Medijsko i informacijsko opismenjavanje građana je među glavnim mjerama koje Stručna komisija Evropske komisije preporučuje u borbi protiv širenja dezinformacija. U svom izvještaju Komisija obrazlaže kako medijska pismenost može osnažiti individualne korisnike, a masovno medijsko opismenjavanje doprinijeti većoj socijalnoj otpornosti na dezinformacije koje se brzo šire. U zaključku izvještaja se navodi: „Evropska komisija bi trebala pojačati akcije koje podupiru medijsku i informacijsku pismenost za sve građane, uključujući razmjenu najboljih praksi i obrazovanje učitelja (npr., kroz Erasmus+, Training and Education 2020 i slične projekte) i promociju medijske pismenosti u kurikularnim reformama u Evropskoj uniji i PISA testiranjima. Naročitu pažnju trebalo bi posvetiti potrebama pojedinih podregija (npr., Baltika ili Istočne Evrope)“ (European Commision, 2018: 37).

Medijska pismenost za društvenu i ličnu dobrobit

Eksplicirana je, dakle, potreba inkorporiranja medijske pismenosti u formalno obrazovanje u skladu sa zahtjevima življenja u digitalnom dobu. Akcenat je pritom stavljen na baltičke i istočnoevropske zemlje u kojima je medijsko obrazovanje slabo razvijeno. Iako Bosna i Hercegovina nije članica EU, s obzirom na to da teži evropskim integracijama, mora se uključiti u procese medijskog opismenjavanja građana da bi bili sposobni funkcionisati u savremenom društvu. Medijsko opismenjavanje građana trebalo bi rezultirati njihovim boljim poznavanjem političke, ekonomske i socijalne dimenzije medija, razumijevanjem društvenih implikacija medija, te jačanjem društvene odgovornosti medijskih korisnika i novinara. Medijski pismen građanin, također, zna kako iskoristiti dostupnost informacija za lični razvoj kao što su one o: poslovnim prilikama, istraživačkim projektima, stjecanju različitih znanja i vještina koje poboljšavaju kvalitet života, informacijama o proizvodima/uslugama koje kupuje/koristi itd.

Nevjerodostojne informacije šire se internetom vrlo brzo. Za razliku od klasičnih medija (novina, radija, televizije) čiji urednici su provjeravali informacije prije objavljivanja, mnogi web portali, društvene mreže i blogovi objavljuju neprovjerene informacije, čime se odgovornost za selekciju i vrednovanje informacija prebacuje s medija na korisnike. Ukoliko u ogromnoj informacijskoj ponudi korisnici ne znaju razlikovati vjerodostojne od nevjerodostojnih izvora, velike su mogućnosti za podložnost dezinformacijama i manipulacijama. Nasuprot tome, medijski pismeni građani mogu biti korektiv medijima, očekujući od njih kvalitetnije sadržaje i veću profesionalnost. Takvi građani su kompetentniji razlikovati objektivnu od manipulativne informacije, valjan od pseudo argumenta, otporniji su na negativne medijske utjecaje, te sposobniji koristiti potencijale medija. Vođeni preporukama Evropske komisije o potrebi prilagođavanja nastavnih programa zahtjevima digitalnog doba u kome je većina informacija medijski posredovana, osvrnut ćemo se na kurikularnu zastupljenost medijske pismenosti u bh. obrazovanju. Oslanjajući se na iskustva drugih zemalja u medijskom obrazovanju, ponudit ćemo smjernice za unapređenje kurikuluma koji obuhvataju medijsku pismenost.

Pristupi medijskom obrazovanju u drugim državama 

Za inkorporiranje medijskog obrazovanja u kurikulume na različitim nivoima obrazovanja zalažu se na međunarodnom nivou najviše UNESCO i Evropska komisija, a onda i različite institucije civilnog društva. U pogledu kvantitativne i kvalitativne zastupljenosti medijskog obrazovanja u kurikulumima, primjer drugim državama, pa i BiH mogu biti obrazovni sistemi Velike Britanije, Njemačke i skandinavskih zemalja.

U Velikoj Britaniji i Njemačkoj fokus je na razvijanju kritičko-analitičkih kompetencija za dekonstrukciju medijskih sadržaja, razumijevanju procesa njihove produkcije, te socijalno-kulturoloških implikacija medija. Iako je u svrhu podsticanja građanskog aktivizma dio časova posvećen razvoju kompetencija za produkciju medijskih sadržaja, prevladava kritička analiza medijskih poruka sa stajališta društvenih odnosa moći i objektivnosti medijske reprezentacije stvarnosti.

