Nakon što je Nobelova nagrada dodijeljena austrijskom piscu Peteru Handkeu, u kovitlacu reakcija koji se podigao u danima poslije, iskrsnula je i ideja da autora treba odvojiti od njegova djela. Da je autor Handke dobio nagradu za svoja djela, a ne svoj promiloševićevski angažman devedesetih. Da u ovom slučaju politička uvjerenja ne igraju ulogu koliko literarni kriteriji koji su iznad politike.

Tako je trebalo spasiti stvar. Na tu kartu pred novinarima, nervozno, zaigrao je i sam Handke, tražeći da ga napadni žurnalisti sa bezobraznim pitanjima ostave na miru, jer se osjeća tek piscem, dolazi inače od Tolstoja, Homera, Cervantesa. Vrlo klasičan ukus za jednog neoavangardnog provokatora, otkako se ovjenčao Nobelovom nagradom, rekao bi neki mladi literator prevratnik, ili su u pitanju tek umor i starost. Starina i korijeni evropske literature.

Ti glasovi razuma, uglavnom angažovanika, kažu i da iz perspektive literarne vrijednosti nema prigovora na Nobelovu nagradu, a jedino mogu dolaziti iz moralnih i političkih razloga. To etički agresivci nasrću na literatu bez premca. Na velikog stilistu koji ostaje takvim i u propagandnim putopisima.

Knut i Harold

Kao primjer, poseže se i za Knutom Hamsunom, koji nema nijedne pronacističke ili antisemitske rečenice u pričama ili romanima, provjeravani su mu i pripovjedači i likovi, nakon što je poslao Nobelovu medalju na dar Goebbelsu ili pošto je napisao gorljivi nekrolog Hitleru. Govori se i o Haroldu Pinteru, nobelovcu i također promiloševićevcu, koji je (prema tim stručnjacima za opus) također dramatsko djelo ostavio bez ikakvih propagandističkih eksperimenata, onkraj svijetle strane istorije.

To što govore borci literature, da pisca treba odvojiti od djela, bilo bi, uprkos etičkoj provokativnosti, razumljivo, zanimljivo, kad bi to što brane na Handkeovom primjeru doista bila autonomija literature. To bi, dakle, moglo biti tako, uprkos populističkim klišeima kojim se služio, da je Handke samog sebe, kao propagandista koji govori na Miloševićevoj sahrani, odvojio od svoga djela.

A to nije tako, budući da je Zimsko putovanje po Srbiji štampao kao putopis, autofikciju, esej, čak je i sam u intervjuima skretao pažnju na njenu literarnost,  koristeći i uobičajenu perspektivu pripovjedača koji putuje, posežući za stereotipima kojim relativizuje zločine, žurnalističkim formulama i zašećerenim resantimanom o jednostavnim ljudima koji nastanjuju slavenski Jug, multietnički raj poljoprivrednika čija su srca bila ispunjena vinom i pjesmom, nasuprot kapitalistički proždrljive Evrope.

Zimsko putovanje se, uz romane i drame, navodi kao sastavni dio njegova opusa u svim bibliografijama; za tu reportažu ili autofikciju najnoviji teoretičari i žiranti možda bi rekli i da se radi o romanu. Ne samo zato što je taj putopis sastavni dio Handkeova djela nego i u drugim djelima, naprimjer, Handke je sklon da kičerske improvizacije o srcu Balkana i politički žargon stavlja u literaturu.

Ordinarne reportažne floskule

U romanu Moravska noć, kako sudi kritika, u bijegu od panevropskih utjerivača poreza, pripovjedač dolazi u selo Porodin na obali rijeke Morave, tu posljednju enklavu na Balkanu i cijeloj Evropi, u kojem će ispitivati iskonskost i nepatvorenost, neuhvaćene u zamke kapitalizma i merkantilnosti, koji su po Evropi izgubljeni.

