Prošlog mjeseca ovdašnju javnost uzburkala je i podijelila odluka VSTV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama. Konkretno, radi se o tumačenju odredbi Zakona o sudovima koje zabranjuju ispoljavanje vjerske, političke, nacionalne i druge pripadnosti za vrijeme vršenja službenih dužnosti, kao i zabranu isticanja na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda vjerskih, političkih, nacionalnih ili drugih oznaka.

Dakle, iako se odluka odnosi na sva vjerska i nacionalna obilježja, najviše žestokih osuda javnosti odnosilo se na zabranu hidžaba ili marame, i iz medija se mogao steći utisak da se zabrana tiče samo pokrivenih muslimanki. Vrlo brzo, nekoliko stotina građanki i građana je, kako prenosi Al Jazeera, protestnom šetnjom iskazalo neslaganje s tom odlukom i motom “Hidžab – moje pravo, moj izbor” dalo na znanje da maramu ne smatra samo vjerskim simbolom nego i dijelom identiteta. I u daljim protestima zastupa se teza da marama nije vjerski simbol, što implicira da se prosvjednici slažu sa spornom odlukom o zabrani vjerskih simbola, ali pod uslovom da se hidžab izdvoji iz simbola i postane identitarno obilježje.

Odluku VSTV-a smatraju protivnom Ustavu i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, a među protivnicima su, naprimjer, i Emir Kovačević, pravni ekspert grupe Međureligijskog vijeća BiH, te predsjednik Jevrejske općine u Sarajevu, Boris Kožemjaki. Kovačević tvrdi da “sloboda vjere nije apsolutno pravo država. Određene državne institucije mogu ograničiti to pravo, ali kako je navedeno u stavu 2. člana 9. Evropske konvencije, mora biti prije svega to ograničenje propisano zakonom”, a Kožemjaki: “U članu 4. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH piše da svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere.” S navedenim se slaže i dr. Dževada Šuško, tvrdeći da se ne radi o sekularizmu, nego diskriminaciji.

