Ekscizija ili rezanje klitorisa je postupak trajnog sakaćenja ženskih genitalija koji se, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, provede nad dva milijuna djevojčica godišnje u 26 afričkih subsaharskih zemalja kao i u bliskoistočnim arapskim zemljama poput Egipta, Omana, Jemena i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Ako taj broj podijelimo s 365 dana u godini, vidimo da se prosječno izvrši 5479 klitoridektomija svakog dana u godini. To znači da i sad, u ovom trenutku, dvjestotinjak djevojčica trpi strašnu bol uz krvarenje koje može rezultirati tetanusom, sepsom i smrtnim ishodom. Ako bude “imala sreće” pa uspije preživjeti, ostaju trajne posljedice: kronične infekcije, ožiljci koji bole pri svakom koraku i nemogućnost doživljavanja orgazma. Zauvijek. Mogli bismo pomisliti da ovim postupkom muškarci žele potvrditi i osigurati svoju nadmoć nad ženom kontrolirajući njenu seksualnost. Budući, naime, da je spolni užitak kod žene povezan s podražajem klitorisa, njegovim odstranjenjem muškarac bi mogao utjecati na smanjenje ženine želje za uživanjem u seksualnom činu te tako osigurati bračnu vjernost. Ako ste to pomislili, dobro ste pomislili, ali bi vas moglo iznenaditi da ovaj plemenski ritual izvode majke i bake vlastitim kćerima i unukama, a da mu se same djevojčice većinom ne protive, nego ga s nestrpljenjem očekuju jer ima simbolički značaj prelaska u svijet odraslih kojemu se svako dijete naivno veseli.
Šokantna priča
Ova šokantna i, nažalost, istinita priča nema svrhu da izazove nelagodu i mučninu kod čitatelja, već da potakne razmišljanje o tome postoji li “objektivno” dobro pa onda i “objektivno” loše, i ako postoji, kojim kriterijem bismo ih mogli pouzdano detektirati. To što se nama čini da je klitoridektomija neoprostivo zlostavljanje djeteta ne znači puno ako nitko od samih sudionika tog postupka ne vidi u njemu ništa sporno, ni muškarci, ni majke i bake, niti same djevojčice.
Zabrinjavajuće je što možda uopće ne postoji mogućnost da se, neovisno o tome živimo li u Sarajevu, Tokiju, amazonskoj prašumi ili bilo gdje drugdje, složimo da je neki postupak apsolutno loš. Naša je procjena uvijek, u određenoj mjeri, kulturološki uvjetovana pa time pristrana i opterećena predrasudama. Teško se, ako ne i nemoguće, distancirati od perspektive kulture iz koje smo potekli i čije smo vrijednosti usvojili odgojem i socijalizacijom. Ako nečega ne manjka, to su primjeri kojima s lakoćom možemo ilustrirati kulturni relativizam. Gotovo je beskrajan niz vrlo uznemirujućih praksi koje nam pokazuju koliko različito ljudi shvaćaju što je ispravno postupanje. I dok je unutar jedne kulture neki postupak prihvatljiv pa ne nailazi na društvenu osudu, ali niti grižnju savjesti, isti postupak u okrilju drugačije kulture može biti smatran monstruoznim zločinom.
Ako možemo razumjeti želju muškarca za dominacijom i kontrolom, kao i naivnost djeteta nesvjesnog posljedica zahvata kojemu se veseli, ostaje nevjerojatno da majke i bake pristaju odsjecati klitoris svojim kćerima i unukama iako znaju o čemu je riječ jer su i same bile podvrgnute istom postupku. Zar ne žele najbolje svojoj djeci? Je li moguće da istinski vjeruju da je to dobro? Ovakva bismo pitanja mogli postavljati u nedogled: Je li moguće da itko vjeruje kako je dobro mučiti i ubijati životinje iz čistog zadovoljstva?, Misle li stvarno muškarci koji zabranjuju kćerima da idu u školu, da napuštaju kuću bez dozvole i pratnje muškog člana obitelji te im naređuju da burkom prekriju čak i lice i oči, da je to dobro? Ako, pak, ne misle da je dobro, zašto se ne usprotive i ne prekinu s podržavanjem loše prakse?
