S pojavom HDZ-a i njihovim zauzimanjem vlasti traje pokušaj izjednačavanja antifašista s fašistima, antifašističkog pokreta s fašizmom. I što vrijeme odmiče, javnost se na to sve više privikava i oglušuje. Pravih reakcija s nivoa vlasti nema, nisu doneseni adekvatni zakoni koji bi to sankcionirali, a ako i postoje u nekom obliku, ne provode se. Novokomponirana fašistička orkestracija je nezaustaviva, iza nje stoje deklarirane i formalizirane politike, uz snažnu podršku nekih katoličkih biskupa i klera. Fašizam kao tiha voda podriva društvo, zahvaća politiku i postaje legitimna opcija. To polje mu je toliko otvoreno da se više ne skriva, postao je ohol, razmahao se, drži lekcije svima, što je dokaz samouvjerenosti i snage. Otišao je tako daleko da se najveće civilizacijske vrijednosti pljuju, da se ponižavaju vrijednosti na kojima danas počiva ujedinjena Evropa i demokratski svijet. Svi se groze fašizma i prepoznaju ga u svakom obliku populizma. Nije li jedan od najglasnijih u tome papa Franjo?

Uporna propaganda

Međutim, to našim neofašistima ne znači ništa. Oni su uporni u svojoj propagandi. Na metu su stavili čak 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva, glavnog grada naše države, i sve vrijednosti koje su vezane za taj dan. Oslobođenje grada od fašista i podsjećanje na to se predstavlja, i to iz crkvenih krugova, kao proslava komunističkog terora, kao datum uvođenja u komunistički režim koji je bio režim bezakonja, ubojstava, zločina svih vrsta. I to nam poručuju naši sugrađani, ljudi koji s nama zajedno dišu isti zrak, piju istu vodu, šetaju istim ulicama, koji su uglađeni, nasmijani, ljubazni, da ih na ljutu ranu privijemo. Za njih je 6. april 1945. godine dan kada je uspostavljen jedan zločinački sistem, jer komunizam je za njih uistinu bio ne samo bezbožniji nego i nečovječniji od fašizma. Za njih je taj datum uvod u stradanje Hrvata i katolika na Bleiburgu i svim drugim stratištima. Za njih Sarajevo nije počelo svoj život 6. aprila 1945. godine, niti je tada raščistilo sa zlom. Zato sada treba jednom zauvijek raščistiti s tim „nadnevkom“ i svim „šestoaprilskim“ i sličnim nagradama.

Jedino što je istinito u ovim „analizama“ je to da 6. aprila zaista nije raščišćeno sa zlom. Da jeste, ne bi danas nikome palo na pamet da traži „jednom zauvijek raščišćavanje s tim nadnevkom“. To nije samo polemika oko jednog datuma nego i zahtjev za novo „raščišćavanje“ kako bi u kolektivnoj svijesti taj datum postao datum zla i zaboravilo se zlo koje mu je prethodilo.

Treba podsjetiti o kojoj vrsti zla se radi i tko ga je napravio.

Pred samo oslobođenje grada od fašista, preciznije od novembra 1944. godine, Sarajevo je bilo vrlo važno vojno uporište njemačkih i kvislinških snaga. U njemu je bila smještena njemačka komanda Armijske grupe E. Iz Sarajeva se uspostavljala Jadransko-drinska fronta koja će imati veoma značajnu ulogu u 1945. godini pri povlačenju njemačkih snaga sa Balkana. Iz Sarajeva se kontrolirala komunikacija prema jugu, odnosno Mostaru, i prema zapadu, tj. Zagrebu. Zauzimanje Sarajeva od strane partizana-antifašista bilo je dio velike ofanzive oslobađanja tadašnje Jugoslavije, uklapalo se u vojne operacije između primorja i Bihaća, koju je vodila 4. armija NOV-a i u proboj Sremskog i Dravskog fronta na desnom krilu. Koliko je bilo strateški važno Sarajevo govori činjenica da su grad branile tri njemačke divizije, tri divizije NDH, mnoge samostalne jedinice, formacije četnika, artiljerijske i tenkovske jedinice. Po njemačkim izvorima, njihove tri divizije su brojale 34.653 vojnika, procjenjuje se da je grad branilo oko 50.000 vojnika. Sarajevo je bilo najznačajnija vojna tačka za izvlačenje snaga Armijske grupe E sa Balkana.

Masovni zločini

Za vrijeme fašističke okupacije Sarajeva, već u prvoj godini, ustaške vlasti provode masovne zločine nad sarajevskim Jevrejima, Srbima, Romima, komunistima i svima onima koji ne podržavaju taj režim (među njima je bilo najviše Hrvata). Cilj tog terora je bio formiranje etnički čistog prostora bez drugih naroda i bez komunista. Prva masovna strijeljanja su počela već 1. avgusta 1941. godine. U logore smrti otpremljeni su gotovo svi sarajevski Jevreji do sredine 1942. godine.

Najveći dio terora provodi se pod komandom pukovnika Jure Francetića, komandanta Crne legije, koja djeluje na prostoru cijele BiH. Ustaški pukovnik Maks Luburić dolazi u Sarajevo 1945. godine sa zadatkom da spriječi oružanu borbu u Sarajevu i da uništi gradski antifašistički pokret, da stvori u Gradu svojim terorom atmosferu straha. Po njegovoj naredbi, ustaše vješaju na Marijin Dvoru, krajem marta, samo nekoliko dana pred oslobođenje grada, 55 omladinki i omladinaca ilegalaca. Pored toga, strijeljano je 41 lice. Za njegovog upravljanja gradom, od 18. februara do 4. aprila 1945. godine, ubijeno je 800 Sarajlija. Posljednjeg dana boravka u Sarajevu naredio je deportaciju 460 osoba u Jasenovac, koje tamo nisu ni stigle jer su ubijene na stratištu Gornja Gradina.

U Sarajevu je za vrijeme fašističke okupacije grada ubijeno oko 11.000 ljudi, uglavnom antifašista – Jevreja, Srba, Roma, katolika, pravoslavaca, muslimana i drugih.

Treba znati da ustaški pokret u početku nije bio snažan u Sarajevu. Pristaše su regrutirane iz uskih krugova koji su djelovali u nekim hrvatskim kulturnim i sportskim organizacijama, zatim iz desno orijentiranih HSS-ovaca, reakcionarnih pristalica JMO, naklonjenih ustaškom pokretu. Najveću podršku su imali od Katoličke crkve i klera. „NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju“, piše nadbiskup Stepinac u članku „S nadom u bolju budućnost“, KL, Brij 32/1941. Sličan hvalospjev ustaštvu i NDH-u daje i zagrebački muftija Ismet Muftić na dan osnutka NDH.

Slavko Kvaternik je našao najboljeg saradnika u Sarajevu u nadbiskupu Šariću, koga je posjetio već 25. aprila i koji je s oduševljenjem dočekao proglašenje NDH i koji blagosilja poglavnika Pavelića. U članku „Nadbiskup Vrhbosanski poglavniku NDH“, štampanom u listu Vrhbosna br. 926/41, u Sarajevu, 25. aprila 1941. godine, nadbiskup piše:

„Gospodine Poglavniče! Iz moje Residencije, u kojoj danas boravi vrhovni zapovjednik naše hrvatske vojske vojskovođa i maršal g. Slavo Kvaternik, čast mi je srdačno vas pozdraviti ispred cijele Nadbiskupije Vrhbosanske i crkvene pokrajine bosanskohercegovačke. Pozdravljam Vas, gospodine Poglavniče, ispred mukotrpnog hrvatskog naroda Hercegbosne, koji je dugi niz stoljeća čekao svoje oslobođenje i uskrsnuće, pa smo, eto, sretni i ponosni, da nam je donio slobodu i nezavisnost sin naše grude, naše uže domovine, Herceg-Bosne, Ponosne. Neka dobri Bog obilno naplati Vaše tolike žrtve i napore, što ste ih s tolikim herojstvom uložili za naš mili Hrvatski Narod! Molimo Bogu, da vas još zadugo uzdrži i poživi na sreću i procvat Vjere i Domovine. On Svemogući neka svakim svojim blagoslovom blagoslovi Vaše djelo.“

Već 17. maja ustaše donose „Zakonsku odredbu o prijekim sudovima“, prema kojoj prijeki sud izriče samo jednu presudu, a to je smrtna kazna. Protiv presude nije bilo pravnog lijeka, presuda se izvršavala tri dana nakon donošenja. Stratište je bilo na Vracama iznad Sarajeva.

Imovina žrtava ustaškog režima se pljačka. Režim zabranjuje rad srpskih i jevrejskih javnih ustanova i društava, uništava se njihova materijalna i duhovna kultura, zabranjuje upotreba ćirilice. Ustaše okupiraju Radnički dom, Radničku biblioteku, Radničku komoru, biblioteku i konvikt društva „Prosvjeta“ pretvaraju u zatvor, uništavaju bibliotečki fond „Prosvjete“. U škole uvode nove programe prilagođene ustaškoj ideologiji, nastavnici pod terorom moraju potpisivati lojalnost režimu. Također, izmijenili su nazive ulica, tako da su Sarajlije morale šetati Obalom Adolfa Hitlera, Musolinijevim šetalištem, ulicama Slavka Kvaternika, nadbiskupa Šarića, prof. Hakije Hadžića, Ademage Mešića i dr. Izmijenili su i ime grada, Sarajevo preimenovali u „Sarajvo“, po novom pravopisu hrvatskog jezika.