Skandinavske države drugačije pristupaju medijskom obrazovanju, stavljajući u fokus razvijanje digitalnih kompetencija, podsticanje građanske odgovornosti i društvenog angažmana korištenjem medijskih potencijala. Na svjetskom nivou, u medijskom opismenjavanju građana najviše su postigle Kanada i Australija. Kanada primjenjuje interdisciplinarni pristup kojim se razvija kritičko promišljanje o medijima, analiziraju medijske poruke sa semiotičkog, etičkog i stajališta kulturalnih studija, podstiče građanska kreativnost i angažman. Australija je kombinovanjem kritičko-analitičkog s participativnim pristupom razvila model od kojeg polaze i neke druge države u razvijanju kurikuluma medijske pismenosti.

Kad je riječ o zemljama u regiji, Slovenija je u ovoj oblasti odmakla daleko ispred ne samo balkanskih nego i većine drugih evropskih država. Određeni aspekti medijske pismenosti zastupljeni su na svim nivoima formalnog obrazovanja u Sloveniji − od predškolskog do univerzitetskog. U Sloveniji je, slično kao i u većini drugih država u kojima je medijsko obrazovanje inkorporirano u kurikulume, medijsko obrazovanje u osnovnoj školi sastavni dio nastave iz drugih predmeta, dok je u srednjoj školi ponuđeno ili kao zaseban izborni predmet ili je integrisano u nastavu građanskog obrazovanja, sociologije i maternjeg jezika. Na učiteljskim studijima medijska kultura je obavezan predmet. Što se tiče sadržaja medijskog obrazovanja, u osnovnoj školi prevladava pristup medijske reprezentacije stvarnosti u kojem je akcenat na analizi medijskih sadržaja u pogledu objektivnosti predstavljanja različitih grupa ljudi i pojava u društvu. Na nivou srednjeg i visokog obrazovanja fokus se pomjera na podsticanje društvene odgovornosti i participacije.

Kad je riječ o Hrvatskoj i Srbiji, zajednička obilježja medijskog obrazovanja u njima su: najasnoće u poimanju medijske pismenosti, izostanak strateškog pristupa medijskom opismenjavanju, nezainteresovanost nadležnih institucija za medijsko opismenjavanje učenika i studenata, neadekvatna obučenost nastavnika za realizovanje različitih aspekata medijskog obrazovanja, nedostatak didaktičkog materijala i nekoordinirane aktivnosti organizacija civilnog društva (Car, Turčilo i Matović, 2015). Neki aspekti medijske pismenosti u ovim državama integrisani su u druge predmete, prvenstveno u nastavu maternjeg jezika kada je riječ o osnovnim školama, odnosno u predmet građansko obrazovanje u srednjim školama. Zanimljivo je da je u Srbiji učenicima od 1. do 4. razreda ponuđen izborni predmet „Od igračke do računara“. U Crnoj Gori je Medijska pismenost izborni predmet u gimnazijama općeg smjera. Fokus je na kritičkoj analizi medijskih poruka.

Kurikularna zastupljenost medijske pismenosti u BiH

Medijska pismenost nije zastupljena kao poseban predmet u Zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa za osnovne škole u BiH nego su neki njeni aspekti  prisutni u okviru predmeta B/H/S jezik i književnost, informatika, te građansko obrazovanje/demokratija i ljudska prava. Časovi posvećeni medijskom obrazovanju u okviru ovih predmeta su malobrojni − prosječno osam časova godišnje u zavisnosti od kantona i entiteta, s tim što je taj broj najveći u Tuzlanskom i Sarajevskom kantonu, a najmanji u Republici Srpskoj (Čičkušić, 2014: 149, 151).

U srednjim školama je zastupljenost tema koje se odnose na medijsko opismenjavanje još manja. Površno se spominje u programskim sadržajima B/H/S jezika u smislu poznavanja medijskih formata, vrednovanja informacija iz različitih medijskih izvora i korištenja medija za kreativno izražavanje. U nastavi informatike se pod medijskom i informacijskom pismenošću podrazumijeva isključivo digitalna pismenost, dok se u predmetu građansko obrazovanje/demokratija i ljudska prava razmatra uloga medija u demokratskim društvima. Iako je mali broj časova za teme iz oblasti medijske pismenosti razumljiv s obzirom na preopterećenost nastavnih programa za osnovne i za srednje škole, nedvojbeno je da on nije dovoljan za obrazovanost novih generacija o tome kako optimalno koristiti medije.

