Mediji nas obavještavaju da je London proglašen najboljim gradom za 2023. godinu. Listu kreira konsultantska kuća za nekretnine i turizam Resonance i samoj metodologiji moglo bi se štošta prigovoriti. U ovom trenutku, na samom početku januara, niko ne zna kakva će biti 2023. i šta sve od raspoloživh dunjalučkih belaja može pogoditi nenadmašni britanski grad. Također, teško je najboljim za život proglasiti megalopolis od deset miliona stanovnika, jer su na tako golemom prostranstvu standardi neujednačeni, ima izvrsnih kao i nepodošljivih kvartova i naselja.

Ali ovakve liste svakako su više marketinškog nego istinskog istraživačkog karaktera, pa se ne treba previše uzbuđivati. London je svakako jedan od najuzbudljivjih gradova na svijetu, a za ovu priliku izdvajamo dva njegova fascinantna segmenta: odnos prema životinjama i parkove

Lisice dolaze

Ono što su za Sarajevo i ostatak Bosne i Hercegovine napušteni psi, to su za London lisice – neželjeni žitelji urbaniziranog područja. Ali tamošnje vlasti shvataju da su i lisice dio okruženja, da su tu živjele prije ljudi i da ih se ne smije pobiti. Na stranu zločinački, divljački običaji britanskog plemstva, onaj zastrašujući lov na konjima, uz asistenciju stotina pasa, to nije predmet ovog zapisa. Sada govorimo o mirnom suživotu žitelja Londona s lisicama. Rubna naselja grada puna su ovih životinja. One u potrazi za hranom operiraju noću. Kada se čovjek smiri i povuče s ulica, tada nastupa vrijeme lisice. Rasporede  se u lovu na ostatke ljudske hrane, haraju po kontejnerima i korpama za otpatke. Ako u kontejneru koji je njihova zona odgovornosti ne nađu uobičajeni obrok, nekad znaju popizditi i opasno naružiti nesavjesne ljude. Kada se pravio The Shard, najveći soliter Evrope, radnici su jednog jutra lisicu našli na pedesetom spratu. Prpala je po ostacima njihove hrane. Vjerovanje da su lisice divlje i opasne nije utemeljeno na činjenicama, ili barem nije razlog da ih se ubija, a s bjesnilom je čovjek već izašao na kraj, ubacujući im u hranu adekvatne medikamente.

Grad s hiljadu parkova

Bez straha od pretjerivanja možemo ustvrditi da su parkovi  jedna od najvećih dragocjenosti ovog grada. U turističkim vodičima važni su koliko i muzeji, galerije, dvorovi, stadioni, pornošopovi… I ima ih toliko da ih je nemoguće pregledati u jednoj godini.

Među stotinama tih parkova osam je kraljevskih. Najveći i jedan od najpoznatijih je Richmond Park. U okviru nepreglednog zelenog kompleksa nalazi se više od 30 jezera. Tu slobodnim životom, bez prirodnih neprijatelja, žive jeleni, zečevi, vjeverice, konji, nezamisliv broj ptica, a insekti i briga o njima posebna su priča. Naročita se pažnja posvećuje oborenim stablima, koja se ne uklanjaju niti dalje puštaju u promet kao grijna masa, nego se ostavljaju tu gdje su pala, jer sama po sebi izvor su novih formi najraznolikijeg života. Sve kreće od insekata, a onda hranidbeni lanac učini što je do njega.

Zvanični podaci kažu da Richmond Park ima 955 hektara, što je suhi jezik brojki koji nikom ništa ne znači. Da bismo vam dočarali veličinu ovog čuda urbane prirode, najbolje je da progovorimo univerzalnim jezikom činjenica. Upitan koliki je Richmond Park, jedan Mostarac hladno odgovara: „Haman k’o cijeli Mostar.“ Haman k’o Mostar, to vam za vas koji niste iz Hercegovine, otprilike znači k’o od od vrha Avenije pa sve lipo tamo do Opina. Na isto pitanje zanimljivo je čuti i odgovor jedne Crnogorke. „Richmond Park? Znaš koliki je? K’o pola Crne Gore…“

A da bi se dočarale njegove prirodne vrijednosti, možda je dovoljan samo jedan podatak: o ovom veličanstvenom parku emisiju je snimio i David Attenborough. Cijeli univerzum stao je u tih 950 hektara, a dotični gospodin mogao je, da je htio, snimiti serijal, a ne jednu emisiju. Kad smo već kod poznatih likova, poklanjamo vam prvorazrednu istraživačku poslasticu, do koje dođosmo napornim rudarenjem: kod samog ulaza u park živi dobri i pošteni Mick Jagger.

Vaš reporter imao je čast, osim ovog richmondskog čuda, obići još i Green Park, Hyde Park, Kensington Gardens, Bushy Park, Saint James’s Park, ali najfascinantniji utisak na nas ostavio je malo poznati Crane Park Island. Počinje kao i svaka uređena površina, onako malo anemični gradski vrt s besprijekorno podašišanom travom, kakvih u Londonu ima na svakom koraku. Ali nakon kilometar ili dva to urbanizirano zelenilo pređe u neku vrstu prašume, jedva prohodne, na nekim mjestima i totalno neprohodne. Imati Perućicu usred ovakvog grotla kakav je London – neprocjenjivo.

Šta je zajedničko svim ovim parkovima? Sve su im klupe u jednom komadu. Nigdje ne možete naći ni papirića, iako vikendom hiljade porodica i mladih parova zasjedne po dekama i vrećama za spavanje. Sve zelene površine imaju zajedničku poruku: Take nothing from the park! Leave nothing in the park! Respect wildlife! Manirom strogog inspektora vaš je izvještač namjerno obišao Bushy jedne nedjelje naveče, neposredno prije zatvaranja, dakle nakon što su Londončani dva dana šenlučili po njemu od sabaha do akšama. Nigdje papirića. Nigdje plastične boce. Niti zgužvane kutije Drine. Nečuveno! Pa šta radi taj svijet? Poštuju zakone? Čuvaju prirodu? Odgajaju mlade od malih nogu? Cijene kulturne vrijednosti i prirodne blagodati?  Ne ide nam u glavu takvo ponašanje, ali da ne ispadne sad da cjepidlačimo, ostavimo perverzne stanovnike Londona nek se sami bore sa svojom ispraznom, sterilnom čistoćom. Kao što je Bosna naša, na svijetu ljepše nema…

Ljudi ne samo da paze svoje parkove, nego postoji posebna kultura istinskog suživota na ovim posvećenim površinama. Park kao da nije dio grada. Tu se svi ponašaju kao dobre komšije, braća, prijatelji… Tu ljudi pozdravljaju jedni druge, što je nezamislivo odmah iza ograde. Pozdravljanje prolaznika divan je ruralni običaj i on po londonskim parkovima živi punim intenzitetom. Ne znači baš da će vam svako kome u šumi ljubazno kažete Selam alejkum odgovoriti, ali dobar dio njih hoće, vjerujte nam na riječ.

Inače, taj Bushy drugi je najveći kraljevski park, prostire se na 450 hektara (znači, haman k’o pola Mostara, odnosno četvrtina Crne Gore), u Drugom svjetskom ratu bio je baza za američku vojsku, a već godinama se intenzivno pošumljava u okviru projekta vrijednog 7,2 miliona funti. U njemu mirno egzistira stado od nekoliko stotina jelena, srna i njihovog potomstva. Zečeva i vjeverica, pataka, gusaka i ptica ima na hiljade, s mnogima od njih uspjeli smo se sjaraniti. Nakon četrdesetak višesatnih istraživanja, autor ovog teksta sebe smatra jednim od najvećih eksperata za Bushy Park na svijetu, što je titula koju su mu priznali i brojni domoroci, pitajući kako da izađu iz beskrajnih prostranstava ograđene šume. Nije da se hvalimo, ali sve smo ih izveli na pravi put…

Parkovi su, uza sve svoje ekološke aspekte, postali i bitna činjenica u edukaciji mladih narašataja. Jer – sad već govorimo o globalnom problemu – gradska djeca sve manje znaju o prirodi. Zapravo, budimo pošteni, ne znaju ništa. Nedostaju im elementarni pojmovi i uvidi. Pokazat ćemo vam to na primjeru Crnogorke koja je u okviru plana i programa preživljavanja neko vrijeme radila i kao nastavnica mladim Britancima čiji su roditelji došli iz Crne Gore. Naravno da će jedan od temelja edukacije biti Njegoš i naravno da će sve krenuti od njegove najglasovitije apoftegme – „Tvrd je orah voćka čudnovata“. I tu, već na samom početku, nastupio je i kraj ovog obrazovnog teferiča. Nisu zaglavili u semantičkim slojevima poruke, ispostavilo se da su đaci bili više Englezi nego Crnogorci, jer su se između nje i njih ispriječile nepremostive kulturološke, geografske, generacijske pa i običajne razlike. Nikad nisu makli dalje ni dobacili dotle da im rastumači, na primjer, šta je junak. Za početak, morala im je rastumačiti šta je orah…