Digitalna stimulacija počinje gotovo od kolijevke, kada se djeca animiraju brzim video sadržajima još dok su bebe, a nastavlja se do faze u kojoj je život bez pametnog telefona postao potpuno nezamisliv. Međutim, ova promjena u odrastanju nosi visoku cijenu: stručnjaci upozoravaju da pretjerano korištenje društvenih mreža kod djece uzrokuje anksioznost, pad samopouzdanja i paradoksalan osjećaj usamljenosti uprkos tome što su prividno povezana sa cijelim svijetom.
Upravo zbog ovakvih alarmantnih trendova i nedostatka fizičkog kontakta među vršnjacima, neke zemlje odlučile su povući radikalne poteze i zakonski ograničiti pristup društvenim mrežama. U Bosni i Hercegovini se, međutim, još konkretno ne govori o toj opciji.
Australija je napravila prvi korak kada je 2024. godine donijela amandman o usvajanju Zakona o zabrani društvenih mreža mlađima od 16 godina, a njegova zvanična primjena od 10. decembra 2025. godine postavila je novi globalni standard u digitalnoj sigurnosti. Kao glavni razlozi za ovu mjeru navedeni su zaštita djece od pritisaka i rizika, sprječavanje prekomjernog vremena pred ekranima, te izloženost manipulativnom i uznemirujućem sadržaju koji direktno ugrožava njihovo zdravlje, san i koncentraciju.
Ubrzo nakon australijskog primjera, ovaj trend počele su slijediti i druge zemlje, vodeći se identičnim motivima.
Prof. dr. sc. Sandi Dizdarević, profesor Kriminalističke psihologije i Kriminalističkog intervjua u razgovoru za Analiziraj.ba navodi da se sve veći broj država odlučuje na ovakve korake tek nakon što su njihovi naučni timovi, prateći fenomenologiju digitalnog nasilja, utvrdili da su društvene mreže postale prostor za radikalizaciju, vrbovanje i različite oblike psihološkog i seksualnog nasilja.
“Ovakve mjere veoma često nailaze na otpor velikog broja građana i mladih, pozivajući se na određena prava i slobode. Međutim, kada bi danas u BiH napravili samo jedno malo naučno istraživanje koje je indirektno vezano za digitalna sredstva poput recimo korištenja društvenih mreža na radnom mjestu, čak i kod specifičnih zanimanja vjerujte da bi rezultati bili poražavajući”, navodi on.
Upravo ta duboka ukorijenjenost digitalnih alata u svakodnevicu odraslih, koji nerijetko i na radnim mjestima teško ostavljaju telefone, otvara alarmantno pitanje: kakva je budućnost generacija koje od prvih koraka odrastaju uz algoritme? Ako formirane ličnosti gube fokus pod pritiskom ekrana, djeca, čija je psiha u razvoju, suočavaju se s nesagledivim posljedicama.
Mentalno zdravlje: Između povezanosti i ovisnosti do potpune usamljenosti
Evropska komisija je početkom februara 2026. preliminarno utvrdila da društvena mreža TikTok krši Akt o digitalnim uslugama zbog, kako su naveli, “svog dizajna, koji potiče ovisnost”.
“Stalnim nagrađivanjem korisnika/ca novim sadržajem, određene dizajnerske funkcije TikToka potiču potrebu za neprekidnim skrolanjem i dovode mozak korisnika u ‘autopilot režim’”, navedeno je, između ostalog, u saopštenju Komisije.
O ovisnosti, prema riječima struke, možemo govoriti kada dijete izgubi pojam o vremenu i nekontrolisano je online.
“Zanemaruje obaveze i pokazuje nelagodu, razdražljivost i frustriranost kada nema pristup mrežama”, pojašnjava psihologinja Vahida Djedović za Analiziraj.ba.
Ovisnost o društvenim mrežama sa sobom donosi i druge rizike. Djeca se udaljavaju od stvarnog svijeta te u tako osjetljivom dobu osjete tjeskobu i druge poteškoće bez da i sami znaju imenovati takva osjećanja.
“Pretjerano korištenje društvenih mreža kod djece najčešće je povezano s anksioznišću, padom samopouzdanja zbog stalnog poređenja, poremećajem pažnje, depresivnim raspoloženjem i, najčešće, osjećajem usamljenosti, iako su povezani sa cijelim svijetom. Nema fizičkog kontakta”, dodaje Djedović.
Zbog toga je nadzor nad djecom i njihovim boravkom u online sferi od izuzetne važnosti, smatraju naši sagovornici.
Dizdarević podsjeća da postoje rezultati naučnih istraživanja koji jasno ukazuju da je sistem sigurnosne ne/kulture i svijesti bez adekvatnog nadzora ili ograničenja doveo do povećanja digitalnog nasilja među djecom, s jedne strane, dok s druge strane postoje brojni faktori koji su uticali na smanjenje kontrole od strane starijih prema djeci.
“Današnji alati za provođenje ili usmjeravanje nasilja prema nekome, a osobito prema djeci, poprimili su veoma složenu i sofisticiranu matricu pri čemu kao društvo kasnimo. Digitalni alati koje predatori, vršnjaci ili druge osobe koriste i usmjeravaju prema djeci, odraslima, ili jedni prema drugima ne proizvode samo fizičko, već ono što je možda i puno teže sa dugotrajnijim posljedicama, a to je psihološko, seksualno i kombinovano nasilje”, pojašnjava on.
Ukazuje na to da je sam proces otkrivanja, posebno blagovremenog i preventivnog djelovanja veoma složen i prevashodno ovisi o sigurnosnoj kulturi.
“A to je prepoznavanje potencijalnih oblika nasilja i njegovo prijavljivanje nadležnim i stručnim tijelima. Društvene mreže time postaju digitalni prostor u kojem se od strane pojedinaca ili grupa može vršiti veoma uspješna radikalizacija i vrbovanje mladih koji vodi ka različitim oblicima devijantnog, delikventnog i na kraju kriminalnog ponašanja”, dodaje.
Zabrana: Rješenje ili kontraproduktivan potez?
Otvara se pitanje da li bi zabrana zaista riješila problem ili ga dodatno zakomplikovala. Aldina Selimović Džafo, šefica Odsjeka za zaštitu porodice i djece u Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, smatra da bi potpuna zabrana mogla biti kontraproduktivna.
“Djeca i mladi bi pokušali krišom da iste koriste, što bi uzrokovalo da roditelji uopće ne budu uključeni u korištenje navedenih sadržaja. Mnogo efikasniji način zaštite jeste filtriranje sadržaja na društvenim mrežama kako bi se djeci ograničio pristup određenim sadržajima koji nisu prilagođeni njihovoj dobi, te razvijanje digitalne pismenosti i kod roditelja i kod djece”, ističe ona u razgovoru za Analiziraj.ba.
Sličnog mišljenja je i psihologinja Djedović. Kako kaže, potpune zabrane same po sebi nisu rješenje, ali navodi da bi za početak bilo korisno ograničiti korištenje mobilnih uređaja tokom trajanja nastave.
“Djeca bi bila bolje fokusirana. Smanjila bi se anksioznost, jer nema poređenja na mrežama. Razvijali bi se socijalni odnosi, razgovaralo uživo, te smanjivao osjećaj usamljenosti. Također, djeca bi imala manje prostora za snimanje i dijeljenje pa je smanjen i cyberbullying”, navodi ona.
Isto mišljenje dijeli i prof. Dizdarević. Kako kaže, u BiH se ne možemo baviti uzrokom, već smanjenjem štete i sumiranjem posljedica.
“Možda se ova mjera čini rigidnom, ali u ovom trenutku je ona neophodna. U tom procesu moguće su i puno rigidnije mjere, jer, nažalost, djeca su nam postala opsjednuta društvenim mrežama i one su zapravo postale njihov sekundarni agens socijalizacije. Time se polako gubi kontrola. Kada se posljedica desi, onda je već fenomen u poodmakloj fazi i veća je vjerovatnoća da gubimo bitku nego da postoji sistem i mehanizmi za ispravljanje”, dodaje.
Podsjeća da su mjere zabrane u drugim zemljama rezultat dugogodišnjeg naučnog praćenja digitalnog nasilja, što u BiH još uvijek nedostaje. On predlaže da BiH prvo formira stručne i naučne timove koji bi proveli istraživanja, te da bi tek tada bilo moguće donijeti adekvatne mjere.
Selimović Džafo dodaje da je potrebno raditi i na unapređenju digitalne pismenosti, kreiranju što sigurnijih platformi i alata za prijavljivanje štetnog sadržaja i pristupa podršci kada dođe do negativnih iskustava na internet.
“To će u konačnici rezultirati bezbjednijim ambijentom u digitalnom svijetu i osigurati zaštitu prava djece”, zaključuje ona.
Put koji je započela Australija, a kojim su nastavile ići i druge zemlje jasno pokazuje da digitalni svijet više ne može biti prostor bez nadzora, a na Bosni i Hercegovini je da odluči hoće li preventivno zaštititi svoje najmlađe ili će se nastaviti baviti samo posljedicama digitalne ovisnosti koja sve više uzima maha.
