Poziv na linč
Krajem prošlog mjeseca, članovi Vijeća Suda Bosne i Hercegovine koje je izreklo nepravomoćnu presudu Sakibu Mahmuljinu od deset godina zatvora zbog ratnih zločina, prijavili su prijetnje koje su dobili nakon izricanja presude. “U petak smo obavijestili Tužilaštvo BiH da se osjećamo ugroženima, jer je na jednom portalu objavljen tekst koji poziva na linč sudija Suda BiH koji su sudili u ovom predmetu“, rekla je za medije sutkinja Mira Smajlović.
Autor teksta koji je prouzročio strah i uznemirenje kod sudaca je izvjesni Muhamed Mahmutović, novinar koji živi u Švedskoj, okomio se na članove sudskog Vijeća koji su izrekli presudu generalu Mahmuljinu, kao i na tužitelja Sedina Idrizovića, koji je, tvrdi Mahmutović, “za svoje gnusno (zlo) unaprijeđen na viši nivo: nakon ovog montiranog procesa imenovan je u VSTV”. Autor posebno insistira na ulozi, odnosno odgovornosti sudija i tužitelja Bošnjaka.
“Da su ove dvije sudinice (Mira Smajlović i Minka Kreho, op “SB-a”) to uradile Albancima, ko zna šta bi im se desilo, a ne bi se dobro pisalo ni Idrizoviću, koji nije imao hrabrosti podići optužnicu za evidentan genocid nad Bošnjacima, dokazan od strane međunarodnih sudova. Kod Bošnjaka će ove spodobe živjeti sa svim počastima, bez bojazni da će im barem gradovi gdje žive osvanuti oblijepljeni njihovim slikama na stubu srama, da će ih neko pljunuti u prolazu ili gađati jajima.”
Pisac ovog pseudonovinarskog trasha iz daleke Švedske, dakle, očajava što Bošnjaci nisu dostigli nacionalnu i civilizacijsku razinu osviještenosti do kakve su dobacili kosovski Albanci, koji su se likvidacijama svjedoka, prijetnjama tužiteljima, sudijama, širokim reportoarom nasilja i opstrukcija “uspjeli” izboriti da se njihovim ratnim herojima ne sudi na Kosovu nego pred Specijalnim sudom u Haagu. (Senad Avdić, Slobodna Bosna)
U kojem grobu leži zec?
S muklom zebnjom iščekujem 11. veljače, dan kada će na drugom programu Hrvatske televizije u devet sati navečer – možda, eventualno, priča se, sva je prilika, treba se nadati, vidjet ćemo, ako bog da – biti prikazan film redatelja Vinka Brešana i scenarista Mate Matišića „Koja je ovo država“.
Kao što se zna, film je već dva puta bio najavljen, pa onda u zadnji čas skinut s programa. Prvi put pretprošloga mjeseca, jer se ispostavilo da na dan kada je predviđeno emitiranje (10. prosinca) pada godišnjica smrti Franje Tuđmana. Drugi put prije nekoliko dana (4. veljače), jer se ispostavilo da će na dan kada je predviđeno emitiranje biti upriličen pogreb saborskog zastupnika Miroslava Tuđmana, sina pokojnog diktatora.
U prvom slučaju frka se digla na sjednici parlamenta, kada je zastupnik radikalne desnice Željko Sačić upozorio na zastrašujuću činjenicu da će film, koji sadrži i scenu u kojoj četiri penzionera kradu iz Tuđmanove grobnice kovčeg s njegovim posmrtnim ostacima, biti prikazan baš na godišnjicu smrti Najdražeg Pokojnika. Munjevito je reagirao glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević, obznanio da je odmah po dojavi osobno pogledao sporni uradak i skinuo ga s programa jer je „neprimjeren“ za emitiranje na dan kada nacija iskazuje pijetet Ocu države. U drugom slučaju nadležna služba javne televizije naprosto je saopćila da se predviđeni termin prikazivanja (4. veljače) prolongira za tjedan dana (11. veljače), jer građanima je valjda i samima jasno da bi bilo „neprimjereno“ pripustiti skaredno ostvarenje na televizijske ekrane baš na dan ukopa Miroslava Tuđmana, sina pokojnog diktatora.
Hoće li treći put pomoći bog ili vrag, vidjet ćemo. Karma koja prati Brešanov i Matišićev film, uzrokovana čarobnom kombinacijom više sile i umjetničke provokacije, upućuje na neizvjesnost. Osim toga, evidentno je da se kult Franje Tuđmana, kao jedna od centralnih društvenih prisila u Hrvatskoj, prenosi i na niže etaže – s koljena na koljeno, takoreći – a zatim horizontalno širi tko zna do kuda. To je dodatni razlog da sa strepnjom čekamo 11. februara, jer ne možemo predvidjeti kakve se sve tragične zgode kroz narednih par dana mogu zbiti u preživjelome okolišu Pokojnog Predsjednika. Kraj toliko bliže i dalje rodbine, prijatelja, znanaca, partijskih suboraca i kućnih ljubimaca – kako da se čovjek ne pribojava? Who the fuck is next? (Viktor Ivančić, Peščanik)
Koliko traje zemljotres?
