Suvremena Bosna i Hercegovina ne funkcionira kao jedinstven društveni prostor, nego kao arhipelag izoliranih ideoloških otoka na kojima se prošlošću upravlja umjesto da je se pamti. Svaki od tih otoka čuva vlastitu verziju povijesti i pretvara sjećanje u mit koji služi unutarnjem povezivanju i razlikovanju od drugih. Umjesto dijaloga, ovi otoci komuniciraju kroz simbole i spomenike, dok nepriznate istine drugih postaju more koje ih razdvaja.

U takvom kontekstu javni prostor postaje mjesto susreta različitih sjećanja, a ne dijaloga. Povijest se sve rjeđe promatra kao zajedničko nasljeđe, a sve češće kao sredstvo političkog razgraničenja. Upravo se kroz različite interpretacije Drugog svjetskog rata ta dinamika najjasnije očituje.

Dok se u Republici Srpskoj i Brčkom kroz podizanje spomenika može uočiti prisutnost memorijalnih praksi vezanih za Dražu Mihailovića, u dijelovima Federacije BiH s hrvatskom većinom zabilježeni su pojedini primjeri isticanja simbola koji se povezuju s NDH.

Javnost je posljednjih godina u više navrata svjedočila vandalizaciji Partizanskog spomen-groblja u Mostaru. Istovremeno, na koncertima Marka Perkovića Thompsona u Širokom Brijegu pojavljuju se simboli koje dio javnosti povezuje s kontroverznim historijskim ikonografijama.

U Mostaru su kroz institucionalne odluke promijenjeni nazivi ulica. U Sarajevu, međutim, i dalje traju javne rasprave i političke kontroverze oko naziva ulica koji se odnose na povijesne ličnosti poput Mustafe Busuladžića i Huseina ef. Đoze. Njihove uloge u javnom i historiografskom diskursu i dalje se različito tumače, osobito u kontekstu djelovanja tijekom Drugog svjetskog rata.

Ovi fenomeni se ne mogu posmatrati samo kao izolirani incidenti, već i kao elementi šireg načina na koji se prostor simbolički označava. Povijest se tako, umjesto u polje mogućeg dijaloga, često može pretvoriti u izvor društvenih napetosti, čineći javni život prostorom u kojem se prošlost neprestano iznova proživljava, bez jasnog ili konačnog razrješenja.

Bleiburg kao poligon suvremenih društvenih i političkih sukoba

Jedan od najupečatljivijih primjera pretvaranja prošlosti u poligon suvremenih društvenih i političkih sukoba jeste Bleiburg. Da bismo razumjeli zašto Bleiburg izaziva tako duboke potrese, moramo ga prestati promatrati kao prostor navijačkih interpretacija prošlosti i početi sagledavati kao višeslojnu povijesnu traumu.

Taj austrijski gradić postao je simbolom za događaje iz svibnja 1945. godine, kada se veliki broj ljudi pokušao predati zapadnim saveznicima, nakon čega je uslijedio niz predaja i prisilnih vraćanja prema partizanskim snagama. Ono što je uslijedilo u vidu masovnih egzekucija bez suđenja i marševa smrti poznatih kao Križni put predstavlja jednu od najtegobnijih epizoda zajedničke regionalne prošlosti.

Iako je u tim kolonama bila koncentrirana politička i vojna hijerarhija NDH koja je bježala od odgovornosti, uz njih su koračali i obični mobilizirani vojnici te tisuće civila koji su bježali u strahu od odmazde. Bleiburg pritom nije bio isključivo hrvatska tragedija jer su, prema demografskim istraživanjima Vladimira Žerjavića, među stradalima bili Hrvati, muslimani, Slovenci, Srbi i Crnogorci.

U radu o kaznenopravnim i povijesnim aspektima Bleiburga, Dominik Vuletić navodi da su se u toj masi nalazili i ruski Kozaci, te da je nad njom, prema toj interpretaciji, protivno tadašnjim pravilima međunarodnog ratnog prava izvršena kolektivna izvansudska kazna.

Suvremeni problem Bleiburga ogleda se u teškoći istodobnog prihvaćanja dvije činjenice: da je režim koji se povlačio bio zločinački, ali i da su poslijeratna ubijanja bez suđenja predstavljala ozbiljan zločin. Kada se ta složenost izgubi, Bleiburg prestaje biti povijest i postaje trajna politička sadašnjost.

Političko pozicioniranje kroz interpretacije povijesti

U Bosni i Hercegovini povijest se često koristi kao instrument političkog pozicioniranja. U tom okviru suvremeni revizionizam često rehabilituje pojedince tako što ih prvenstveno prikazuje kao žrtve. Kontroverzne povijesne ličnosti prikazuju se ponajprije kroz vlastito stradanje nakon 1945., čime dobivaju status žrtve ili mučenika. Kada se fokus suzi na taj aspekt, njihova ranija i sporna uloga potiskuje se u pozadinu ili nestaje iz javnog sjećanja.

