Piše: Jonathan Cook

[Ovo je adaptacija govora koji sam održao na događaju „Izvještavanje iz Gaze: rad, život i smrt”, koji je organizirao Nacionalni sindikat novinara Južnog Velsa, a održan je u Hramu mira u Cardiffu 10. novembra 2025.]

Protekle dvije godine pokazale su katastrofalni neuspjeh zapadnih novinara da ispravno izvještavaju o onome što nedvojbeno predstavlja genocid u Gazi. Ovo je bila najniža tačka čak i prema sumornim standardima naše profesije i dodatni razlog zbog kojeg publika nastavlja sve više gubiti povjerenje u nas.

Postoji jedan utješan argument – posebno utješan za one novinare koji su tokom ovog perioda tako skandalozno zakazali – koji nastoji objasniti, i opravdati, taj neuspjeh. Navodno je, zbog isključenja zapadnih izvještača iz Izraela, bilo nemoguće tačno utvrditi šta se događa na terenu u Gazi.

Za to postoji nekoliko očitih odgovora.

Prvo, zašto bi ijedan novinar davao Izraelu benefit sumnje u Gazi – kao što mi to radimo – kada je upravo Izrael taj koji drži izvještače podalje? Osnovna pretpostavka našeg rada mora biti da nas Izrael isključuje zato što ima mnogo toga za sakriti. Obaveza je na Izraelu da pokaže da djeluje iz vojnih razloga i razmjerno. To ne može biti polazna tačka zapadnog medijskog izvještavanja, kao što jeste bila.

Kada jedna strana, Izrael, uskraćuje novinarima mogućnost da izvještavaju, naša podrazumijevana odgovornost jeste da zauzmemo stav krajnjeg skepticizma prema njenim tvrdnjama. Te tvrdnje moramo podvrgnuti temeljitoj provjeri – tim više što je najviši svjetski sud presudio da Izrael u Gazi djeluje kao nezakoniti okupator, koji je odavno trebao napustiti palestinske teritorije.

Drugo, i jednako očito, ovo objašnjenje arogantno zanemaruje rad stotina palestinskih novinara koji su riskirali vlastite živote da bi nam pokazali upravo ono što se događa u Gazi. Time se njihov doprinos – čak i dok ih Izrael ubija u nezapamćenom broju – posmatra u najboljem slučaju kao bezvrijedan, a u najgorem kao Hamasova propaganda. Time se daje novi život izraelskim, samoodrživim racionalizacijama za ubijanje naših kolega – čime se stvara presedan koji normalizira targetiranje novinara u budućnosti.

To također znači tretirati te palestinske novinare s istim kolonijalnim prezirom kakav su pokazivali britanski aristokrati prije jednog stoljeća, kada su obećali domovinu Palestinaca evropskim Jevrejima, kao da je Palestina posjed kojim Britanija ima pravo raspolagati kako joj odgovara.

I treće – i to je pitanje kojim se večeras želim pozabaviti – prisustvo zapadnih novinara u Gazi ne bi značajno promijenilo način na koji je pokolj nad Palestincima predstavljen. Publika bi i dalje dobijala pročišćenu, ublaženu verziju genocida. Neuspjeh je ugrađen u zapadno medijsko izvještavanje o Izraelu i Palestini. To znam iz prve ruke, nakon 20 godina izvještavanja iz te regije.

Profesionalno samoubistvo

Kada je riječ o gnojnoj rani na onome što je nekada bila historijska Palestina, posao zapadnih novinara jeste da zamagljuju, relativiziraju, iskrivljuju i opravdavaju. Tako je oduvijek bilo. Do razloga zašto je to tako stići ćemo malo kasnije. (Ako želiš, možeš odmah prijeći na taj dio pod podnaslovom „Zašto tolika servilnost?”)

Izrael je mogao nekažnjeno provoditi genocid u Gazi upravo zato što su tokom prethodnih decenija zapadni mediji odbijali izvještavati o njegovim dobro dokumentiranim operacijama etničkog čišćenja nad Palestincima ili pozivati Izrael na odgovornost za brutalnu politiku aparthejda koju provodi nad njima.

Nekolicina naših najprincipijelnijih novinara pokušala je o svemu tome izvještavati u realnom vremenu. Ali su za to javno platili visoku cijenu. Svi kolege koji su možda razmišljali da krenu njihovim stopama naučili su nužnu lekciju: da bi oponašanje tih novinara značilo uništenje karijere.

Dopustite mi da ukratko prikažem nekoliko uglednih stranih dopisnika iz Jerusalema koji su poslužili kao primjer drugima, a zatim da navedem i novije ilustracije mojih vlastitih sukoba sa zapadnim urednicima.

U knjizi Publish It Not (1975), Michael Adams, Guardianov dopisnik iz Jerusalema krajem 1960-ih, opisuje svoje napore da uvjeri novinu da povjeruje njegovim izvještajima o sistematskoj izraelskoj brutalnosti nakon vojne okupacije palestinskih teritorija 1967. Njegovi urednici, kao i ostatak medija, radije su vjerovali izraelskoj tvrdnji da je njegova okupacija „najprosvjećenija u historiji“.

Kada je Adams pokušao dovesti tu pretpostavku u pitanje, izvještavajući o izraelskom etničkom čišćenju tri palestinska sela pod okriljem rata 1967 – sela su uništena, a kasnije su pretvorena u zelenu površinu za Izraelce nazvanu Canada Park – bio je potisnut iz novine. Navodi da mu je urednik rekao „da nikada više neće objaviti ništa što napišem o Bliskom istoku“.

Tu je bio i Donald Neff, šef biroa magazina Time 1970-ih. Tiho je uklonjen nakon što je 1978. izvještavao o izraelskim vojnicima koji su brutalno premlaćivali palestinsku djecu u Beit Jali, zajednici na Zapadnoj obali blizu Betlehema. To je po današnjim standardima vrlo blag izvještaj, s obzirom na to da danas imamo stvarne snimke izraelskih vojnika kako čine zločine protiv čovječnosti, koje često sami objavljuju na društvenim mrežama. No tada je takva vijest imala stvarnu moć da potrese javnost.

Neffovo osoblje u birou – svi odreda izraelski Jevreji – reagiralo je otvorenom pobunom protiv njegovog izvještaja. Službeni izraelski izvori odbili su razgovarati s njim. Izraelski lobi u SAD-u pokrenuo je javnu kampanju protiv Neffa i Timea. Njegovi urednici nisu mu pružili podršku, a ostali američki mediji ignorirali su priču. Izoliran i iscrpljen zbog napada, Neff je napustio svoju poziciju.

U Tribuneu sam dobar dio prve polovine 2003. pokušavao uvjeriti urednika za komentare da objavi tekst koji sam napisao, a u kojem sam tvrdio da je čelični betonski zid dug 1.000 km, koji je Izrael gradio širom Zapadne obale, zapravo otimanje zemlje, jer oduzima ključna poljoprivredna zemljišta palestinskim zajednicama. Danas gotovo zvuči smiješno da je takav stav mogao biti kontroverzan. Ali u to vrijeme kontroverzno je bilo čak i nazvati taj zid „zidom“, a ne ljepše upakovanom riječi „ograda“.

Urednik za komentare na kraju je ipak popustio, ali samo zato što je predsjednik George W. Bush neposredno prije toga održao govor u kojem je upozorio da zid ne smije postati instrument otimanja zemlje. Razlog zbog kojeg se novina toliko plašila objaviti tekst ubrzo je postao jasan. Redakcija je dobila, kako mi je rekao jedan mlađi urednik, „najveću poštu pritužbi u svojoj historiji“ . Liga za borbu protiv klevete (Anti-Defamation League), moćna proizraelska lobistička grupa u SAD-u, organizirala je kampanju masovnog slanja pritužbi.

Camera, proizraelska medijska lobistička grupa, napisala je višestranu žalbu u kojoj je navela deset navodnih „grešaka“ u mom tekstu. Morao sam na brzinu napisati opširnu odbranu urednicima – gotovo poput male disertacije, s fusnotama – prije nego što su pristali da ne povuku tekst. Ipak, novina je popustila tako što je cijelu stranicu s pismima čitatelja posvetila kritikama mog članka.

Camera i druga medijska lobistička grupa, Honest Reporting, protestirali su svaki put kada bi se moje ime pojavilo u IHT-u. Uskoro sam bio izbačen.

Mogao bih ispričati još mnogo takvih priča.

Regresija medija

Iskustvo Chrisa McGreala u Jerusalemu u tom periodu bilo je jednako razotkrivajuće. Bio je veoma cijenjen dopisnik iz Južne Afrike za Independent i Guardian tokom ere aparthejda i dobitnik brojnih nagrada.

U Jerusalem je za Guardian stigao 2002. i odmah prepoznao da Izrael provodi sličan sistem aparthejda. Međutim, tek kada je početkom 2006. napustio tu poziciju, novina je pristala objaviti opširnu, dvodijelnu reportažu o sličnostima između južnoafričkog i izraelskog modela aparthejda.

Ta dva teksta ponekad se navode kao primjer da zapadni mediji mogu biti vrlo kritični prema Izraelu. Ali to nije zaključak koji treba izvući. McGrealova dva članka bila su izuzetak u svakom smislu.

Ni jedne novine osim Guardiana – i to upravo Guardiana iz tog vremena – ne bi objavile McGrealove priče o aparthejdu. Nijednom drugom novinaru osim McGrealu ne bi bilo dopušteno da ih napiše. Čak i tako, novina je čekala da on napusti Jerusalem prije nego što se usudila objaviti tekstove, svjesna da će postati persona non grata i izgubiti svaki pristup izraelskim zvaničnicima.

A kada su članci konačno objavljeni, McGreal i novina suočili su se s lavinom optužbi za antisemitizam. Proveli su mjesece vodeći bitku u pozadini kako bi se nosili s posljedicama.

Treba naglasiti i ovo: kraj druge intifade, oko 2006. godine, vjerovatno je predstavljao vrhunac za liberalne zapadne medijske kuće poput Guardiana u njihovom kritičkom pristupu Izraelu. Zašto? Zato što su se tradicionalni mediji borili da zadrže dominaciju nad narativom suočeni s dolaskom novih medijskih konkurenata poput Al Jazeere, koja je dobila na značaju zahvaljujući novim digitalnim tehnologijama. Guardian je tada osjećao potrebu da se takmiči na tom novom, neistraženom digitalnom terenu.

Guardian je nakratko odgovorio demokratizacijom online prostora, dopuštajući mnogo širem spektru novinarskih glasova da se pojave putem blog-platforme „Comment is Free“ i dajući čitateljima slobodu da komentiraju ispod članaka. Ubrzo su ti pomaci bili poništeni. Guardian je ukinuo blog i ukinuo komentare ispod svih osim najbezazlenijih tekstova. A kako su digitalni čuvari kapija postajali vještiji, pronašli su čitav niz prikrivenih tehnika za gušenje novog talasa neslaganja – od „shadow-banninga“ do algoritamskih manipulacija.

Paradoksalno, od tada su Human Rights Watch, Amnesty International i izraelska organizacija za ljudska prava B’Tselem svi zaključili da je Izrael država aparthejda. Njihovu ocjenu podržala je i prošlogodišnja presuda Međunarodnog suda pravde.

Ali u mnogim aspektima zapadni mediji zapravo su nazadovali od sredine 2000-ih, iako je stvarnost izraelskih kršenja međunarodnog prava postajala sve vidljivija. Mediji danas nisu ništa spremniji nazvati Izrael državom aparthejda nego što su bili prije 20 godina.

Zašto tolika servilnost?

Veliko pitanje je: zašto? Evo pregleda različitih pritisaka, nekih praktičnih, a drugih strukturalnih, koji održavaju toliku servilnost zapadnih medija prema Izraelu.

Pristrasni izvještači: Historijski gledano, većina redakcija – posebno američkih – postavljala je jevrejske novinare na čelo svojih biroa u Jerusalemu, polazeći od vjerovatno tačne pretpostavke da će, s obzirom na izraelsku plemensku političku ideologiju cionizma, jevrejski izvještači imati bolji pristup izraelskim zvaničnicima. Što nam, zauzvrat, govori da su te novine prvenstveno zainteresirane za ono što izraelski izvori imaju reći, a ne za ono što govore Palestinci. Istina je da zapadni mediji nisu čuvari javnog interesa. Ne dovode u pitanje postojeću neravnotežu moći, nego je reproduciraju.

Mnogi od tih jevrejskih izvještača nisu skrivali svoju duboku vezanost i pristranost prema Izraelu.

