U Oslobođenju više neće biti satiričnih kolumni splitskog autora Borisa Dežulovića. Ta je informacija izazvala brojne reakcije, izdvajamo najzanimljivije

Prvog juna Boris Dežulović napisao je oproštajnu kolumnu u Oslobođenju i time označio kraj jedne ere. A trajalo je to njegovo pisanje punih sedam godina, sedam sedmica, sedam dana i sedam sati – kako je podsjetio. Dakle, od 2011. godine trajala je iluzija da je današnje Oslobođenje slično onom starom i da se može zvati nezavisno, a onda se ta iluzija rasprsnula kao mjehur od sapunice. Može se ovo nekome učiniti patetičnim i može uzvratiti primjedbom da Oslobođenje ne čini jedan čovjek i da osim Dežulovića za taj list piše još kvalitetnih autora. Međutim, u slučaju prekida saradnje s Dežulovićem taj vid relativiziranog opravdanja, jednostavno, ne važi.

Boris Dežulović, htjeli mi to priznati ili ne, nije tek jedan u nizu kolumnista koji pišu ili su pisali za taj list. Boris Dežulović nije običan novinar, on je, jednostavno rečeno, simbol ovih prostora – onaj koji u svom novinarskom radu sadrži sve ono najbolje, najhrabrije, najplemenitije i najhumanije iz vremena zla koja smo živjeli i koja živimo. U svakom od njih je upravo on utjelovljavao slobodu i pravo na drugačije mišljenje, bio je feral koji je herojski, ne brinući za sopstvenu sigurnost, osvjetljavao zločine, nepravde, traume, patnje i rane onda kad se drugi nisu usuđivali. Zato i cenzura Borisa Dežulovića znači puno više od cenzure jednog novinara i opterećena je dodatnim simboličkim značenjima. Ona ne potvrđuje samo da Oslobođenje više nije list za kakav se i dalje predstavlja, nego upućuje i na specifično zlo perioda koji upravo živimo, onog u kojem više nema rata, ali zato nema ništa ni od onih ideala slobode i nezavisnosti kojih je bilo dok je on još trajao.

Privatni mediji i zaštita vjerskih osjećanja

A nije ovo vrijeme došlo odjednom i od kraja rata naovamo prošli smo različite faze. Većina nas se sjeća kraja devedesetih i prve polovine dvijehiljaditih, kada je cvjetalo nezavisno novinarstvo u BiH. Bilo je to vrijeme sedmičnih novina u kojima su sloboda govora, istina i pravo na drugačije mišljene bili važniji od vrijeđanja bilo čijih osjećanja, pa makar ona bila i vjerska i pripadala političkoj većini. Onda su u godinama koje su uslijedile ti listovi jedan po jedan propadali, bilo da su gašeni bilo da su postajali privatno vlasništvo. S privatiziranjem medija obično ide utvrđivanje interesnih skupina i limitiranje slobode mišljenja. U etnonacionalističko-klerikalno-profiterski ustrojenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko logično je da smo dobili medije koji su glasila određene klase čije interese zastupaju.

Međutim, za razliku od većina drugih printanih medija, činilo se da upravo Oslobođenje uspijeva da se odupre tim utjecajima, iako je i samo privatizirano. Jedan od najvećih razloga za to bila je, da opet ponovimo, činjenica što je za njega pisao Boris Dežulović. I tako je to trajalo sve dok on nije povrijedio vjerska osjećanja. Jer vrijeđao je on do sada različita osjećanja, kritikovao razne političke opcije, pa i onu vladajuću u dijelu BiH u kojem izlazi Oslobođenje, ali ništa do sada nije imalo toliku moć da dovede do cenzure.

