Aktuelna „safunica“, izbor direktora sarajevskog Univerzitetskog kliničkog centra, kojoj je novo dramaturško „usložnjavanje“ dala odluka federalnog ministra zdravstva Nediljka Rimca da odbaci kandidaturu favoriziranog dr. Ismeta Gavrankapetanovića, otvorila je brojna pitanja od kojih neka i nemaju izravnu vezu sa ovim slučajem.  Pored svih drugih profesionalnih i etičkih kontroverzi, ovaj izbor posjeduje i jednu glasno neizgovorenu, ali uočljivo prisutnu dilemu: trebaju li Bošnjaci dopustiti da im šefa tako važne zdravstveno-medicinske  institucije biraju Hrvati?

Nije ambicija ovog teksta, niti njegov autor raspolaže kredibilnim informacijama neophodnim za takvu vrstu rasprave, da preispituje meritum, zakonsku osnovanost, niti motive koji su ministra Rimca naveli na odluku koju je donio. Sasvim je dovoljno da se, mimo  lobističke ostrašćenosti i klijentelističke mrzovolje  konstatira da ministar nije izašao iz svoga mandata, odnosno da kadroviranje u ustanovi čiji je osnivač Vlada Federacije BiH jeste u opisu poslova i radnih zadataka resornog ministra zdravstva. (Uostalom, tako je bilo i sa ranijim ministrom, također Hrvatom, i prethodnom dugogodišnjom direktoricom KCUS-a.)

Novi incident

Ono što ovaj slučaj čini neobičnim, odnosno incidentnim, jeste činjenica da je njime narušena prećutna, ali etablirana, uhodana praksa na kojoj počivaju ovdašnja politička kultura i mehanizmi funkcioniranja vlasti: nemiješanje političkih stranaka u „resore“, ili zone odgovornosti svojih tobožnjih partnerskih stranaka. Nakon što političke stranke  „nahvataju“ dovoljno ruku za parlamentarnu podršku, otpočinju proces raspodjele resora koji podrazumijeva da onaj ko zaduži neko ministarstvo kao u hazarderskim igrama „uzima sve“, čitav spektar resursa i drugih blagodeti koje on pokriva. Može se to iščitati iz jezika koje stranački lideri koriste kada objašnjavaju javnosti šta su se dogovorili glede strukture i personalnog sastava buduće vlasti. „HDZ-u pripale financije, zdravstvo, kultura, ovi ‘poklopili’ izbjeglice i socijalu, oni ‘zadužili’ obrazovanje…“, tako otprilike glasi referisanje nakon što se konsolidira tzv. „programska“ Vlada. Time se izvršna vlast pretvara u košnicu  partikularnih mikrouniverzuma, međusobno simbolički povezanih, nerijetko i antagoniziranih.

Mislim da sam prvi put „stručni“ naziv za takvu konstrukciju vlasti kao mehaničkog zbira samodovoljnih, autonomnih resora čuo od bivšeg, kratkotrajnog ministra energetike i rudarstva u Vladi Federacije BiH Reufa Bajrovića. „Mi ćemo u ministarstvu ostvariti svoj utjecaj po vertikali“, najavio je svojedobno. „Mi“ je trebala biti Demokratska fronta, čiji je izbor Bajrović bio. Naravno da je princip „vertikale“, ili kako se još govori „po dubini“, funkcionirao i prije i nakon Bajrovića. Njegov prethodnik je, recimo, „po vertikali“ svog resora koristio mostarski Aluminij kao lični i stranački bankomat. Baš kao što je i njegov nasljednik mostarsku firmu velikodušno prepustio problematičnom izraelskom „investitoru“, jer mu je mnogo privlačnije i konjukturnije bilo da se „po vertikali“ stranačkih afiniteta posveti živahnoj namjenskoj industriji nego industrijskom „bolesniku na Neretvi“. „Partneri“ iz Hrvatske demokratske zajednice, naravno, nisu imali ništa protiv toga, jer su njihovi prioriteti drugačije politički artikulirani i interesno raspoređeni.

To je, naravno, stara priča o dvije paralelne linije, koje se nikada neće spojiti, ne zbog toga što je to nemoguće, nego iz razloga što one to ne žele.

Nije tu riječ samo o Vladi Federacije koja mora pomiriti različite političke, nacionalne, regionalne, interesne apetite i zahtjeve.

(Svjesno smo zaobišli Vijeće ministara BiH i previdjeli njegove agencije i službe, koje su možda i naglašenije devastirane paralelizmima i trovlašćima.)

Vlada Kantona Sarajevo

Zadržimo se stoga na funkcioniranju Vlade Kantona Sarajevo. Ona bi, ne samo zbog odsustva Dodikovih i Čovićevih „kočničara“ nego i iz razloga što su je formirale tri navodno bliske stranke (Narod i pravda, Socijaldemokratska partija BiH i Naša stranka), trebala za sve predstavljati uzor programske koherentnosti i nepartitokratske efikasnosti. To, kao što je vidljivo iz niza aktuelnih primjera, nije slučaj. Ministarstva u kantonalnoj Vladi su instrumenti uskih i uskogrudih  stranačkih elita, na djelu je provjereni kafanski džentlmenski princip za izbjegavanje konflikata „hastal ti, hastal mi“. Vitalni javni sektori poput zdravstva, obrazovanja, saobraćaja, kulture… shvaćeni su kao partijski plijen. Socijaldemokratska partija BiH je, ako je suditi po tvrdnjama insajdera, ili razočaranih članova, „poklopila“ zdravstvo. Samostalno, pohlepno i suvereno i bez ikakvih otpora postavlja i smjenjuje menadžment zdravstvenih institucija i raspolaže sa 350-400 miliona javnog novca. „Nermin Nikšić postavlja u institucijama zdravstva Kantona svoje ljude koji posluju sa firmama njegovih prijatelja“, svjedoči ovih dana jedan od smijenjenih ljekara.

Nijedan od Nikšićevih koalicijskih partnera, ni Elmedin Konaković ni Edin Forto, odnosno ministri iz njihovih stranaka u Vladi Kantona, nisu poduzeli ništa da bi eventualno provjerili ove tvrdnje, čvrsto se pridržavajući prećutnog pakta o nemiješanju u tuđe poslove i nenapadanju.

Stranka Naroda i pravde po istom modelu, dakle solirajući, samostalno i bez ikakvih „znakova kočenja“ provodi svojevrsnu neokonzervativnu kontrarevoluciju u kantonalnom javnoobrazovnom sistemu. Dokument koji je prije dva mjeseca na svojoj stranici objelodanilo Ministarstvo odgoja i obrazovanja naslovljen kao SAFER, a koji je nastao u bezmalo zavjereničko-konspirativnom stranačkom kružoku, skandalizirao je (treba li reći malobrojne članove) kritičke akademske zajednice. Predstavljen kao osnova za reformu predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo, ovaj toksični, ukoričeni javno-privatni šlamperaj nije do sada zainteresirao nikoga izvan Konakovićeve i NIP-ove stranačke infrastrukture i njihovih anonimnih prirodnih saveznika u biznisu i ideološkoj dresuri. Nikšićevi i Fortini ministri – ni mukajet!

U rasporedu snaga unutar kojeg su „stariji partneri“, SDP BiH i NIP, zaposjeli ključne resore i njima samostalno upravljaju, Našoj stranci nije skoro preostalo ništa drugo nego da sviraju… Filharmoniji!

Nakon što nisu od SDP-a uspjeli iskamčiti Ministarstvo kulture, iz ove stranke zadovoljili su se mrvicama klasične muzike. Potpuno je neobjašnjivo, pored toga što je zloupotrebljavanje političkog utjecaja, kako se ta stranka identificirala, odnosno familijarizirala sa kulturno-umjetničkim sadržajima u Kantonu Sarajevo, poglavito sa Sarajevskom filharmonijom. Službene stranice Fortine stranke su krcate najavama tipa „Naša stranka, Narodno pozorište Sarajevo i Sarajevska filharmonija“ najavljuju „jedinstveni spektakl-koncert“. Ipak je vrhunac neukusnog, skorojevićkog samoreklamiranja bio koncert za djecu, simfonijska bajka Sergeja Prokofjeva „Peća i vuk“, gdje se na plakatu, pored direktora Filharmonije Vedrana Tuce, našla i fotografija Srđana Mandića, načelnika Općine Centar!? I bogate strane mecene sa mrvicom ukusa i samorefleksije izbjegavaju takvu vrstu  (samo)promocije.

Teško je reći šta je najpogubnije u ovako isparcelisanoj, razbijenoj strukturi vlasti. Unutar takvog poretka potpuno je obesmišljen institut, odnosno mogućnost bilo kakve odgovornosti, sve je svedeno na lojalnost stranačkoj nomenklaturi. A, upravo je to idealna podloga za svaku vrstu klijentelizma, kriminala, netransparentnosti, nepotističke raspojasanosti; primjer sa nabavkom respiratora koju je monopolistički izvela SDA-ova vrhuška to najreljefnije potvrđuje.

Nije i ne mora biti, da se vratimo na početak ovog teksta, sve baš sasvim loše i crno u tome što je ministar zdravlja Nediljko Rimac izvršio „upad“ u ekskluzivno bošnjački zdravstveni sistem eliminirajući zbog proceduralno-zakonskih razloga vjerovatno najkvalitetnijeg kandidata za direktora sarajevskog KCUS-a. Naravno, ukoliko bi to predstavljalo prvi korak u dokidanju prakse „ne diraj me, neću te dirati“, prakse dogovorne nedogovornosti. Drugi, naredni korak u istom pravcu bi trebala biti inicijativa da se smijeni onaj neartikulirani klaun koji tri decenije obnaša dužnost direktora Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru: i ta je medicinska ustanova, ako vam je promakla ta vijest, u znatnom vlasništvu Vlade Federacije BiH koja milionima maraka godinama servisira njene gubitke!

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja