Pišu: Samir Beharić i Emina Zoletić

Ove godine navršavaju se tri decenije od završetka rata u Bosni i Hercegovini, u kojem je, prema procjenama, život izgubilo oko 100.000 ljudi. Rat je kulminirao genocidom u Srebrenici u julu 1995., u kojem su bosanske srpske snage pod vodstvom generala Ratka Mladića, poznatog kao “Kasapin Bosne”, masakrirale više od 8.000 muškaraca i dječaka u zoni koju su Ujedinjeni narodi proglasili “sigurnom”.

U narednim decenijama Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju saslušao je stotine svjedoka i osudio desetine visokorangiranih političkih i vojnih lidera bosanskih Srba, uključujući i one proglašene krivima za genocid. Istovremeno, država Bosna i Hercegovina i strani donatori uložili su značajna sredstva u proučavanje, pronalaženje žrtava i obilježavanje genocida.

Kada je genocid u Gazi počeo, mnogi Bosanci koji su preživjeli rat 1992–1995. prepoznali su upečatljive paralele između vlastitih iskustava i patnje Palestinaca. Mnogi su izašli na ulice i javno progovorili protiv genocidnog rata u Palestini.

Međutim, mnogi bosanski intelektualci, posebno oni koji istražuju ratne zločine i genocid, ostali su nijemi. Njihovo odbijanje da progovore šteti ne samo naporima da se postigne pravda za Gazu nego i potkopava područje studija genocida.

Glasovi savjesti

Prije nego što istražimo zašto je Gaza postala tabu tema za bosanske stručnjake za genocid, važno je naglasiti da nisu svi ostali nijemi. Relativno mala skupina bosanskih istraživača, koji nisu samo akademici nego i aktivni zagovornici Palestine i ljudskih prava, odlučila je progovoriti.

Univerzitetske profesorice i istraživačice poput Lejle Kreševljaković, Sanele Čekić Bašić, Gorane Mlinarević, Jasne Fetahović i Sanele Kapetanović istakle su da postoji moralna odgovornost da se ne ostane nijem. Dajući vlastiti primjer, učestvovale su u protestima i javno govorile.

Belma Buljubašić, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, kritikovala je evropske i druge političke lidere koji izražavaju empatiju prema Srebrenici, dok istovremeno opravdavaju izraelske postupke u Gazi kao čine “samoodbrane”. Takvi dvostruki standardi, naglašava ona, otkrivaju zabrinjavajući pragmatizam koji potkopava i solidarnost i odgovornost.

U nedavnom intervjuu Edina Bećirević, stručnjakinja za genocid s Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, rekla je da genocid u Gazi jasno odražava dinamike viđene u Srebrenici, obilježene dehumanizacijom, ideološkom mobilizacijom i međunarodnim saučesništvom.

Ahmet Alibašić, direktor Centra za napredne studije i profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, također je javno istupao. Prošle godine je suorganizirao seminar pod nazivom Od Balkana do Gaze: Kritička analiza genocida, na kojem su razmatrane savremene dinamike masovnog nasilja kroz “poređenje genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva i genocida koji je u toku u Gazi.”

Nidžara Ahmetašević, novinarka i stručnjakinja za medije iz Sarajeva, također nije oklijevala povući paralele između Gaze i iskustava preživjelih iz opkoljenog Sarajeva i Srebrenice.

Već mjesecima članice sarajevskog feminističko-antimilitarističkog kolektiva održavaju demonstracije u centru Sarajeva, na kojima čitaju imena djece ubijene u Gazi, povezujući ratne zločine na okupiranoj palestinskoj teritoriji s ratnim užasima koje je i samo Sarajevo preživjelo.

Sve ove osobe na različite načine odgovaraju na trajni poziv pokojnog palestinskog intelektualca Edwarda Saida da intelektualci moraju zauzeti prostor u kojem će govoriti istinu pred moćnima, povezivati lokalno pamćenje s globalnom pravdom i odupirati se politici „zgodnih istina“. Šutnja nije neutralan stav nego politički izbor koji održava nepravdu i nanosi daljnju štetu.

„Nije naša borba“

Ipak, Saidov poziv nije pokrenuo sve na djelovanje. Paradoksalno, mnogi bosanski stručnjaci za genocid ostali su upadljivo nijemi, čak i dok su brojni istraživači genocida u drugim zemljama — među njima izraelski akademici Omer Bartov, Amos Goldberg i Shmuel Lederman — javno optužili Izrael za počinjenje genocida u Gazi. To se nije promijenilo ni nakon što je Međunarodno udruženje istraživača genocida, najveće svjetsko akademsko tijelo u ovoj oblasti, u augustu usvojilo rezoluciju kojom se utvrđuje da izraelske akcije u Gazi predstavljaju genocid.

Razni stručnjaci za genocid s Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, predavači na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i istraživači genocida s Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka bili su neskloni komentirati izraelske ratne zločine u Gazi.