Sumnjajući u to što vidi pred očima, taj pripovjedač će lamentirati jer polako protiče i na Balkanu ta pobuda rječitih pogleda, rječitih nijekanja glavom, rječitih uzdaha. Još bolji poznavatelji Handkeova opusa napisaće da je i u dramama igranim u vrijeme NATO bombardovanja Srbije u Burgtheateru, u konkretnim likovima otjelovljavao srpsko stanovište, kao žrtvu povijesne tragedije, okrivljenu bez krivice. Čak i onda kad ne operira najordinarnijim reportažnim floskulama stvarnosti, držeći stranu političkom programu koji rezultira genocidom, Handke je u djelima sklon mistificirati i tragati po Balkanu za izgubljenom energijom.

U pitanju je, često, blago skeptični, neosentimentalni, treperavi revival sentimenta barbarogenija, prisutnog od jugoslovenske avangarde, o hornim varvarima koji će s Balkana nahrupiti na kapije velikih i kužnih zapadnoevropskih gradova, kako stoji u Manifestu zenitizma iz 1921., koji čuvaju još jedini tajni plamen života, a ta će pjesnička hiperrealnost dvadesetak godina poslije i kod zentiste Ljubomira Micića u Manifestu srbijanstva (1940.) dobiti nacionalnu i političku konotaciju: srbijanstvo kao svesrpski duh, kao stara osnova novog i budućeg političkog preobražaja, srbijanstvo kao jedini i najmoćniji čuvar jedinstvenosti srpskog mnogoimenog naroda i njegove savremene državne tvorevine.

To je isti estetski preobražaj, koji će kasnije preći i Handke, od svog balkanskog neovarvarskog resantimana do političke apologije Milošević-Karadžićevom programu. Konstantinovićevski kazano, tražeći varvare, (neo)avangardisti su po knjigama našli Milana Nedića ili Slobodana Miloševića. Ne vidjeti tu metamorfozu u književnom tekstu znači tražiti pravdu za pisca kojeg valja odvojiti, kao neumiješanog, od sopstvenog djela, to se sada događa kod najnovijih angažovanika i branitelja Handkeove literature.

Konsekvence angažmana

Kao što se u dominantnoj publicistici ili kritici odvaja angažman od autonomije književnosti, forma od sadržine, sve postavljajući u oprekama, tako se sada odvaja Handkeova politika od njegove literature, bez da su se provjerile konsekvence tog angažmana po tekst: ima li u knjigama kakvih korelacija, naprimjer, sa stilskom selekcijom. U suprotnom biva moguće čak i u folklornim improvizacijama iz Handkeova Zimskog putovanja osjećati stil velikog pisca, kao da stil čini velikim to što neki pisac umije toliko da mu se klauze, eventualno, ne posudaraju do besmisla u svakoj šestoj rečenici.

Dok su se u vremenu poslijeratnom vodile rasprave o angažmanu i autonomiji književnosti, angažovanici su pokazivali toliko mašte da su tu autonomiju zamišljali kao nekakvo pisanje o travama i cvijeću, lirskim kolibrima, nekom pletenju jezika koje je lišeno svih političkih implikacija. Ne radi se, međutim, niti o kakvim lirskim slijepim miševima, nego o tome da djelo može biti autonomno čak ako je i angažovano, samo da je nezavisno od građanskog utilitarizma, stilskog didaktizma ili etičke propagande, kao ciljeva vanknjiževnih autoriteta.

Što kod Handkea nije slučaj, dio njegova opusa nije autonoman kao povijesni proizvod, i zato uočiti korelacije tih knjiga sa stvarnošću ne znači reducirati njegovo djelo na sociologiju, već tu stvarnost prepoznati čak i u stilskim izborima i uobličenim događajima (o angažmanu da ne govorim). To što literaturu zamišljaju kao poprište na kojem se bori Autonomija, kao pletenje lirskim biljem, nasuprot Angažmanu kao herojskom činu otpora za pravdu svijeta, sada se angažovanicima ponovo obija o glavu, danas kad traže autonomiju za svetu književnu književnost Handkeovu, kada ponovo dijele svjetlo od tame, na strani mraka književnosti.

