Kad poznate ličnosti podrže nekog kandidata, njegova korist nije sadržana u direktno dobijenim glasovima, nego u medijskoj prisutnosti koju ta podrška inicira

Od trenutka kada je izabran od stranačkih kolega da bude kandidat za člana Predsjedništva BiH, Denis Bećirović je krenuo u kampanju prikupljanja podrške javnih ličnosti za svoju kandidaturu. Kampanju Bećirovića su podržali Bošnjački pokret, na čijem čelu sjedi Sejfudin Tokić, bivši Komšićev savjetnik Nerkez Arifhodžić, Mirko Pejanović, Ivo Komšić i Tatjana Ljujić-Mijatović, proslavljeni golman Enver Marić, generali Karavelić, Efendić, Jusić i Polutak, poznati doktor Bakir Nakaš, stranke LDS i A-SDA…

Na prvi pogled, ova vrsta javne podrške ne može biti ništa nego pozitivna – izuzetak je ovdje podrška stranke A-SDA. Bećiroviću su javno podršku pružili doktori, generali, sportisti, kolege iz politike. Međutim, pojednostavljeno bi bilo nazvati to pozitivnim, jer u ovakvoj kampanji cilj i izvedba određuju uspješnost. Koliko je kampanja skupljanja javne podrške korisna jednom kandidatu, zavisi od više faktora.

Čemu služi podrška javnih ličnosti?

Postoji mnogo razloga zašto bi kandidat tražio podršku neke javne ličnosti ili organizacije. Podrška uspješnih ljudi iz biznisa kandidatu može pomoći u prikupljanju donacija i finansiranju kampanje, povećanju uticaja u krugovima koji nisu neophodno politički. S druge strane, podrška udruženja koja broje veliki broj članova, poput sindikata, može značajno podići izlaznost na izborima i mobilizirati grupe glasača da glasaju za kandidata. Jeremy Corbyn je na unutarstranačkim izborima postao lider Laburista nakon što su mu podršku dala dva najveća sindikata, Unite i Unison, koja su u tom trenutku imala skoro tri miliona članova. Prije te podrške, istraživanja mu nisu davala prednost u odnosu na protukandidate Andyja Burnhama i Yvette Cooper.

Kandidatu bez iskustva i prepoznatljivosti, podrška iskusnih kolega iz politike može značajno popraviti kredibilitet u javnosti. Podrška Teda Kennedyja tada slabo poznatom senatoru Baracku Obami bila je prelomni trenutak u kampanji 2008. godine. Do tog trenutka, čelnicima Demokrata i glasačima je mladi senator bio simpatičan, ali su bili uvjereni da će Hillary Clinton ipak odnijeti pobjedu, i biti kandidatkinja ispred Demokrata. Na sličan način je Zlatko Lagumdžija unutar SDP-a dao kredibilitet Željku Komšiću da postane kandidat za člana Predsjedništva BiH, ili Alija Izetbegović Sulejmanu Tihiću da preuzme SDA.

Podrška poznatih osoba van politike može donekle kandidatima prenijeti povjerenje koje oni uživaju među svojom publikom. Političar koji inače ne bi mogao doprijeti do fudbalskih navijača, ili fanova pjevača ili glumice, uz njihovu podršku može dobiti šansu. To naravno ne znači da ovakva vrsta podrške popularnih ličnosti donosi direktne glasove, ali sigurno daje šansu kandidatu da se barem obrati publici koja mu je bila van dometa.

Međutim, kakvi god razlozi kandidata bili da prikuplja podršku poznatih, dugo se podrazumijevalo da je osnovni razlog direktno povećanje glasova. Sve je više dokaza kako nema jake, direktne poveznice između podrške javnih ličnosti i broja glasova koje kandidat osvaja. Baš to je razlog što se posljednjih godina, u razvijenim zemljama, podrške javnih ličnosti stavljaju u funkciju dominacije vijestima.

Naime, kako je direktan efekat podrške javnih ličnosti na izborne rezultate sve slabiji, sve veći broj kandidata koristi ovakvu podršku da bi se redovno pojavljivali u medijima. Efekat prisutnosti u medijima na izborni rezultat, za razliku od podrške javnih ličnosti na taj isti rezultat, sve je veći. U SAD-u, objave podrške javnih ličnosti i kolega iz politike se pažljivo planiraju kako bi imale najveći efekat u vijestima. Kako bi kandidat, u nedostatku boljih ili zanimljivijih političkih tema, i suočen s velikom konkurencijom, konzistentno bio prisutan u medijima.

Ukratko, kada kandidatkinju podrži poznat glumac, to joj ne donosi veliki broj glasova, ali će se zbog te vijesti nekoliko dana pojavljivati na TV ekranima, što će joj zauzvrat donijeti dodatne glasove. Ali ne zbog sadržaja same vijesti, to je važno podcrtati, već samo zbog pojavljivanja na TV ekranima, kakav god razlog bio. Donald Trump je to saznanje, da je važno biti u vijestima ma kakav razlog bio, pretvorio u centralni dio svoje veoma uspješne strategije.