Šta je zlostavljanje?
Djeci, pa i odraslim ljudima slabijeg obrazovanja, teško je prepoznati da su zlostavljani. Žive u sredini gdje se na isti način postupa i s drugom djecom ili ženama pa im se, ne znajući da bi moglo biti drugačije, postojeće stanje vjerojatno čini samorazumljivim. Ako, pak, oni sami nisu spremni iskorijeniti tradiciju koja se nama, ali ne i njima, čini loša, trebamo li i smijemo li se miješati? Bi li Ujedinjeni narodi i druga međunarodna tijela trebala zaustaviti ovakve, izrazito okrutne prakse?
Kad Zapad pokušava, što nasilnim što miroljubivim putem, privesti ostatak svijeta svojem prevladavajućem svjetonazoru, to u pravilu ne nailazi na oduševljenje, nego otpor i obranu vlastite tradicije. Islamska je radikalizacija u mnogim državama Bliskog istoka bila direktna posljedica američkih osvajanja uz pokušaj paternalističkog nametanja “zapadnjačkih” vrijednosti objedinjenih pod lažnim nazivom “demokracije”. Otkud nam uopće ideja da znamo što je ispravno pa onda još i potreba da svoje viđenje namećemo ostatku svijeta?
Da se cijela stvar, u konačnici, ne bi svela na zaključak – nama se čini da je ovo dobro, a njima nešto drugo, dakle, da dobro i ispravno ne bi ovisili samo o subjektivnom dojmu, preostaje nam pokušati ustanoviti univerzalno primjenjiv kriterij kojim bismo mogli uspješno detektirati koje su moralne norme “objektivno” bolje. Ukoliko bismo smatrali da takav kriterij nije moguće pronaći, tada bismo sve običaje morali smatrati podjednako prihvatljivima, a nije tako. Jedan mogući prijedlog ide u smjeru toga da je dobro ono što donosi mjerljivu dobrobit, blagostanje nekom društvu. U tom bismo slučaju usporedbom dvaju društava, koja imaju različite stavove o tome što je ispravno, mogli doći do zaključka koja je kultura uspješnija tj. koje vrijednosti dovode do boljeg života. Prije bismo se morali dogovoriti što smatramo dobrim životom – mislimo li na dobar standard, koji je objektivno mjerljiva kategorija (mjeri se materijalnim blagostanjem, a na razini društva bruto nacionalnim dohotkom) ili na kvalitetu života, koja je subjektivno mjerljiva kategorija, tj. ovisi o tome kako pojedinac procjenjuje stupanj zadovoljstva vlastitim životom. Ukoliko, pak, ustanovimo da je život vrijedan sam po sebi, neovisno o standardu ili kvaliteti, tada bi nam kriterij mogla biti uspješnost preživljavanja pa su bolje one moralne norme koje pridonose većim šansama za opstanak pojedinca i zajednice.
Ovaj je problem primjenjiv i na aktualan problem odabira strategije u odnosu na pandemiju koronavirusa. Ako postuliramo životni standard primarnim, odobravat ćemo mjere kojima se pokušava spriječiti ekonomski slom (takozvani “švedski model”), a ukoliko nam je preživljavanje na prvom mjestu, priklonit ćemo se zabrani okupljanja, obaveznom nošenju maski, zabrani rada noćnih klubova i sl.
Na kraju, dobro obrazovanje učinkovito rješava mnoge probleme pa je gotovo uvijek i dio rješenja. Ukoliko više znamo, shvaćamo da naš način razmišljanja nije jedini, nego jedan od mnogih te da je često posljedica predrasuda i ograničenja naše vlastite kulture. Samim time bit ćemo tolerantniji i uvažiti da tuđa različitost ne znači nužno manju vrijednost. S druge strane, ne možemo tolerirati baš sve. Naša je ljudska dužnost smanjiti patnju.