Kao institucija, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava oglasio se o Gazi tek kada je već bilo jasno da će uskoro stupiti na snagu prekid vatre. Dana 8. oktobra Institut je izdao saopćenje s očitim izbjegavanjem imenovanja počinioca, u kojem Izrael nije pomenut kao odgovoran za zločine. To je navelo neke posmatrače da optuže Institut, na čijem je čelu Muamer Džananović, za proračunat i oportunistički pristup ovoj temi.

Međutim, vjerovatno je najupadljiviji slučaj Emira Suljagića, osobe koja je preživjela genocid i direktora Memorijalnog centra Srebrenica. Kada su ga krajem 2023. pitali za stav o Gazi, Suljagić je za Haaretz rekao: „Ovo nije naša borba.”

Mnogi poznavatelji prilika u Bosni brzo su osudili njegovu izjavu, ukazujući na dvostruke standarde u njegovom stavu, s obzirom na to da je samo godinu ranije Suljagić objavio autorski tekst u kojem je pozvao Ukrajince “da ne polažu oružje”.

Pod njegovim vodstvom Memorijalni centar Srebrenica izradio je niz studija slučaja, finansiranih od vlade Ujedinjenog Kraljevstva, o Ukrajini, Siriji, Južnom Sudanu i Etiopiji, u kojima se ističu rani znakovi masovnog nasilja i genocida.

Kada je palestinska zajednica u Bosni i Hercegovini izrazila iznenađenje zbog izostanka solidarnosti iz Srebrenice s ljudima u Gazi, pitajući ima li šutnja Memorijalnog centra Srebrenica veze s njegovim vezama sa Svjetskim jevrejskim kongresom, Suljagić im je odgovorio optužbama za antisemitizam.

Otišao je čak toliko daleko da je pripadnike Hamasa uporedio s četnicima, srpskim nacionalističkim i rojalističkim formacijama koje su tokom Drugog svjetskog rata sarađivale s njemačkim, italijanskim i povremeno hrvatskim fašistima. Četnici su bili odgovorni za neka od najbrutalnijih zvjerstava, uključujući i genocid nad bošnjačkim muslimanskim stanovništvom. Gotovo pola stoljeća kasnije, njihova postojana ideologija podstaknula je ratne zločine i genocid nad Bošnjacima tokom rata u Bosni.

Cijena šutnje

Šutnja mnogih bosanskih stručnjaka za genocid nije slučajna. Neki od njih strahuju od profesionalnih posljedica u zapadnoj akademskoj zajednici i smatraju da bi optuživanje Izraela za genocid bilo nepovoljno za njihove karijere. Mnogi nerado rizikuju vanjsku finansijsku podršku stranih ambasada, naročito sredstva koja američki, britanski i donatori iz Evropske unije osiguravaju za njihove projekte i „sporedne“ nevladine organizacije. Drugi ne žele udaljiti diplomatske partnere koji još imaju utjecaj na krhki mir u Bosni.

Naravno, ništa od toga ne opravdava šutnju istraživača koji rade u institucijama koje finansiraju porezni obveznici u Bosni, a ne strani donatori. Kao istraživači genocida čiji se rad održava javnim sredstvima, oni imaju obavezu služiti javnom interesu, što podrazumijeva očuvanje naučnog integriteta, odbranu istraživanja genocida zasnovanog na dokazima i doprinos globalnom akademskom konsenzusu bez straha od profesionalnih posljedica.

Kada istraživači, stručnjaci za genocid i predavači u javnim institucijama ne progovaraju o ratnim zločinima ili humanitarnim krizama, doprinose legitimiranju diskursa koji prikriva nanesenu štetu. Takav diskurs određene oblike masovnog nasilja predstavlja kao nedostojne iste pažnje i provjere koje se primjenjuju na druge slučajeve, stvarajući hijerarhiju žrtava koja služi političkim interesima, a ne univerzalnim principima i akademskom integritetu.

Saidov univerzalni poziv intelektualcima da progovore ostaje jednako važan i hitan. Podsjeća nas da se moramo pomaknuti iz zone ugodne šutnje, razotkrivati iskrivljavanja moći i zagovarati pravdu, transparentnost i odgovornost. Po njegovom shvatanju, šutnja je oblik saučesništva koji potkopava samu potragu za istinom koju akademska zajednica tvrdi da njeguje.

U tom smislu, javni intelektualci nikada ne smiju dopustiti da skliznu u sferu političkog kalkulisanja u kojoj se šutnja o jednom genocidu razmjenjuje za priznanje drugog. Ako njihovo zalaganje postane selektivno, riskiraju da studije genocida pretvore u politički instrument. Ako se to dogodi, istraživači genocida prestat će biti nezavisni akademici i postat će interesna grupa, lišena moralnog postolja na koje se tako spremno pozivaju.

Naglašavajući Gazu unutar bosanskog konteksta, zalažemo se za obnovljenu etiku intelektualne odgovornosti i integriteta, onu koja usklađuje akademsku pronicljivost s javnom odgovornošću i humanom pravdom.

Stavovi izneseni u ovom članku predstavljaju mišljenja autora i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Objavljeno: 17. novembar 2025.

Izvor: https://www.aljazeera.com/opinions/2025/11/17/why-many-bosnian-genocide-scholars-remain-silent-on-gaza