Šta dobija Bećirović?

Nemoguće je pretpostaviti šta je Denis Bećirović želio dobiti kampanjom skupljanja podrške poznatih ličnosti. Možda je cilj bio doći do dodatnih donacija, možda dobiti kredibilitet među određenim grupama glasača gdje ga nije imao, a možda je htio direktno doći do određenog broja glasača. Šta god razlozi bili, rezultat za sada pokazuje da je prisutnost u medijima bila glavni rezultat. Bećirović je tom kampanjom nesumnjivo iskoristio momentum koji se stvorio u danima oko objave njegove kandidature, i zahvaljujući dnevnim objavama podrške koju je dobivao, konstantno je bio prisutan na TV ekranima i naslovnicama portala i novina – čak je i podrška A-SDA, za koju se smatra da je bila štetna za Bećirovića, bila uspješna u kontekstu medijske pažnje, možda čak najuspješnija.

Moguće je da će Bećirović podrškom A-SDA pomoći svojoj kampanji na terenu, podrškom organizacija iz dijaspore podići broj glasova koji dolaze izvan BiH, podrškom stranačkih kolega motivirati članstvo vlastite partije da za njega radi i glasa, a podrškom nestranačkih ličnosti pomoći svom kredibilitetu u nekim glasačkim krugovima. Ali, najuspješniji aspekt kampanje koju je vodio, i nastavlja voditi sporije posljednjih sedmica, jeste medijski prostor koji je osvojio. Posebno treba pohvaliti činjenicu da je to učinio uprkos velikom broju kandidatura koje su objavljene u tom periodu, kao i da je to učinio kroz kampanju koja je koštala veoma malo novca.

Pogrešna izvedba

Iako je kampanja prikupljanja podrške bila prilično uspješna za Bećirovića, ona je sasvim sigurno imala i propusta – ovdje govorimo samo o propustima u jednom njenom segmentu, analiza njegove cjelokupne kampanje zahtijeva mnogo više prostora. Dva propusta se posebno ističu. Prvi, količina objava i njihova konzistentnost. I drugi, previše ličnog učestvovanja.

Insistirajući na skoro svakodnevnim objavama podrške, Bećirović je proizveo efekat zasićenja. Politički kandidat mora znati sve o svemu i baviti se svime. To je naravno nemoguće, ali to većina glasača očekuje – potpuno je pogrešno vjerovanje da se kandidati trebaju specijalizirati. Kandidati putuju po terenu i rukuju se, pričaju o perspektivi države, predlažu ekonomska rješenja, reaguju na dnevne događaje, učestvuju u emisijama, drže govore, donose odluke, motiviraju ljude. Radi se o multidisciplinarnom poslu, koji je Bećirović sveo na jednu disciplinu, barem u percepciji. U jednom periodu nakon objave kandidature, glasači su mogli steći utisak da je jedina stvar kojom se Bećirović bavi skupljanje podrške javnih ličnosti.

Objave oko podrške koju je Bećirović dobijao su trebale biti raspoređene bolje, da pokriju veći period, drže kandidata konzistentno u vijestima, i izmiješane sa drugim aktivnostima iz kampanje. Na taj način bi se izbjegao još jedan problem koji se pojavio naknadno. Nakon prvog vala podrške, tema je donekle nestala iz javnosti, i bez obzira što je Bećirović dobivao podršku pojedinaca i tokom mjeseca jula, mnogo glasača je uvjereno da Bećirovića niko nije podržao u posljednjih mjesec dana. Drugim riječima, podrške je u junu bilo previše, a u julu premalo.

Drugi problematičan aspekt ovog dijela kampanje jeste činjenica da je Bećirović previše učestvovao u njoj. Da bi podrška kandidatu bila percipirana kao kredibilna, važno je stvoriti osjećaj da neko daje podršku slobodnom voljom. To je razlog zašto se mnogo kandidata pokušava takoreći distancirati od podrške koju dobiju. Ako se razgovori oko podrške vode, pokušavaju se voditi iza zatvorenih vrata. A ako podrška dođe, kandidat se na nju osvrne ako ga mediji pitaju, i zahvali se. Zbog činjenice da se Bećirović javno sastajao, pa i slikao, s velikim brojem ljudi i organizacija koji su ga podržali, ostaje utisak da je išao tražiti tu istu podršku. Kada se to spoji s manjkom drugih aktivnosti, i velikim brojem objava iz ovog segmenta kampanje, stvara se percepcija da je Bećirović potrošio cijeli juni sastajući se s pojedincima koje je molio za podršku – nije bitno da li je to zaista tako i bilo.

Bez obzira na manjkavosti, ovakvu mini kampanju podrške javnih ličnosti niko do sada nije vodio ozbiljno, i sasvim je sigurno da je ona imala pozitivnog efekta na Bećirovićevu kampanju. Međutim, kampanja je daleko od gotove, i rad kandidata u junu glasači su već zaboravili. Šta će Bećirović uraditi da vrati momentum za njega će biti mnogo važnije od onoga šta je uradio prije mjesec dana.