Mora da smo se starom čobaninu Rahimu popeli navrh glave tim ponavljanjem. Jer nam je nakon nekoliko dana kazao kako “ta riječ zemljotres ne valja ništa”. I opomenuo nas da se ne pravimo “važni i moderni”, no da zborimo kao što cio svijet zbori, potres. I objašnjavao nam je da zemljotres ne valja zato što on “za šeset godina” nikad za zemljotres nije čuo, čuo je samo riječ potres, i osjetio ga više puta, te da taj zemljotres nikako ne može biti jači od potresa. Objasnio nam je da je potres kad se zemlja trese, a zemlja se trese rijetko, a još rjeđe se trese tako da ljudima lomi kuće i štale i ubija ljude i ljudima stoku. I onda je izložio šta sve može zadesiti jednu kuću: kućodrh, kućodrm, kućomrd, kućonjih, kućoljulj, kućotres, kućogrom i kućolom. Kad smo ga pitali a od čega se srušilo toliko kuća u Skoplju, on je rekao da se srušilo od toga što je sve ovo osmoro (drh, drm, mrd, njih, ljulj, tres, grom i lom) naišlo jedno za drugim i sve zajedno trajalo koliko traje hodžin ezan. Mi baš nismo bili upućeni u trajanje ezana, džamije u blizini nije bilo, a jedva smo koji put i bili čuli ezan uz ramazan. A ni Rahim nije bio nešto čovjek od ezana, bio je čovjek od ovaca.
Da zemljotres (ili bilo šta drugo) traje koliko ezan, nisam čuo više nikada ni od koga. Ezan, muslimanski poziv na molitvu, kao mjera za trajanje. To se ne zaboravlja. To je bilo vrijeme kad su sahati u selu još išli alaturka (podne je u 6, mrak pada u 12), kad riječ sekunda još nije bila poznata, najmanja mjera je bila dakik (minuta). Od Rahima sam upamtio još ovo iz tih dana: “Dabogda se Skoplju prošlo samo sa ovom mukom, dabogda mu ne došo onaj najljući potres koji čupa kompire iz zemlje, i dabogda mu ne došla čuma od devet godina, koja uvijek dolazi pošto potres povadi kompire!” (Sinan Gudžević, Novosti)
Kako ostvariti pravo na sopstveno dijete?
Lišavanje roditeljskih prava, prema Porodičnom zakonu Republike Srbije, najdrastičnija je mjera koju sud izriče. A na korak da mu to bude učinjeno je Edin Čizmić iz Sarajeva, otac djevojčice stare oko 5 godina, koji od 2019. vodi u Novom Pazaru sudski spor sa članovima porodice pokojne supruge kako bi mu kćerka bila vraćena i on s njom ostvario zajednički život.
Kada je nakon 11 godina braka sa suprugom Elvirom konačno dobio silno željeno dijete, Edinu nije bilo ni u primisli da će njihova zajednička sreća vrlo brzo biti prekinuta nenadanom tragedijom.
Naime, neposredno po rođenju djeteta otišli su zajedno u posjetu Elvirinoj porodici u Novi Pazar, gdje je trebala biti održana i velika proslava babina. Edin se nakon nekoliko dana vratio zbog posla u Sarajevo, gdje ga je i zatekla vijest o iznenadnoj smrti supruge.
U razgovoru nam pojašnjava da je zbog ogromnog šoka, kako za njega tako i cijelu porodicu, prihvatio prijedlog svoje punice da novorođenče neko vrijeme boravi kod njih u Novom Pazaru. Po povratku u Sarajevo je redovno održavao veze i kontakte sa punicom, svakodnevno razgovarao, redovno odlazio da obilazi dijete, slao novac za izdržavanje kćeri.
Nakon što je punica preminula 2019. godine Edin je odlučio da kćerku dovede da živi s njim u Sarajevu, ne sluteći da će se cijeli slučaj pretvoriti u za njega najmračniju noćnu moru i pravosudnu trakavicu. Naime, sestre pokojne supruge (Memina Jašarević i Nermina Helter) tome su se usprotivile, pa je Edinu preostalo da svoje roditeljsko pravo zatraži putem suda.
Međutim, Osnovi sud u Novom Pazaru njegov zahtjev je odbio, a rješenje je u posjedu našeg portala. Kako je i dalje u toku sudski spor u kojem Jašarević i Helter zahtijevaju da se Čizmić liši roditeljskog prava, sadržaj ovog rješenja, po savjetu Čizmićevog advokata, nismo u mogućnosti objaviti. No, ono što se iz obrazloženja sudske odluke iščitava jeste da „otac djeteta nije stekao roditeljske vještine da bi mogao da se adekvatno stara o djetetu!?“
Neminovno to otvara i pitanje rađaju li se ljudi sa stečenim “roditeljskim vještinama“, ili se i one uče i savladavaju samo kroz zajednički život sa djecom? (Gordana Katana, Inforadar)