Prije mnogo godina, jedan moj prijatelj, novinar jevrejskog porijekla sa sjedištem u Jerusalemu, pisao mi je nakon što sam prvi put javno iznio ovu tvrdnju, rekavši: „Mogu nabrojati desetine šefova stranih biroa, zaduženih za izvještavanje o Izraelu i Palestincima, koji su služili u izraelskoj vojsci, i još desetine onih koji, poput tadašnjeg šefa biroa New York Timesa, Ethana Bronnera, imaju djecu u izraelskoj vojsci.“

Zamislite, ako možete, da New York Times zaposli Palestinca kao svog dopisnika iz Jerusalema – znam, nezamislivo je. A ne samo to: da ga zaposli dok dopisnik ima dijete koje radi za Palestinsku upravu ili, još prikladnije, dijete koje se bori u vojnoj brigadi Fataha.

Istovremeno, BBC otvoreno podržava svog urednika za Bliski istok na online platformama, Raffija Berga, iako su ga vlastiti uzbunjivači unutar kuće optužili da iskrivljuje izvještavanje korporacije o Izraelu i Palestini. Berg se nije ustručavao priznati vlastitu plemensku vezanost za Izrael. U jednom intervjuu o svojoj „insajderskoj“ knjizi o izraelskoj obavještajnoj agenciji Mossad, Berg kaže da, „kao Jevrej i neko ko podržava državu Izrael“, osjeti kako ga prođu žmarci ponosa kada sluša o Mossadovim operacijama.

Berg na zidu svog doma drži uramljeno pismo Benjamina Netanyahua i fotografiju sebe s bivšim izraelskim ambasadorom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Blizak je prijatelj bivšeg visokog zvaničnika Mossada. A kada je novinar Owen Jones objavio tekst u kojem otkriva gotovo otvorenu pobunu zaposlenika BBC-ja zbog Bergove uloge, Bergova prva reakcija bila je da potraži pravnu pomoć od Marka Lewisa, bivšeg šefa organizacije UK Lawyers for Israel, poznatog po korištenju pravnih postupaka kao načina da zastraši i ušutka kritičare Izraela.

Možemo li uopće zamisliti da BBC imenuje Palestinca ili Arapa na tako osjetljivu poziciju i potom ga podrži kada bi se ispostavilo da na zidu kod kuće drži uramljeno pismo ubijenog političkog lidera Hamasa Ismaila Hanijea i fotografiju s Jaserom Arafatom?

Pristrasno osoblje u biroima: Smatra se sasvim normalnim da zapadni mediji zapošljavaju pristrasne izraelske Jevreje kao pomoćno osoblje. Kako je Neff primijetio, oni vrše suptilne, a ponekad i sasvim nesuptilne pritiske na dopisnike da budu naklonjeniji izraelskim narativima.

Istraživanje Alison Weir iz organizacije If Americans Knew pokazalo je, naprimjer, da je 2004. izraelsko osoblje u jerusalemskom birou agencije AP odbilo upotrijebiti ili vratiti video-snimak koji je poslao palestinski snimatelj, a koji je prikazivao izraelske vojnike kako pucaju u nenaoružanog mladića u stomak. Umjesto toga, uništili su traku.

Medijske lobističke grupe: Camera i Honest Reporting djeluju kao par medijskih čuvara stada, agresivno tjerajući novinare u zadate okvire. Kao što sam iskusio, mogu vam zaista ozbiljno zagorčati život: mogu mobilizirati veliki broj fanatičnih pristalica Izraela da zasipaju redakcije pritužbama, mogu narušiti vaš kredibilitet kod vlastitih urednika i mogu upozoriti izraelske zvaničnike da vas stave na medijsku crnu listu. Većina izvještača smatra ove organizacije vrlo opasnima kada im se suprotstavite.

Pristup: Temeljna mana tvrdnje da je novinarstvo čuvar moći – sjetimo se, nazivamo se „četvrta vlast“ – jeste to što novinarima gotovo uvijek treba pristup visokorangiranim zvaničnicima, bilo radi priča, smjernica ili komentara. Novinar koji ima takav izvor urednicima je daleko korisniji i pouzdaniji od onog koji ga nema. Ovo vrijedi bez obzira radi li se o oblasti kriminala, politike, sporta ili zabave.

Međutim, pristup neizbježno dolazi uz cijenu – cijenu nezavisnosti. Niko ko ima visoko pozicioniran insajderski izvor ne želi se zamjeriti tom izvoru – i izgubiti pristup – tako što će iznositi previše kritičke ocjene o organizaciji u kojoj taj izvor ima insajderski uvid.

Dopisnici iz Jerusalema možda su još zavisniji od pristupa – u njihovom slučaju izraelskim zvaničnicima – nego drugi novinari, jer kritičke priče o Izraelu posebno lako dovode do službenih pritužbi, prijetnji pravnim postupcima i gubitka pristupa.

Treba imati na umu i ovo: nijedan urednik neće rado objaviti priču kritičnu prema Izraelu prije nego što izraelskim zvaničnicima pruži pravo na odgovor. U toj fazi Izrael ili njegovi lobisti često mogu praktično ugušiti priču. Ako Izrael naznači da će snažno uzvratiti, stvarajući probleme za redakciju – ili medijska kuća to unaprijed pretpostavi – urednici će najčešće povući priču nego riskirati veliki sukob.

Pritisci iz centrale: Treba primijetiti i to da su centralne kancelarije medijskih kuća u SAD-u i Evropi izložene dodatnom sloju lobističkog pritiska – onom koji kritiku Izraela izjednačava s antisemitizmom. Grupe poput Lige za borbu protiv klevete (Anti-Defamation League) ili Odbora britanskih jevrejskih zastupnika tvrde da predstavljaju lokalne jevrejske zajednice, za koje navode da su „uznemirene“, „uplašene“, „zastrašene“ ili „anksiozne“ svaki put kada se Izrael kritizira.

Paradoksalno, najokorjeliji urednici djeluju najviše uplašeni i nervozni. Medijski teoretičar Greg Philo 2011. citirao je jednog visokog urednika BBC-ja koji je govorio o „strahu u kojem čekamo poziv Izraelaca“. Prioriteti zapadnih urednika bili su više nego očiti tokom protekle dvije godine: krajnje osjetljivi prema onima koji podržavaju izraelsko masakriranje i izgladnjivanje stanovništva Gaze, dok su potpuno neosjetljivi prema onima koji pokazuju solidarnost s Palestincima koje masakriraju i koji umiru od gladi.

Rezultat je da je prag za objavljivanje, ako je priča kritična prema Izraelu, postavljen mnogo više nego u drugim slučajevima. Sjetimo se samo koliko novinari lako pripisuju zločine u Ukrajini Rusiji, u poređenju s time koliko su novinari – ponekad isti oni – suzdržani da teže zločine u Gazi nazovu zvjerstvima i imenuju Izrael kao odgovornu stranu.

Izraelska vladina cenzura: Često se ne shvata da Izrael provodi sistem vojne cenzure koji ograničava ono što novinari smiju reći. Ovo je posebno važno s obzirom na to da se veliki dio onoga što pišu dopisnici iz Jerusalema odnosi na nezakonitu izraelsku vojnu okupaciju.

U svom najstrožem obliku, to znači da Izrael jednostavno uskraćuje novinarima pristup određenim područjima, kao što to dvije godine čini u Gazi. Ili im može nametnuti da rade u pratnji izraelske vojske, kao što je BBC učinio u nekoliko navrata tokom genocida u Gazi. Ili može zahtijevati od novinara da ne iznose ključne činjenice o onome što se dešava.

Tokom izraelskog rata protiv Libana 2006., naprimjer, bio sam jedini novinar koji je pokušao makar aludirati na činjenicu da Izrael postavlja tenkove koji pucaju na jug Libana unutar ili pored palestinskih naselja, čime stanovništvo tamo praktično pretvara u ljudske štitove. Novinari se uglavnom autocenzurišu kako bi izbjegli sukob s izraelskim vojnim cenzorom.

Rijedak primjer novinarke koja je spomenula postojanje tog sistema cenzure bila je Lucy Williamson s BBC-ja, kada joj je ovog mjeseca bilo dopušteno da radi u pratnji izraelske vojske i snima razaranje Gaze. Ona je primijetila: „Zakoni o vojnoj cenzuri u Izraelu znače da je vojno osoblje pregledalo naš materijal prije objave. BBC je u svakom trenutku zadržao uredničku kontrolu nad ovim izvještajem.“

Drugim riječima, ako u to vjerujete, mogu vam i most prodati.

Kontrola izraelske vlade: Izrael izdaje licence stranim dopisnicima putem novinarske iskaznice Vladinog pres-biroa. Posljednjih 20 godina Izrael izdaje te iskaznice samo novinarima koji formalno rade za medijske kuće koje smatra „akreditiranim“. Ovaj sistem licenciranja dodatno je pooštren nakon što su nove digitalne platforme freelance novinarima omogućile da dopru do publike izvan medija u vlasništvu milijardera ili države. Izrael je time faktički zabranio nezavisne, freelance novinare, nastojeći osigurati da izvještavanje prolazi kroz velike medijske kuće, čija sam ograničenja prethodno opisao.

Obnavljanje našeg pogleda na svijet

Ovi praktični pritisci dobijaju svoju punu snagu zato što su se novinari i urednici historijski bojali optužbi za antisemitizam koje dolaze iz Izraela. Lako je precijeniti taj pritisak. Sumnjam da ga je bolje posmatrati kao paravan, način da se racionalizira neuspjeh novinara da svoj posao rade kako treba – što se jasno vidi u njihovoj nevoljkosti da genocid u Gazi imenuju genocidom.

Ali iznad tih praktičnih pritisaka postoji i dublji razlog zbog kojeg zapadni mediji izbjegavaju ozbiljnu kritiku Izraela.

Izrael je sastavni dio stalnog zapadnog kolonijalnog sistema projekcije moći na naftom bogati Bliski istok. Izrael je krajnja klijent-država Zapada. Zapadnim establišmentima je potrebno da Izrael bude zaštićen.

Ništa od ovoga ne bi bilo toliko značajno, naravno, da naša slavljena „slobodna štampa“ zaista jeste onoliko slobodna koliko tvrdi. Da zaista služi kao čuvar moći. Da zaista drži političku klasu pod pritiskom. Da zaista djeluje kao četvrta vlast. U tom slučaju političari ne bi imali gdje da se sakriju.

Ali korporativni mediji ne rade to. Umjesto toga, oni ponavljaju i pojačavaju prioritete političkog establišmenta. Oni su, zapravo, medijsko krilo tog establišmenta.

Dok sam radio u Guardianu, urednik za vanjsku politiku – danas jedan od glavnih kolumnista – jednom mi je rekao da ne voli da njegovi dopisnici provode više od nekoliko godina na zahtjevnim mjestima poput jerusalemskog biroa, jer bi s vremenom mogli „otići u domaće vode“. Tada nisam razumio šta to tačno znači. Ali ubrzo sam naučio.

Počeo sam pokrivati Izrael i Palestinu kao freelance novinar 2001. Nisam imao urednike koji bi mi disali za vratom. Smjestio sam se u Nazaretu, palestinskoj zajednici unutar Izraela, misleći da će drugačiji pristup – moji kolege su bili u jevrejskim dijelovima Jerusalema ili u Tel Avivu – učiniti moje izvještavanje posebnim i zanimljivim urednicima kod kuće. Umjesto toga, moj drugačiji pogled učinio me je daleko manje zanimljivim. Zapravo, kako se ubrzo pokazalo, učinio me je izuzetno neugodnim za njih.

Ali poenta je sljedeća: uprkos mojim jedinstvenim okolnostima, trebalo mi je puno godina da se potpuno „deprogramiram“ i iz svega izađem relativno čitav.

Morao sam najprije razmotati uslovljavanje i obuku – i ideološku i profesionalnu – koji su me naveli da podrazumijevam kako su Izraelci „dobri momci“, a Palestinci… pa, valjda nešto manje od „dobrih momaka“.

A onda sam morao iznova izgraditi svoj ideološki i profesionalni pogled na svijet – poput djeteta koje pokušava razumjeti sve nove informacije koje upija. Iako sam to tada skrivao, istina je da je to bilo sporo, zastrašujuće i bolno buđenje. Sve u šta sam vjerovao i čemu sam vjerovao potpuno se rasulo.

Zar je ikakvo iznenađenje što ogromna većina novinara nikada ne napravi takav zaokret? Vrlo je malo vjerovatno da će ikada imati priliku da istinski urone u živote tih „domorodaca“. Rijetko im se daje vremena da siđu s točka novinarske svakodnevnice i razviju širu perspektivu. Okruženi su porodicom, prijateljima, kolegama i šefovima koji neprestano učvršćuju uvriježenu mudrost ili nameću „profesionalne“ standarde koji održavaju postojeći konsenzus. Odvraća ih se od skretanja s utabanog puta, jer imaju platu koju moraju zaraditi, karijeru koju moraju graditi, račune koje moraju platiti, porodicu koju moraju prehraniti.

I na kraju, naravno, postoji i suočavanje sa zastrašujućim putovanjem koje je pred njima, niz mračni tunel prema odredištu koje ne poznaju.

Objavljeno: 16. novembar 2025.

Izvor: https://jonathancook.substack.com/p/breaking-free-of-media-group-think?