Anđeli angažmana

Do juče anđeli angažmana, danas se ponašaju kao da su prvi put vidjeli đavola autonomije i ostali fascinirani. I ovom prilikom na toj pravoj liniji koju su nacrtali od angažmana do autonomije, ponovo prilaze iz pogrešnog pravca, kao onda dok su bili na strani angažmana, tankog kao rizla, samo ovog puta idu iz suprotnog smjera, od autonomije. Jer i Handke je devedesetih angažovan autor, ali na protivnoj strani, a književnost inspirirana tim angažmanom nije ništa složenija od npr. ljudskopravaških self-help djela, što ni u kojem slučaju ne znači da je u tom trenutku taj njegov kič angažman, politički, etički, estetski, jednak književnom angažmanu protiv genocidne politike.

To tek sugerira da bi se moglo zamisliti, kad se kaže da je Handke veći pisac genije nego što jest, besprijekorni autonomni estet u djelima, dok civilizovano isporučuje zahtjev da se ovog puta treba razdvojiti pisac od djela. Da je takvo razdvajanje Handke samim sobom to dozvolio, opet bi se pri pomenu njegovih epohalnih knjiga govorilo i o promiloševićevskom angažmanu, kao što se svaki put pomenu i pronacističke simpatije kad bude riječi o Hamsunovom djelu, ali se bar ne bi morala okretati glava od onih njegovih djela koja su ulijepljena tim davno prokušanim neovarvarskim resantimanima i petparačkim propagandističkim žvakama.

Ako se već toliko igraju zlih volšebnika i traže takvu poredbu, neka se samo postave jedno pored drugog Celinovi antisemitski pamfleti Bagatele za jedan pokolj ili Škola za leševe, koji se smatraju neizostavnim dijelom njegova djela, uz Handkeovo Zimsko putovanje, pa bi se vidjelo – ako su već spremni tako daleko otići – koliko su ta Celinova djela složenija i mnogostrujnija od Handkeove reportaže. Koliko su Celinova politička monstruoznost – izobličeni vibrantni senzibilitet i šovinizam više otvorili prostora i koliko ta apartnost luđe zakrivljuje sve u romanima, u kojima nema nijednog antisemitskog stereotipa, u odnosu na Handkea koji je tu prosječniji i pravolinijskiji pisac, programer žurnalista, ako se na toj liniji weltliterature uporedi sa Celinom koji tog Nobela dobio nije.

Handkeu se može suditi i iz perspektive balkanizma, ili preko koncepta drugog pisca, potpuno drugačijeg senzibiliteta, naprimjer po-etike Danila Kiša, raznih teorija, a da se zadatak fino obavi, međutim, pred germanistima je tek put da pokažu poetičke korelacije tog djela sa njegovim balkanskim angažmanom, što će sigurno doći brzo kao što su, naprimjer, južna slavistika ili bosnistika bile ažurne i verzirane da pokažu veze između kolaboracionističkih angažmana i stilskih izbora kod pisaca uoči Drugog svjetskog rata (kod jednog Svetislava Stefanovića, ili Mile Budaka, ili Envera Čolakovića, naprimjer).

Tražiti pravdu za Handkea sa zahtjevom da se pisac odvoji od djela, promatrati tu figuru sa visine Švedske akademije, znači ponašati se kao da je taj do jučer pomalo razbarušeni, a danas fino počešljani literat, pred očima svjetske javnosti, već sada samo kameni torzo, s amputiranom desnom rukom, postavljen u nekom evropskom muzeju.

Još je smješnije sve to raditi, osjećati to zanimljivim i korisnim, nužnim, slobodoumnim, a da se uopšte nije član čak ni Nobelova komiteta.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja