Kada čovjek 2022. godinu dočeka kao šezdsettrogodišnjak, onda se može pohvaliti, iako bi vjerovatno prikladnije bilo reći – požaliti, da pamti sve najbitnije faze u razvoju fenomena zvanog televizija.

Kao prvo, ta osoba koja je već zagazila u starost sjeća se i života prije malog ekrana. Tačno tako, koliko god to danas mladim generacijama zvučalo nevjerovatno: da, postojao je i svijet u kojem nije postojala televizija. I na šta je Zemlja ličila prije pojave malih ekrana? Pa, možda na veliku pričaonicu. Umjesto da bulje u kutiju sa slikama, ljudi su gledali jedni u druge i – skoro pa nezamislivo – razgovarali.

U tom drastično različitom uređenju, fudbalske utakmice pratile su se posredstvom radija, a nogometni frikovi zavisili su isključivo od narativnog talenta i kreativne mašte radioreportera. Recimo ovako: “Duško Bajević, taj nenadmašni princ s Neretve, uputio je prema golu pravo topovsko đule, a Zvezdin golman Dujković izvio se poput pantera i, u posljednjem trenutku, vrhovima prstiju loptu izbacio u korner.” Koja genijalna deskripcija, koja strast; nikakav snimak to ne može nadomjestiti. Bili su to čarobnjaci čija riječ vrijedi koliko i tisuću slika.

Onda su početkom šezdesetih prvi televizori ušli u našu skladnu, u svakom pogledu naprednu i optimistički nastrojenu zajednicu. Ti prvi aparati (baš tako smo ih zvali – “TV aparati”) bili su opće dobro, a ne privatno vlasništvo, jer ih je bilo malo pa bi se cijeli komšiluk znao nagurati u povlašteni stan koji je prvi imao, da upotrijebimo stilsku figuru onih gore pomenutih čarobnjaka, “svijetleću kutiju”. Tako je televizor u početnim godinama postojanja bio faktor – opet nećete vjerovati – lokalne i obiteljske integracije, jer je povezivao ljude i zbližavao porodice. Za razliku od ovog danas, kada svako ima sopstvenu plazmu – koliko soba, toliko i ekrana – i gleda svoj program neovisno o ostalim ukućanima.

Sljedeća faza u razvoju ovog fenomena bila je plastična folija u boji, nimalo jeftin rekvizit koji se nabavljao u inostranstvu, stavljao se preko ekrana i publici je pružao iluziju da ne gledaju crno-bijele, nego kolor slike. Ko god je imao kolor foliju preko ekrana, imao je i gondolu na televizoru. Oba ova izdanka plastične bižuterije tada su bila statusni simbol – svjedočanstvo da se ima i da se dobacilo čak do Venecije, iako većina nikada nije makla dalje od Trsta. Inostranstvo i nije bilo ništa drugo nego maskirni naziv za tu sjevernu talijansku luku. Njena pijaca Ponte Rosso zaslužna je za još jedan nevjerovatno popularan kapitalistički fenomen, koji je načeo socijalistički svijet – farmerke i teksas jakne.

A kad smo već kod tadašnjih televizora, da pripomenemo još nešto: bilo je i takvih lažova koji su druge ubjeđivali – iako im niko, i to s punim pravom, nije vjerovao – da će jednog dana postojati “pravi televizori u boji”. Ko bi, uostalom, i povjerovao u takvu glupost?

Ali fakat, i to se desilo, tamo negdje pred kraj sedamdesetih. Pa je došao daljinski upravljač, pravo čudo tehnike, inače genijalni izum Nikole Tesle čiju su ideju pokrali vještiji pronalazači. Satelitske antene označile su definitivnu pobjedu zapadne kulture nad istočnom. I totalno skrhali socijalistički urbanizam, jer su nebrojeni tanjuri preplavili i nagrdili krovove naših zgrada. Kad je došla kablovska televizija, uništila nam je asfalt, ali nam je zato terase deblokirala od tih satelitskih pomagala koja su donijela MTV i prve porniće u naše domove.

Plazma i LCD ekrani uticali su na to da TV konačno u pogledu dimenzija više ne bude ekvivalent zamrzivaču ili, u boljem slučaju, mašini za pranje veša.

Prve decenije u povijesti jugoslavenske televizije prošle su u znaku siromaštva ponude. U početku jedan, pa onda dva kanala, na kraju manje od deset sličnih, sadržajem i ponudom siromašnih programa. Daljinski je u početku bio više šminka nego potreba. Danas je on važan koliko i sam TV uređaj, jer kad bi čovjek svaki put kada želi da promijeni program morao ustati s trosjeda, to bi ličilo na trening visokog intenziteta. Izbor je toliki da rijetko ko i rijetko kad gleda samo jednu emisiju. Šaranje se zove ono kada recipijent, zahvaljujući upravo daljinskom, simultano gleda film, vijesti, utakmicu i uz to još, čim djeca na trenutak izađu iz sobe, zaviri malo i tamo, da vidi jesu li se ono dvoje konačno uzeli. (A njih dvoje su u međuvremenu prerasli u troje i četvero i, kako stvari zasad stoje, o uzimanju nema ni govora.)

Danas je toliki izbor programa, kanala i emisija da čovjeka pred tom monstruoznom ponudom obuzme užas. Šta odabrati? Savremeno domaćinstvo na raspolaganju ima u prosjeku između pedeset i sto kanala. Kako se onda odlučiti između desetina serija, filmova i dokumentaraca? Možda je jedina prava reakcija – ugasiti to čudovište i odlučiti se za staru dobru knjigu. Ali za koju, kad je literarni izbor neuporedivo veći od televizijskog? Milioni knjiga štampaju se svake godine, a huda ljudska jedinka za tri decenije sistematskog i ustrajnog rada može pročitati između pet i deset hiljada knjiga.

A šta tek da kažemo za neman zvanu internet? Pred nebrojenim mogućnostima jedino nam preostaje da se prepustimo očaju, ili bar alkoholu, što mu ga dođe na isto. Tu je moguće reducirati izbor – pivo ili vino. Pa ako se nekom baš ne sviđaju ni jedno ni drugo, uvijek ima rakija. Bitno je izabrati, ne boriti se i ne uvećavati prokletu mogućnost izbora.