Takav pomak ima konkretne posljedice. U institucijama poput škola i javnih ustanova, ali i u političkom prostoru, lakše se učvršćuju jednostrana tumačenja prošlosti, uključujući i ona koja pojedince prikazuju povoljnije nego što to dopušta širi povijesni kontekst. Imenovanja ulica i podizanje spomenika tim figurama daju institucionalnu težinu takvim interpretacijama i postupno ih ugrađuju u kolektivno pamćenje.

U toj dinamici revizionizam često djeluje kao emocionalni štit. Narativ ugroženosti neutralizira kritiku, koja se lako prevodi u napad na kolektivni identitet. U trenucima političkih ili ekonomskih kriza pažnja se preusmjerava na ideološke sporove koji snažnije mobiliziraju emocije, pa se i sporne povijesne figure iznova aktiviraju u javnom prostoru.

Posljedica nije razrješenje sporova, nego njihovo produžavanje. Umjesto približavanja zajedničkom razumijevanju prošlosti, učvršćuju se paralelni narativi, a društvo ostaje u stanju trajne napetosti. U takvom okviru politički akteri češće računaju na lojalnost nego na kritičko mišljenje, dok stabilnost poretka češće počiva na održavanju postojećih podjela.

Uloga međunarodne zajednice pritom se doživljava ambivalentno, između birokratske distance i pragmatičnog upravljanja, što kod dijela javnosti stvara dojam pasivnog održavanja postojećeg poretka. Istodobno, civilno društvo slabi pod teretom unutarnjih podjela i ovisnosti o donatorskim okvirima, dok se dio organizacija postupno pretvara u produžetak nacionalnih projekata.

Kada iz javne sfere nestane kritički pristup koji dovodi u pitanje mitove svih strana, povijest prestaje biti prostor razumijevanja i postaje zatvoren sustav interpretacija. Prošlost tada postaje sredstvo održavanja političke napetosti, prikriveni mehanizam kroz koji se sukobi ne razrješavaju, nego obnavljaju.

Erozija građanskog otpora i jačanje društvene pasivnosti

Kako javni prostor postaje siromašniji i gubi nijanse, beznađe postaje pravilo, a ne iznimka. U takvom poretku klijentelizam i ideološka podobnost postaju način na koji sustav funkcionira.

U tim okolnostima građanin se nalazi između koncentrirane političke moći, birokratski udaljene međunarodne zajednice i dijelova civilnog sektora koji često djeluju unutar istih ograničenja. S vremenom se povlači u šutnju ili apatiju, a odlazak počinje doživljavati kao jedinu realnu opciju. Posljedice ne ostaju na razini pojedinca. Slabi i sposobnost društva da artikulira otpor i zamišlja promjenu. Kako nestaju oni koji inzistiraju na kritičkom i racionalnom pristupu, prostor se pojednostavljuje i zatvara, a granice mogućeg postupno se sužavaju. Istodobno, društvo koje se nije kritički suočilo s naslijeđenim mitovima iz 1941. ili 1992. godine teško oblikuje stabilniju predodžbu budućnosti. Prošlost prestaje biti prostor razumijevanja i pretvara se u trajno polje interpretacijskih sukoba koji se iznova aktiviraju u sadašnjosti.

U takvom okviru država se sve češće doživljava kao institucionalna ljuštura: formalno postoji, ali s ograničenom sposobnošću da odgovori na šire društvene izazove. Tako se često stvara dojam da dio njenih funkcija uključuje i održavanje postojeće političke ravnoteže. Problem pritom više nije ograničen na simbole prošlosti, poput spornih spomenika ili naziva ulica. On se premješta u svakodnevni osjećaj da promjena nije moguća, jer se kroz dugotrajne obrasce nesigurnosti učvršćuje uvjerenje da se sustav ne može bitno izmijeniti.

Ako se ne prekine s logikom u kojoj se povijest koristi kao političko sredstvo, a sadašnjost kao prostor stalne napetosti, društvo ostaje zarobljeno u ponavljanju istih kriza koje mijenjaju oblik, ali ne i suštinu. U takvim okolnostima krize prestaju biti iznimka i postaju trajno stanje. Građanski angažman ne nestaje, ali se povlači i slabi. Inicijative pritom često ostaju na rubu društvenih procesa, kao tihi podsjetnik na mogućnost koja se rijetko ostvaruje.

Preobrazba povijesti u zajedničku odgovornost

Ako prošlost nastavi uvlačiti društvo u nove podjele, raste rizik radikalizacije i produbljivanja nepovjerenja. U takvom okruženju simboli sukoba postupno ulaze u svakodnevicu, pa ljude sve više gledamo kroz već formirane priče i predrasude, umjesto kao pojedince.

Povijest pritom prestaje biti složen prostor i svodi se na suprotstavljene interpretacije. No ona nije tvrda binarna struktura, nego živo, često krvavo tkivo u kojem istodobno koegzistiraju zločin, ideologija i nevinost.

Zato rješenje ne može biti ni poricanje ni jednostrana tumačenja, nego spremnost da se ta složenost prizna bez njezina reduciranja na jednostavne obrasce. Tek tada se otvara mogućnost smirivanja društvenih tenzija. U suprotnom, društvo rizikuje da ostane zarobljeno u prošlosti koja se ne razumije, ali se uporno ponavlja.