Žene s hidžabom i žene bez hidžaba

Rasprava o zabrani vjerskih obilježja VSTV-a je, zapravo, bitna i zato što je otvorila mnoga druga pitanja. Osim što je dovela do propitivanja odluke u kontekstu političkih utjecaja na nezavisnost pravosudnih institucija, zatim oživjela vječne priče o strateškom spinu kojim bi se pažnja javnosti skrenula s mnogo bitnijih pitanja koja se dešavaju u pozadini (hapšenja, reformska agenda) te otvorila diskusiju o značenju sekularnosti u BiH, ova je rasprava bitna zbog još jedne stvari. Bitna je jer je pokazala da u BiH postoji snažan animozitet između dvije skupine žena, dvije generacije žena, koje ćemo za potrebe ovog teksta nazvati “žene s hidžabom” i “žene bez hidžaba”, iako nisu ograničene rodom. Također, ne možemo ih svesti na prostu binarnu opoziciju vjernice vs. nevjernice, jer se međusobno prožimaju. Jednoj skupini pripada Jasna Šamić, čiji je tekst provokativnog naslova: “Hidžab: Žene pokorne muškarcu, a ne Bogu – Islam uvezen iz Saudijske Arabije”, prvobitno objavljen na e-novinama, izazvao pravu provalu emocija i reakcija u javnosti. U njemu se turkologinja, orijentalistica i književnica, dugo godina nastanjena u Parizu, revoltirana napadima ljudi koji je zbog njenih stavova nazivaju “modnom fašisticom sa Zapada”, osvrće na lament nad maramom izazvan odlukom VSTV-a jer ne može da vjeruje u kojoj je mjeri “totalitarizam zavladao u BiH”. Ona u hidžabu vidi dokaz ženske potčinjenosti muškarcu i njenog robovanja mužjaku još od začetaka monoteističke religije. Dalje tvrdi da takva tradicija islama nije bila prisutna u BiH dok joj vrata nisu otvorili prvo Radovan Karadžić i Ratko Mladić etničkim čišćenjem, a onda i sam Alija Izetbegović, te iznosi niz teza kojim ukazuje na alarmantno stanje u BiH zbog sve veće moći pokrivenih žena. Jedna od prvih i najžešćih reakcija na ovaj tekst objavljena je, očekivano, na portalu Bošnjaci.net, a potpisuje je Elmedina Muftić koja u činjenici što je Šamićkin tekst prvobitno objavljen na e-novinama vidi “zlo koje dolazi s onu stranu Drine i koje je skuhano u kuhinji SANU-a i Beogradu (…) u službi velikosrpske politike i među “silovateljima Bošnjakinja i dželatima naroda njenog”. Ona u tekstu pronalazi i “komplekse zarađene u doba komunizma, prljavštine pokupljene u Francuskoj te islamofobiju kojom se autorica želi dodvoriti Zapadu…”. Osim ove, reakcija koju također vrijedi izdvojiti zbog žestine ne polazi iz istog dominantno viktimološkog nacionalističkog odbrambeno/napadačkog narativa, ali se zasniva na svojevrsnoj feminističkoj odbrani prava na pokrivanje. Autorica Nejra Latić-Hulusić odgovara Jasni Šamić: “Zašto mislite da svaka pokrivena žena ima nekog mužjaka koji njome upravlja? Šta ako to tako želim baš kao bunt protiv prodaje ženskog tijela u svrhu reklamiranja guma za auto? Šta ako moj izbor nema veze sa religijom?” Inače, potonja reakcija objavljena je na portalu koji je odbio da prenese tekst Jasne Šamić uz sljedeće obrazloženje: “Mi zbog, nebuloza iznesenih u Jasninom tekstu, isti ne prenosimo. Ukoliko Vas zanima (i budete imali dovoljno snage dok Vam ne izjede sive moždane ćelije) možete ga pročitati na (link na tekst).” Slagali se mi ili ne slagali s tezama Jasne Šamić, zadivljujuće su neprofesionalnost, odsustvo elementarne pristojnosti i količina pristranosti prisutne u komentaru, pa makar se radilo i o portalu za savremenu muslimanku. S druge strane, uz Jasnu Šamić su stale “žene bez hidžaba” i Oslobođenje se vremenom izdvojilo kao medij koji je prenosio tekstove podrške iz pera: Nermine Kurspahić, Safete Obhođaš… Kurspahić piše: “Veoma žalim, do boli, što se teškom mukom i stoljećima stjecana ženska prava u predominantno patrijarhalnom svijetu uređenom po receptima ‘muških fantazija’ (Klaus Theweleit) i potreba, u ovom slučaju otpalih iz saudijskih, ne šinjela, nego galabija, tako olako odbacuju”’, a Obhođaš protestuje što Oslobođenje daje glas promotoricama hidžaba (reakcija na intervju s dr. Dževadom Šuško): “Molim vas, prestanite sa tim, jer i onako svuda u svijetu vraćaju žene u srednji vijek. U arapskim zemljama se nikad nisu odmakle od ropstva (a pokrivanje, bio hidžab, bila burka) je simbol takvog ropstva.”

A spomenute autorice samo su neke od mnogih koje su se svrstale na jednu ili drugu stranu. Ovo nam daje slobodu da zaključimo da u BiH postoje dvije suprotstavljene skupine žena među kojima nije moguć dijalog zato što između njih stoji hidžab. Oba narativa su, čast izuzecima kao Kurspahić ili Šuško, isključiva i ostrašćena te vrve uvredama i insistiranju na ispravnosti vlastite perspektive. Ako sebi dopustimo još jednu slobodu generalizacije, recimo da “žene s hidžabom” (ako sudimo po reakcijama u javnosti) predstavljaju uglavnom mlađe žene, žene koje su odrastale u poratnoj BiH, dok se “žene bez hidžaba” ubrajaju u stariju generaciju žena koje su odrastale u sekularnoj Jugoslaviji i čiji svjetonazor vezan za ženska prava i slobode i zastupaju.

Muški glasovi

U cijelu polemiku su se, naravno, uključili i muškarci, te valja spomenuti Dnevni list i tekst “Hidžab: Ropstvo ili vjerska obaveza, u kojem su navedene osnovne teze svih polemičara islamske misli koji su se uključili u raspravu. Citiraju se akademik Rešid Hafizović, koji je izjavio da “hidžab nije zaštitni znak islama, nego je spoznaja zaštitni znak islama” i da je “hidžab negdje poprilično nisko, u drugoj polovini, na listi temeljnih i krunskih vrijednosti islama”, te njemu suprotstavljeni Džemaludin Latić, koji, između ostalog, kaže: “Svaka civilizacija počela je neumitno propadati onda kada je žena izašla na ulicu razgolitivši svoje tijelo” – citat koji se kosi sa zdravim razumom i čime sve ne. Prof. Esad Duraković slaže se s gorenavedenim kad kaže: “Kardinalna je greška smatrati maramu na glavi muslimanke vjerskim simbolom jer je to, prema njenom razumijevanju vjere, strogi vjerski nalog bez kojeg je njena vjera nepotpuna, čak se poništava”, pridružujući se tako onima koji maramu smatraju identitetskim obilježjem.

Perspektiva Drugog

U momentu pisanja ovog teksta poznata je odluka analize preispitivanja odluke VSTV-a koja glasi da pritisci javnosti nisu doveli do povlačenja odluke o zabrani i hidžab ostaje izvan pravosudnih institucija. Nema sumnje da to zaista jeste nepravedno prema zaposlenicama s hidžabom koje bi svoj posao obavljale dobro i savjesno, a koje hidžab vide kao dio svog identiteta. Međutim, postoji jedna druga stvar koja se u cijeloj priči zanemaruje, kao što se zanemaruje i u ovoj ženskoj polemici o hidžabu na koju smo se osvrnuli u tekstu, a to je perspektiva Drugog. Jer ne radi se ovdje samo o zaposlenicama s hidžabom nego i o njihovoj publici, strankama i klijentima. Iz najboljeg teksta objavljenog o ovoj temi: “Vjerska prava najbolje se mogu ostvariti u sekularnoj državi”, vrijedi navesti mišljenje dvojice Šarčevića, teologa Ivana i pravnog stručnjaka Edina. Prvi navodi kako se u cijeloj ovoj stvari od početka “ignorirala činjenica da se značenje pojedinoga simbola, u ovom slučaju simbolično značenje marame, može ocjenjivati isključivo iz perspektive suda ili stranaka u postupku, a ne jedino iz perspektive nositelja marame”, a drugi kaže: “Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja nosi vjersko obilježje. Zbog toga se u sekularnoj državi, koja sudi prema ljudskim zakonima i u ime naroda, mora spriječiti svaki pokušaj da se direktno ili indirektno, nošenjem odjeće, upadljivog nakita i značaka, fotografija i sl., sugerira da je i vjerski svjetonazor mjerodavan za odlučivanje i primjenu zakona.” Jer općepoznato je da je naše društvo etnoreligijski ustrojeno i uslovljeno te da vjerski simboli, ma kako ih doživljavali oni koji ih nose, kod drugih imaju drugačije značenje i u njima izazivaju različite emocije.

Žestoke i emocionalne reakcije navedene u ovom tekstu samo su jedan od dokaza za to. Zbog toga je možda, prije zauzimanja isključivog stava za ili protiv, prvo potrebno osmotriti problem u cijeloj njegovoj multidimenzionalnosti i dati mjesto perspektivi Drugog. U suprotnom, samo je pitanje vremena kada će se desiti nešto što će opet pokazati netrpeljivost između “žena s hidžabom” i “žena bez hidžaba”.