Katolički kler koji je podržavao ustašku vlast u Sarajevu, svugdje gdje je mogao, uvukao je i druge značajne hrvatske institucije u tu podršku. Tako je Središnja uprava društva „Napredak“, na čelu s kanonikom Antom Alaupovićem, inače najuspješnijim predsjednikom u povijesti „Napretka“,  posjetila Pavelića sredinom maja i izrazila mu zahvalnost za formiranje NDH.

Ustaški teror se brzo proširio i izvan Sarajeva, na Olovo, Vareš, Brezu, Visoko, Ilijaš, Semizovac, Pazarić, Kalinovik, Pale.

Ustaše donose, 4. juna 1941. godine, „Naredbu o ustrojstvu i djelokrugu rada Rasnog političkog povjerenstva“.

To je sve kontekst u kome treba promatrati 6. april i sjećati se tog dana. (Neprijatelji 6. aprila, oni koji traže da se s tim „nadnevkom“ raščisti za sva vremena, vole kontekste). Tog dana se ne obilježava uspostavljanje komunističkog režima, ne obilježavaju se njegovi nesporni zločini učinjeni u raznim prilikama. Antifašistički borci, partizani, nisu bili pripadnici nikakvog režima, nikakve države, oni su bili borci protiv fašizma. Nisu se ušetali u grad, nego se borili i ginuli oslobađajući ga od fašista. Oni ne dolaze iz neke formirane zločinačke države, kao što se danas prikazuju, nego sa slobodnih teritorija koje su oslobodili od fašista i na kojima su slobodno mogli živjeti svi koji nisu podržavali fašizam. Oni nemaju nikakve odgovornosti za sistem koji će nastati nakon poraza fašizma i uspostavljanja države. Kako bi izgledalo da Nijemci danas okrive saveznike koji su sravnili Njemačku sa zemljom i uzorali njenu teritoriju bombama u završnim operacijama oslobađanja svijeta od njihovog fašizma? Ili kada bi ih okrivili za smrt Nijemaca pri iskrcavanju na Normandiju, dan koji se obilježava kao savezničko slavlje? Dio tih slavnih pobjeda nad fašizmom je i oslobađanje Sarajeva 6. aprila 1945. godine.

U svim državama nakon sloma fašizma ubijani su saradnici fašističkih režima, ne samo oni u uniformama. Oni su bili legitimni i vojni, i politički, i pravosudni ciljevi. Nitko u svijetu nije ni pokušao da antifašističke i oslobodilačke pokrete izjednači s fašističkim režimima. Kod nas je to otišlo tako daleko da se antifašistički borci proglašavaju većim zločincima od fašista. To se radi pred nama, pred našim očima, iz redova one iste Šarićeve crkve, a da nitko ne reagira. Zagovornici fašizma hodaju po našem gradu i pljuju po njegovoj najsvjetlijoj povijesti, oholo i samouvjereno. Oni time daju za pravo Karadžiću i Mladiću koji su zaista htjeli konačno prekinuti taj „nadnevak“, koji su grad držali u opsadi i uništavali ga preko 1.400 dana, pri tome ubili oko 11.000 ljudi, jednako kao i Šarićevi, Kvaternikovi i Luburićevi fašisti. Za to antifašističko Sarajevo i za te nevine žrtve vezana je uspomena na 6. april. Zato je to dan oslobođenja, dan rođenja jednog novog grada, dan kada su se u njemu sjatili bez straha svi preživjeli Jevreji, Srbi, Romi, Hrvati i ostali. Šestoaprilska nagrada je simbol tog oslobođenja, simbol borbe protiv zla, simbol nade za njegove građane i građane BiH. Dobitnici tih nagrada dobivaju tu nagradu u to ime. Pljuvanje po tom priznanju je pljuvanje po šestoaprilskoj slobodi, po žrtvama koje leže na Vracama i drugim mjestima po gradu. Treba biti svima čast primiti tu nagradu, čast ne samo pojedincima nego i institucijama kojima ti pojedinci pripadaju. Kada tu nagradu dobije predsjednik „Napretka“, onda treba znati da to nije onaj „Napredak“ u audijenciji kod Pavelića, nego „Napredak“ Franje Topića. Njegov „Napredak“ je bio način preživljavanja u blokiranom i teroriziranom Sarajevu, nada za opstanak i čuvar slobode. Taj „Napredak“ je bio prkos nevoljama i najbolji primjer kako se kulturom narod bori protiv smrti.

Dovođenjem u pitanje 6. aprila, Šestoaprilske nagrade i ljudi kojima je dodijeljena, ne samo da se falsificira naša povijest nego se i priziva onaj zločinački režim koji je postojao u gradu prije 6. aprila.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja