Deklaracijom o pravima Hrvata u BiH, Hrvatski sabor traži izmjenu Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Ispada da je najviši akt neke zemlje rezultat želja njenih susjeda

Hrvatska prema Bosni i Hercegovini nastavlja voditi politiku junaka vica koji autoputom juri pogrešnom trakom, a kad s radija čuje upozorenje da jedna budala vozi u krivom smjeru, kaže: “Šta jedna?! Svi!”

Ovaj tekst pišemo u danu u kojem se u hrvatskom parlamentu, predstavničkom tijelu poznatom ni po čemu, višesatno raspravljalo o Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, dokumentu čiji ćemo povijesni značaj spoznati tek u slučaju da Hrvatsku zadesi iznenadna nestašica toaletnog papira. Od izgovorenog, od tog mnoštva niskih strasti, loših motiva i čiste zloće slabo prekrivene glumljenim brigama, neće ostati ništa vrijedno pamćenja duže od nekoliko sati: HDZ-ovska vlast i njezini prirodni, ali neostvareni partneri, poput Mosta i nesretnog Zlatka Hasanbegovića, trudili su se dokazati kako ova država i dalje na Bosnu i Hercegovinu gleda tuđmanovski, kao na divan prostor za utaživanje hrvatskih teritorijalnih ambicija, odavno primirenih, ali nikad posve likvidiranih. I tako je mjesecima, otkako je za člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda izabran Željko Komšić umjesto Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, favorita zagrebačke čaršije.

Desničarski Brozovi

Svaki hrvatski desničar izgleda kao Broz uzgojen za nacionalističko tržište: on bi jaku državu koja gradi tvornice, ali da se to ne zove socijalizam; on bi privredu s visokom zaposlenošću i zadovoljnim radnicima, ali da to ne bude samoupravljanje; on bi, na koncu, da može do Tomislavgrada i Posušja bez zajebavanja s carinicima na Kamenskom ili u Vinjanima, ali da to nije Jugoslavija. Nemoć im se rađa u raskoraku između mračnih želja i minornih mogućnosti. Deklaracije ostaju kao utjehe, one izražavaju svu bijedu stavova, a opet su samo malo više od praznog komada papira. Nitko i nigdje u svijetu neće probdjeti noć zbog hrvatske deklaracije o Hrvatima u BiH.

Dapače. Nekoliko dana prije nego što će se na poticaj HDZ-a Andreja Plenkovića na saborskim klupama pojaviti Deklaracija, Maja Kocijančić, glasnogovornica Evropske komisije, izgovorila je riječi koje nisu dobile pretjeranu pažnju u hrvatskim medijima: “EU ne dovodi u pitanje legalnost izbornog procesa za članove Predsjedništva BiH i ostaje posvećena pružanju podrške vlastima u BiH na iznalaženju rješenja za reformu izbornog zakonodavstva u skladu s odlukom domaćih sudova i vladavinom prava.”

Ako nekome nije jasno, a u Hrvatskoj takvi nerijetko čine većinu, čak i dvotrećinsku, objasnila je još preciznije – prioritetni zadaci BiH su jasni: formiranje vlasti, nastavak reformskog procesa i izmjena izbornog zakona.

Domovinska bol

Ako treba i ovo prevesti – Evropsku uniju uopće nije dodirnula sva ta teška domovinska bol zbog Komšićeve pobjede, izražavana u ogorčenim izjavama, pismima i sada, konačno, u Deklaraciji. Osim službenih reakcija EU, a one su nalik nezainteresiranom, ali i odlučnom mahanju repom koji rastjeruje očajničko hrvatsko zujanje, pismom su se oglasila i tri bivša visoka predstavnika u Bosni i Hercegovini. Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling i Carl Bildt upozoravaju EU na miješanje Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH.

Na Hrvatsku to ne utječe. Od devedesetih, politiku prema BiH promijenila je samo koliko i kada je morala. Preko granice više ne šalje naoružane jedinice sa i bez oznaka na uniformama, nego prijetnje i loše sugestije. Na saborskoj raspravi o Deklaraciji bilo ih je i previše. Jedan HDZ-ovac predlagao je da se “na svim međunarodnim razinama” otvara pitanje BiH, drugi krajnji desničar zalagao se za treći entitet. Vrijeđalo se Komšića, hvalilo Hrvatsko vijeće obrane, umjerenija opozicija govorila je o amandmanima, kao da je riječ o dokumentu koji ima smisla popravljati. Kada bi pakao zaista postojao, Franjo Tuđman bi u njemu imao razloga za sreću.

Deklaracija, naime, ali i cijeli pristup hrvatske politike Bosni i Hercegovini, proizlazi iz tuđmanovskog ekspanzionističkog uvjerenja o posebnom pravu službenog Zagreba na arbitriranje u BiH. Ona govori o zaštiti tamošnjih Hrvata kao o podizanju taraba prema drugim narodima, potpuno zanemarujući štete koje su Hrvatima – i drugim narodima – uzrokovali hrvatski i bosanskohercegovački HDZ-ovi. Traži izmjene Ustava i Izbornog zakona BiH, kao da je najviši pravni akt neke države – u ovom slučaju BiH – izraz želja njezinih susjeda – u ovom slučaju Hrvatske – govori o “harmonizaciji odnosa njena tri konstitutivna naroda”, što može zazvučati lijepo i obećavajuće samo onom tko ne pamti kako je izgledalo HDZ-ovsko uplitanje u međuetničku harmoniju u BiH – masovnim ubojstvima, otvaranjem logora, rušenjem sela i gradova.

Uticaj službenog Zagreba

Deklaracija se žali i na “proces dekonstruiranja Hrvata u BiH započet 2000. godine prijedlogom izmjena izbornih pravila na inicijativu voditelja misije OESS-a u BiH Roberta Barryja” nakon čega su “Hrvati, de facto, izgubili konstitutivnost u entitetu Federacije BiH”.

I slično.

Za početak, zašto bi netko razuman povjerovao u blagotvoran utjecaj službenog Zagreba na ostanak Hrvata u BiH? Jednostavnom i popularnom matematičkom operacijom poznatom kao nacionalno prebrojavanje, lako je zaključiti kako je i u Hrvatskoj sve manje Hrvata. Ili, ako hoćete drugim riječima, sve više ih je u Irskoj, državi u kojoj im takozvano nacionalno pitanje uopće nije riješeno. Dokazano neuspješna država, poput Hrvatske, nije dobar susjed za posuđivanje recepta o bilo čemu. To jest, ako zna kako pomoći Hrvatima, zašto znanja prvo ne primijeni na svojima, nastanjenim u Hrvatskoj, a tek ih potom ne počne izvoziti? Zašto ne zaustavi depopulaciju dalmatinskog zaleđa prije nego što  predloži novi način izbora člana Predsjedništva u BiH? I čemu panika oko bosanskohercegovačkih Hrvata? Kakve su ih to štetne posljedice snašle nakon što je izabran Željko Komšić, a ne Dragan Čović?

Atmosfera duboke posvećenosti rješavanju statusa Hrvata u BiH, kakva se pokušava širiti Hrvatskom, spada u zbirku hrvatskih političkih laži. Svođenje cijelog naroda, ionako sve malobrojnijeg, na posve deindividualiziranu masu egzistencijalno ugroženu rezultatima prošlih izbora, znači, uz ostalo, potpuno zanemarivanje činjenice da je aktualni val iseljavanja Hrvata iz BiH dosegnuo rekordne dimenzije baš dok je Čović sjedio u Predsjedništvu.

No, ovdje se ionako ne radi o istinskoj brizi za poboljšanje životnih uvjeta bilo koga u BiH, pa ni Hrvata, nego o kontinuitetu loše politike, prekidanom previše davno i suviše kratko. Od hrvatske brige za BiH, nitko, na kraju, nema koristi, što ne znači da će Hrvatska prestati. Destruktivni potencijal ove države nikad nije pametno podcijeniti.