Osim po obimu, teme koje se tiču medijske pismenosti ni sadržajno ne odgovaraju potrebama digitalnog doba. U nižim razredima osnovne škole nastava iz područja medijske kulture odnosi se pretežno na medijske formate, i to u štampi, na radiju, televiziji, filmu i u pozorištu. Zatim na senzibilizovanje učenika da razlikuju imaginaciju od stvarnosti i selektivno pristupaju medijima radi zaštite od njihovih negativnih utjecaja. Dominacija protekcionističkog pristupa medijskom obrazovanju opravdana je u radu s učenicima do 5. razreda osnovne škole zbog njihovog uzrasta. Protekcionistička dimenzija prisutna je i u medijskom obrazovanju učenika ovog uzrasta u drugim državama. Međutim, ni u ovom uzrastu medijska kultura ne mora biti redukovana na njenu protekcionističku i estetsku dimenziju. Već u tom uzrastu učenicima se mogu demonstrirati kreativni potencijali medija, kao i neke njihove društvene implikacije (npr., utjecaj reklama na pojedinca i društvo).

U višim razredima osnovne škole stjecanje medijskih znanja i vještina svedeno je na učenje o medijskim formama i izražajnim sredstvima, dok u nastavi informatike učenici stječu osnove digitalne pismenosti. Dakle, medijsko obrazovanje od 6. do 9. razreda svedeno je na estetsku i digitalnu dimenziju. Teme kojima bi se učenici senzibilizovali za društvene implikacije medija, osposobili za njihovo kritičko korištenje i podsticali na društvenu participaciju potpuno su zanemarene.

Taj pristup se mijenja na nivou srednjeg obrazovanja u okviru predmeta građansko obrazovanje/demokratija i ljudska prava kada postaje kritički. U okviru predmeta informatika se pod medijskom i informacijskom pismenošću misli opet isključivo na njenu digitalnu dimenziju. Na nivou visokog obrazovanja malobrojni su studijski odsjeci na kojima je zastupljena medijska pismenost. To se odnosi i na studije koji obrazuju buduće nastavnike razredne nastave, B/H/S jezika i književnosti, kao i druge nastavnike predmetne nastave, pedagoge, psihologe i odgajatelje. Posljedično, ni od budućih generacija stručnjaka iz ovih oblasti ne možemo očekivati da će odgovoriti izazovima obrazovanja u digitalnom dobu, medijski opismeniti učenike i osposobiti ih za odgovorno i kreativno korištenje medija.

Ka boljem modelu medijskog obrazovanja

Standardizovan model medijske pismenosti u formalnom obrazovanju ne postoji. Primjenjuju se različiti pristupi u zavisnosti od kulturološkog i obrazovnog konteksta. Ispitivanje u kojem je učestvovalo 65 edukatora medijske pismenosti iz 20 država (Fedorov, Levitskaya i Camarero, 2016) pokazalo je da se na nivou osnovnog obrazovanja u segmentu medijskog obrazovanja najčešće podučava o: vrstama i žanrovima medija, zaštiti od štetnih medijskih utjecaja, medijskim funkcijama, medijskoj reprezentaciji i produkciji, te komercijalnim implikacijama medija, što korespondira s preporukama vodećih organizacija i stručnjaka iz ove oblasti.

Na srednjoškolskom nivou zastupljene su kompleksnije teme koje obuhvataju socijalni, kulturološki i politički kontekst u kojem mediji djeluju. To su teme o ulozi medija u demokratskom društvu, medijskoj etici i ljudskim pravima, medijskoj reprezentaciji, medijskim kompetencijama, jeziku, društvenim i političkim implikacijama medija i medijskom aktivizmu. Na nivou visokog obrazovanja edukatori najviše podučavaju kritičkoj analizi medijskih sadržaja (isto, 328-331).

Mnoge države eksperimentišu s različitim pristupima, testiraju nastavne sadržaje i metode, reformišu nastavne programe, nastojeći ih prilagoditi zahtjevima digitalnog doba. Također, neki elementi medijske pismenosti razvijaju su u okviru pilot projekata, neki u saradnji s organizacijama civilnog društva, a regulatorna tijela kojima medijsko opismenjavanje nije zakonska obaveza uključuju je u druge programe.

