Zamišljeni intervju EU činovnika sa Srđanom Puhalom o medijima i slobodi izražavanja u Bosni i Hercegovini
Zamislite da razgovarate s nekim činovnikom iz EU i da trebate objasniti stanje medija u Bosni i Hercegovini. Na prvi pogled to nije težak posao, ali kada krenete s objašnjavanjem upadate u “živo blato” logike i kontradiktornosti. Onda shvatite da ovdje nisu problem mediji, već oni koji te medije prate.
Evo kako bi taj razgovor izgledao u praksi.
Tema br. 1: Mediji u BiH nisu slobodni, a sloboda izražavanja je ugrožena.
On iz EU: Kako je to uređeno zakonom?
Ja: Zakon je perfektan. U Ustavu BiH, kao jedno od temeljnih ljudskih prava posebno se navodi pravo na slobodu izražavanja.
On iz EU: Da li u BiH novinari i građani bez straha mogu praktikovati slobodu izražavanja?
Ja: Formalno posmatrano, u BiH postoji demokratski ambijent. Cenzura formalno ne postoji, niti postoji direktno uplitanje, ali je pritisak vlasti na medije, posebno na javne emitere, stalno prisutan. To je jedan od razloga za postojanje autocenzure, kojoj značajno doprinose vlasnici, direktori i urednici medijskih kuća.
On iz EU: Da li postoje zakoni koji ograničavaju slobodu izražavanja?
Ja: BiH je prva zemlja jugoistočne Evrope koja je dekriminalizovala klevetu. Između 2001. i 2003. godine u entitetima su usvojeni zakoni koji štite novinare i medije od mogućnosti krivičnog gonjenja i izricanja zatvorske kazne za klevetu.
On iz EU: Da li su povjerljivi izvori informacija zaštićeni zakonom i/ili sudovima?
Ja: Povjerljivost izvora informacija u potpunosti je zaštićena u BiH.
On iz EU: Ako mogu da primijetim, vi imate optimalne uslove za rad vaših medija.
Ja: Jeste, ali, znate, to malo drukčije funkcioniše u praksi.
On iz EU: U realnom životu sve malo drugačije funkcioniše od onoga na papiru.
Tema br. 2: Građani su slabo i netačno informisani o dešavanjima u BiH
On iz EU: Koliko medija ima u BiH?
Ja: Imamo najmanje 6 dnevnih novina, preko 30 TV stanica, oko 140 radiostanica i bezbroj portala.
On iz EU: Da li je pristup građana domaćim i međunarodnim medijskim izvorima ograničen od državnih organa?
Ja: Nije.
On iz EU: To znači da svaki pojedinac može da se informiše gdje i kako želi?
Ja: Jeste, ali, znate, kod nas svako gleda, sluša i čita svoje (etničke) medije.
On iz EU: Pravo pojedinca je da bira šta će slušati, čitati ili gledati i niko nema pravo da utiče na taj izbor.
Tema br. 3: Javni servisi su pod kontrolom političkih partija
On iz EU: Ko kontroliše javni servis danas?
Ja: Pa jedan kontroliše vlast u Republici Srpskoj, drugi pokušava da kontroliše vlast u Federaciji BiH, a treći javni servis niko ne kontroliše jer žele da propadne.
On iz EU: Pa vi imate tri javna servisa?
Ja: Da.
On iz EU: Jesu li oni dostupni na cijeloj teritoriji BiH?
Ja: Da.
On iz EU: Pa na tome vam mogu pozavidjeti mnoge zemlje iz EU, to samo doprinosi boljoj i raznovrsnijoj informisanosti.
Ja: Da, ali oni su više ili manje pod kontrolom političara.
On iz EU: Pa dobro, ko sada kontroliše BHTV?
Ja: Niko.
On iz EU: Pa što onda građani BiH ne gledaju BHTV, jer nju niko ne kontroliše i može da pruži objektivne informacije?
Ja: Ali nju malo ko gleda.
On iz EU: To je vaš problem, a ne naš.
Ja: U pravu ste.
Tema br. 4: Mediji u BiH nisu profesionalni
On iz EU: Da li se ova konstatacija odnosi na sve medije?
Ja: Ne. Tu ima značajnih odstupanja, postoje mediji koji su veoma profesionalni i oni koji to nikako nisu.
On iz EU: Pa takva situacija je svugdje u svijetu.
Ja: Jeste, ali, znate, kod nas je to baš izraženo.
On iz EU: Da li vas neko prisiljava da čitate, slušate i čitate neki medij?
Ja: Ne, svako samostalno bira kako će se informisati.
On iz EU: Gospodine Puhalo, moramo završiti razgovor. I pored dobre namjere, ne razumijem vaše nezadovoljstvo i pesimizam kada se govori o stanju medija u BiH. Ako sam dobro shvatio, a mislim da jesam, zakoni koji se tiču slobode govora i medija su veoma dobri i nisu restriktivni. Kao što sami kažete, ni cenzura nije prisutna u velikoj mjeri, dok je autocenzura psihološki problem svakog radnika u medijima. Imate veliki broj raznovrsnih medija u zemlji, kao i u regionu, koji su vam relativno lako dostupni. Imate tri javna servisa koji zastupaju interese različitih političkih partija, interesnih grupa, oglašivača i koji svakako doprinose različitom sagledavanju nekog događaja. Imate školovane novinare koji, istina, nemaju visoke plate i dobre uslove rada, ali imaju mogućnost da se udruže u strukovna i profesionalna udruženja u borbi za svoju bolju poziciju. De jure, građani imaju potpunu slobodu da sami izaberu koji će medij gledati, slušati i čitati. U čemu je problem?
Ja: Problem je u de facto.
