te je čak četiri puta primio uglednu “Njemačku reportersku nagradu” (Deutscher Reporterpreis) za najboljeg izvjestitelja u Njemačkoj. Prilikom otkaza je priznao kako je, suprotno svim kodeksima novinarske etike, svoje članke često bazirao na potpunim izmišljotinama. Tako je, primjerice, izmislio priču o iračkoj djeci koju je otela Islamska Država kako bi poslužili kao bombaši-samoubojice, o jemenskom državljaninu zatočenom u zloglasnom američkom zatvoru Guantanamo Bay, o sirijskoj djeci-izbjeglicama u ropstvu u Turskoj te o zadrtim rasistima, biračima Donalda Trumpa iz američkog gradića Fergus Falls. U najmanje 14 reportaža objavljenima u uglednom Der Spiegelu, izmislio je “činjenice”, osobe i izjave. Prevara je otkrivena kad je Juan Moreno, koautor Relotiusovog članka o Trumpovim pristašama iz Arizone koji su navodno patrolirali duž američko-meksičke granice, posumnjao u istinitost priče. Novinarske nagrade su opozvane, a Der Spiegel je podigao i krivičnu prijavu protiv Relotiusa radi prikupljanja donacija za sirijsku djecu-izbjeglice o kojima je pisao da ih je susreo u Turskoj, a koje su završile na njegovom privatnom bankovnom računu. Der Spiegel je u maju 2019. objavio i vrlo opširan izvještaj o cijelom slučaju koji završava zaključkom o hitnoj potrebi unutrašnje reforme.
Lažnim su se vijestima kroz povijest često koristili totalitarni režimi, a čine to i danas. Primjerice, sjevernokorejski, radi veličanja vlastitog političkog sustava i kulta vladara. One su i neizostavan dio ratne propagande bilo u periodu pripreme za rat ili tijekom samog ratovanja, a koliko su opasne i teško iskorjenjive pokazuje što i 28 godina nakon početka opsade Mostara velik broj hrvatskih građana misli da je domovinski rat bio isključivo častan, obrambeni rat ne znajući i ne želeći znati ništa o vojnim akcijama HVO-a u Ahmićima, logoru Heliodrom ili razaranju Mostara, kao što i većina srpskih građana čvrsto vjeruje da u Srebrenici nije počinjen genocid i da su ratovi 90-ih pokrenuti radi uništenja srpskog naroda.
S pogubnim posljedicama lažnih vijesti susrećemo se svakodnevno, svjedočeći žrtvama koronavirusa i neprofesionalnih medija. Mnoge su smrti mogle biti spriječene da nije bilo sramotnog amaterizma onih medija koji su prenosili raznorazne antivakserske “teorije” kao znanstvene istine unoseći, među slabije obrazovane ljude, strah da bi im cjepivo moglo ozbiljno zdravstveno naškoditi. To je kod mnogih rezultiralo pogubnom odlukom o necijepljenju. Hoće li itko zbog toga kazneno odgovarati? Nema naznaka da hoće.
Primjena kritičkog mišljenja, o kojem se danas jednako puno priča koliko ga se malo prakticira, jedini je način da shvatimo lažnu bit vijesti. Nikada laž neće postati istina ma koliko puta ju ponovili. Ako nam iskustvo svjedoči drugačije, tim gore po iskustvo.