Tako se vjerska osjećanja danas u BiH nameću kao krajnji tabu, sveta planina preko koje ne može dosegnuti sloboda govora. Da stvar bude gora, kontekst u kojem je Dežulović to uradio krajnje je diskutabilan. Iako nismo u situaciji da analiziramo spornu kolumnu, poznato je da je Dežulović cenzurisan jer je uporedio lik poslanika Muhameda sa srbijanskim pjevačem Acom Lukasom. A to je uradio zato što je Bakir Izetbegović  u Zetri izjavio da je bog njegovog oca poslao Bošnjacima, kao što je Erdoğana poslao Turcima. Spomenuta izjava je, ako ne više, onda podjednako blasfemična. Osim što Izetbegović njome vrijeđa inteligenciju i priziva arhaične vladarske koncepte prema kojima je kralj/car/sultan, ma kakav on bio, od boga postavljen, ona također podrazumijeva da Izetbegović ima pravo da tumači božiju volju.

Nije ovo nikakva novost i poznato je da islamski fundamentalisti i vjerske vođe ne vole satiru. Dovoljno je, npr., sjetiti se masakra u redakciji „Charlie Hebdoa“, kao i fetve propisane Salmanu Rushdiju zbog romana „Satanski stihovi“. Oba ova primjera su, kao i Dežulovićev, prouzrokovana novinarskim/satiričnim poigravanjem s likom poslanika Muhameda. Prve je vrijeđala karikatura, druge romaneskna parodija poslanikova života, a treće njegovo poređenje s Acom Lukasom.

Čini se da bh. društvo agresivnog teizma i ekstrinzičnog očitovanja religije nije spremno za ovakvu vrstu novinarske slobode. Autorica ovog teksta je, istražujući za jedan drugi rad koji se bavio satiričnim portalima u BiH, uvidjela da su na njima najmanje zastupljene vjerske teme. Političari se satirišu do mile volje, politička korektnost se ne poštuje i čini se da je na njima sve dopušteno osim vjerske satire. Boro Kontić je u tekstu o ovom slučaju Satira i mediji podsjetio na izjavu Samira Šestana povodom gašenja satiričnog lista Polikita, koji je i sam došao do sličnog zaključka:  „Mi svojom satirom, jednostavno, nismo dosegli visoke umjetničke standarde ovdašnje vlasti i njenih vjernih podanika.“ Međutim, Oslobođenje se ubrajalo u one medije za koje smo pretpostavljali da neće praviti ustupke ovakvim dogmatizmima.

Malo nas je, ali nas ima

Srećom, takvih medija još ima. Mjesto gdje se danas u BiH mogu naći najslobodniji tekstovi nisu printani mediji već internet portali. Oni nisu u privatnom vlasništvu nego se većinom finansiraju različitim međunarodnim grantovima koji podržavaju nezavisno novinarstvo. Tako su se odluci glavne urednice Oslobođenja usprotivili upravo autori s ovih portala.

Među prvim je na Žurnalu to uradio Selvedin Avdić tekstom Bošnjaci u čekaonici ispred psihijatrijske ordinacije, napisavši da su se Bošnjaci sada, ako im je Dežulović povrijedio osjećaje, našli u istom toru s ustašama, četnicima, neonacistima, tajkunima, pedofilima, ratnim zločincima, pljačkašima i ostalim – svima onima kojima je Dežulović vrijeđao osjećaje prethodnih decenija. Dragan Bursać je na portalu Buka u tekstu Slobodni Boris i zarobljeno ”Oslobođenje“ uputio kritiku Sarajevu – provinciji kojom vladaju Bakir i SDA, te istaknuo da Oslobođenje nije bastion istine koji je bilo i tokom rata. Dženana Karup-Druško je, pak, tekstom Borise, bujrum u Sarajevo odvojila kritiku Sarajeva od kritike Oslobođenja, istaknuvši da ono ne predstavlja Sarajevo te je pozvala Dežulovića da piše za portal koji ona uređuje u istom gradu – Avangardu. Edin Zubčević je u tekstu Svi vjerujemo dok se drugačije ne dokaže na portalu Nomad proglasio smrt Oslobođenja, dok je Senad Avdić na portalu Slobodne Bosne na cijelu stvar uzvratio satirom: Čini mi se da vijek Ramazana počinje. Ahmed Burić je na portalu Radio Sarajevo u tekstu Antički mezar za Borisa Dežulovića prestanak Dežulovićeve saradnje s Oslobođenjem također doveo u vezu sa Sarajevom koje je danas mračno i beznadežno i nema više ništa zajedničko s nekadašnjim.

Na portalu tačno.net se pojavilo nekoliko reakcija, a po kvaliteti izdvajamo tekst Elvedina Nezirovića Cenzura na bosanski način. Nezirović je logično primijetio da bi izjava Bakira Izetbegovića trebala zazvučati još blasfemičnije od one Dežulovićeve, a onda se malo poigrao distopijskom vizijom totalitarističkog društva nenaviklog na kritiku i podsjetio nas na Orwellov citat: „Ako sloboda išta znači, onda je to pravo da kažeš ljudima ono što ne žele čuti“, kao i onaj nedavno preminulog Philipa Rotha: „Zamoliti satiričara da bude pristojan isto je kao i zamoliti ljubavnog pjesnika da bude manje ličan.“

Šta je Oslobođenje bez Dežulovića?

Jedina reakcija koju smo dosad dobili od zvaničnog Oslobođenja predstavlja izjava koju je urednica Vildana Selimbegović dala za Start. Selimbegović je izrazila žaljenje što Dežulović neće više pisati za Oslobođenje, dodavši da je kolumnu cenzurisala jer je smatrala da se nije radilo o uspješnoj satiri i „čiji glavni likovi nisu bili živući političari već Poslanik Muhammed“. Navela je i da vjeruje u novinarske slobode, ali da misli da novinari imaju odgovornost i obavezu da poštuju pravo svakog čovjeka da vjeruje i da svoju vjeru iskazuje u skladu sa njezinim običajima. Radi se o odgovoru koji bi mogao zadovoljiti sve pa čak i Dežulovićeve fanove. U nastavku je još spomenula da o otvorenosti Oslobođenja dovoljno govori činjenica da je Dežuloviću bilo dopušteno da se od Oslobođenja oprosti upravo u Oslobođenju.

Međutim, ovo tako izgleda samo na prvu i predstavlja klasičan spin. Činjenica da je Dežuloviću dopušteno da se pozdravi s listom u listu koji ga je cenzurisao ne govori o otvorenosti tog lista nego predstavlja pokušaj da se veće zlo učini manjim. Sigurno bi svaki medij, čak i onaj kojem Dežulović nije ideološki blizak, jedva dočekao da objavi njegov oproštaj od Oslobođenja, ako ni zbog čega onda zbog klikova koje bi mu to obezbijedilo. Tako bi stvari po Oslobođenje izgledale još gore, dok se ovako zadržao privid otvorenosti.

U ovom kontekstu vrijedi istaknuti da je u odbranu uredničke politike Oslobođenja stao, ni manje ni više, nego ideološki suprotstavljeni Stav. Autorski pseudonim Mustafa Drnišlić je u tekstu Krokodilske suze, osim uvreda Dežuloviću, autore koji su stali uz njega nazvao ideološki slijepim zbog uvjerenja da SDA i Bakir Izetbegović imaju utjecaj na uredničku politiku Oslobođenja.

Ono što se u cijeloj ovoj priči čini izvjesnim jeste da će Oslobođenje gubitkom Dežulovića možda kratkotrajno profitirati, ali će dugotrajno sigurno izgubiti. Kao što rekosmo na početku, upravo je Dežulović svojim tekstovima u ovih sedam godina, koristeći novinarsku slobodu da piše istinu i vrijeđa osjećanja i ustaša i četnika i balija i neonacista i fašista i homofoba i pedofila i mnogih drugih, ponajviše i održavao iluziju da današnje Oslobođenje nastavlja s nekadašnjom antifašističkom tradicijom. Dakle, računalo je na čitatelje kojima je više stalo do istine nego vjerskih osjećanja Bakira Izetbegovića (ili Fahrudina Radončića, hm). A upravo su takvim čitateljima sada povrijeđena osjećanja zbog Dežulovićevog odlaska. Pitanje je, onda, na kakve čitatelje Oslobođenje računa i kakav će biti profil čitatelja koji će u budućnosti čitati Oslobođenje. Zato sve ovo može označiti simbolički kraj jedne novine koja je velikim dijelom i živjela na staroj slavi i simboličkom kapitalu iz prošlosti.