Iako je medijsko opismenjavanje imperativ u medijski posredovanom društvu, mnoge države nisu uspjele prilagoditi obrazovni sistem tom zahtjevu. Tome doprinosi i činjenica da do sada nije razvijen model medijske pismenosti koji bi bio primjenjiv u različitim kulturološkim kontekstima, niti je dovoljno poznata efektnost postojećih modela. U nastojanju da ublaže nedostatke medijskog obrazovanja u BiH, seminari i radionice iz ove oblasti koje realizuju organizacije civilnog društva fokusirane su na kritički pristup medijima. Riječ je uglavnom o analizi medijske reprezentacije stvarnosti iz ugla političke ekonomije − ko kontroliše medije, kakve vrijednosti zagovaraju i kako utječu na građane. Analiziraju se slučajevi medijske manipulacije i podstiče skepticizam prema medijima. Iako je cilj ovakvih obuka opravdan − podstaknuti građane na kritičko i aktivno korištenje medija − pristup u kojem se insistira na medijskim disfunkcijama, medijski vlasnici i zaposlenici se predstavljaju kao marionete političkih i ekonomskih moćnika, a građani kao konzumenti podložni manipulaciji može dovesti do neželjenih efekata: generalnog nepovjerenja u medije i nezainteresovanosti za medijske sadržaje, naročito one informativne.

Jedno od rijetkih naučnih istraživanja o efektima medijskog opismenjavanja na univerzitetskom nivou (Mihailidis, 2008) pokazalo je da studenti u SAD-u koji su odslušali ovaj predmet nisu postali kritički nego kritizerski raspoloženi prema medijima. Oni su izrazili zadovoljstvo zbog benefita medijskog opismenjavanja, naglašavajući svoju sposobnost dekonstruisanja medijskih sadržaja i odbrane od medijskih manipulacija (Mihailidis, 2008: 138). Za razliku od njih, studenti koji nisu odslušali medijsku pismenost više vjeruju u pozitivnu ulogu medija u demokratskom društvu. Iako su i ovi studenti izrazili izvjestan skepticizam prema medijima, oni su optimistični u pogledu medijskog doprinosa demokratičnosti društva (isto, 138). Međutim, studenti koji su odslušali medijsku pismenost postali su cinični: „Informisani cinici su senzibilizovani za negativne osobine medija, te zauzimaju prepostavljeni pesimističan odnos prema medijima. Postaju reaktivni, defanzivni i usmjereni na okrivljavanje. Ovo nije ni produktivan ni namjeravan ishod medijske pismenosti na univerzitetima“ (isto, 171).

Umjesto kritičkog pristupa koji dominira na nivou visokog obrazovanja, kao i u neformalnim obukama, bilo bi svrsishodnije primjenjivati participativni pristup koji, osim kritičkog promišljanja, podstiče na korištenje medijskih potencijala za građanski aktivizam i lični razvoj. Tako shvaćena medijska pismenost postaje krucijalna u „radu i daljem obrazovanju, kao i u slobodnom vremenu, a bitna je za sve ciljne grupe u društvu“[i]. Takvo korištenje medija moglo bi ojačati građansko društvo, a oslabiti preveliku moć institucija i korporacija  (Hrnjić Kuduzović, 2016: 47).

Sljedeća zamka u medijskom opismenjavanju je svođenje medijske pismenosti na digitalnu pismenost uz marginalizovanje komunikacijskih i socijalnih kompetencija. Smanjivanje digitalnog jaza kao jedan od ciljeva medijskog opismenjavanja ne bi trebalo pod utjecajem tehnološkog determinizma posmatrati redukcionistički − samo kao pitanje dostupnosti informacijsko-komunikacijskih tehnologija građanima. Nije dovoljno imati pristup računaru i internetu, znati koristiti elektronsku poštu, pretraživati pomoću online pretraživača i objavljivati sadržaje u društvenim medijima. Medijskim opismenjavanjem treba razviti kognitivne, tehničke, estetske i komunikacijske kompetencije zahvaljujući kojima će građani moći pronaći i prepoznati kvalitetne sadržaje, relevantne informacije koje će imati orijentacijsku funkciju, izvore na kojima se mogu edukovati, umrežavati, savjetovati, zagovarati.

Analizu medijskih sadržaja i formata tokom nastave ne treba provoditi samo u klasičnim medijima, što je pristup koji još uvijek prevladava u bh. školama, nego i u online medijima. Iako bh. školama nedostaje odgovarajuća oprema i didaktički materijal za nastavu posvećenu medijima, ta prepreka nije nesavladiva. Važno je podsticati nastavnike na kreativno korištenje potencijala online medija i platformi koji će pomoći u savladavanju jaza između kurikuluma i medijske stvarnosti.

I u bosanskohercegovačkoj obrazovnoj praksi postoje pozitivni primjeri inovativnog korištenja medija. Prepoznajući involviranost društvene mreže Facebook u svakodnevicu njenih učenika, nastavnica engleskog jezika Medisa Aljukić u OŠ „Humci“ (Čelić) kreirala je virtuelnu učionu u kojoj objavljuje online testove engleskog jezika, interaktivne postere, zadatke i vodi online konsultacije. Učenicima su u multimedijalnoj učionici dostupni i digitalni udžbenici. Medijskom opismenjavanju učenika kreativno i praktično je pristupio i nastavnik srpskog jezika i književnosti u OŠ „Sveti Sava“ (Foča) Duško Krsmanović. U okviru literarno-novinarske sekcije učenici su zajedno s nastavnikom snimali i montirali priloge o različitim temama, što je rezultiralo produkcijom tridesetominutnog „Dječijeg dnevnika“. Osim toga, učenici su snimili i druge videopriče iz školskog života. Za snimanje su koristili svoje „pametne“ telefone, a  za montažu kućne računare.

Šta se može odmah uraditi?

U iščekivanju strateškog pristupa medijskoj pismenosti u BiH u okviru formalnog obrazovanja, nastavnici razredne i predmetne nastave, kao i edukatori na neformalnim obukama mogu odmah doprinijeti medijskom opismenjavanju novih generacija na dva konkretna načina. Prvi je da, osim negativnih, analiziraju pozitivne učinke medija na društvo. Drugi je da demonstriraju korištenje medijskih potencijala u edukativne i informativne svrhe.

Što se tiče prvog načina, edukatori bi mogli pokazati primjere: objektivnog medijskog izvještavanja o društvenim nepravilnostima, davanja medijskog prostora organizacijama civilnog društva koje iniciraju pozitivne društvene promjene, objavljivanja pozitivnih priča o uspješnim pojedincima, udruženjima i inicijativama, medijskih priča protiv predrasuda i diskriminacije.

Također, trebalo bi podučavati o mehanizmima i alatima koji će podstaknuti kako novinare tako i sve medijske korisnike na veću odgovornost u javnom diskursu. To je jedan od načina borbe protiv clickbaitova, medijskog linča, ostrašćenih objava i komentara na društvenim medijima, kao i dezinformacija uopće, te podsticanja građana da zahtijevaju, ali i više cijene kvalitetne medijske sadržaje, te budu aktivni medijski korisnici umjesto pasivnih konzumenata ili ciničnih apstinenata. Što se tiče drugog načina, njime bi se pokazalo da mediji nisu samo sredstvo zabave, zbog čega im nije mjesto u učionici, već da mogu biti odličan edukativni alat i saveznik u ostvarivanju lične i društvene dobrobiti.

IZVORI

Car, Viktorija, Turčilo, Lejla i Matović, Marijana (ur.), 2016, Medijska pismenost – preduvjet za odgovorne medije. Sarajevo: Fakultet političkih nauka.

Čičkušić, Vesima, 2016, Obrazovanje za kritičko razumijevanje medijske kulture. Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Doktorska disertacija (neobjavljeno).

European Comission, 2018, A Multi-dimensional Approach to Disinformation. https://publications.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/6ef4df8b-4cea-11e8-be1d-01aa75ed71a1/language-en (15. 7. 2018).

Fedorov, Alexander, Levitskaya, Anastasia i Camarero, Emmma, 2016,  Curricula for Media Literacy Education According to International Experts.  European Journal of Contemporary Education (17) 3: 324-334.

Hrnjić Kuduzović, Zarfa (ur.), 2016, Informisanje internetske generacije. Tešanj: Planjax.

Mihailidis, Paul, 2008, Beyond Cynism: How Media Literacy Can Make Students More Engaged Citizens. https://www.researchgate.net/publication/277044951_Beyond_Cynicism_How_Media_Literacy_Can_Make_Students_More_Engaged_Citizens (13. 7. 2018)

[1]www.salzburgresearch.at/en/partner/ecmc-european-centre-for-media-competence_en/ (13. 7. 2018).