Izbjegavajući analitički i istraživački pristup, mediji su postali besplatni marketinški prostor političarima. Eto kako umjesto informiranog dobiti izbezumljenog građanina

Zahtjev za reviziju presude BiH protiv Srbije podnesen je Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Samu presudu pomenuti Sud je izrekao 2007. godine. Presudom je Srbija oslobođena odgovornosti za genocid koji su u Srebrenici počinile snage Vojske Republike Srpske.

Međutim, istom presudom Sud je rekao da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da se genocid spriječi niti je nakon genocida počinitelje kaznila ili ih predala Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu.

Presudom je predviđena i mogućnost revizije u roku od deset godina nakon njenog izricanja. Kraj februara istovremeno je i kraj tog roka. O mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju presude, u bh. javnom prostoru intenzivno se počelo govoriti nepun mjesec pred istek roka za njegovo podnošenje. Tad je, ustvari, i sam zahtjev aktualiziran. Aktualizirao ga je član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda Bakir Izetbegović. To govori o političkoj uslovljenosti medijske reakcije kad je ratna prošlost u pitanju. Zanimljivo je iz više razloga da mogućnost revizije nikad u ovom desetogodišnjem periodu nije izbila u centar medijske pažnje. Pomirenje je, naprimjer, ključna riječ postdejtonske BiH, ali i regije, i u tom procesu se potencira značaj medija. U procesu pomirenja opet ključnu ulogu igra suočavanje s prošlošću, ratnom prije svega. Gotovo je u cijelosti tu prošlost arhivirao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Taj sud jedan je od glavnih izvora novih dokaza nužnih za reviziju, jer zahtjev za reviziju se bez njih ne može podnijeti. Uslovljeno je to članom 61 statuta Međunarodnog suda pravde u kojem, između ostalog, stoji da zahtjev mora sadržavati novu činjenicu odlučujuće prirode koja bi dovela u pitanje presudu iz 2007. Uslov je također da ta činjenica nije bila poznata ni BiH ni Sudu 2007. te da je podnesena u roku od šest mjeseci od njenog objelodanjivanja. I, jednako bitno, da se za nju nije znalo ne krivicom ili aljkavošću BiH. Na ovo je zasad upozorio jedino Refik Hodžić na portalu Prometej. Mediji se, unatoč tom upozorenju, nisu fokusirali na istraživanje novih dokaza kroz prizmu člana 61.

Revizija presude, a ne tužbe

BH mediji, također, u periodu od deset godina nikad nisu plasirali niti jednu takvu činjenicu. To je vrijedno spomena s obzirom na transparentnost rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. On je, kao što je navedeno, jedan od glavnih izvora potencijalnih dokaza za reviziju. Pored sudske službe za odnose s javnošću, internetske stranice Suda, njegove arhive, novinari su imali na raspolaganju i Agenciju Sense, specijaliziranu “da dnevnoj i nedeljnoj štampi, RTV stanicama, javnosti i zainteresovanim institucijama u zemljama jugoistočne Evrope obezbeđuje objektivne i pouzdane informacije o svim relevantnim zbivanjima u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju”, kako stoji u njihovom samopredstavljanju. Sva suđenja su, također, u cijelosti televizijski prenošena. Međutim, propitivanja dokaza iznesenih na tim suđenjima u kontekstu moguće revizije nije bilo. S obzirom na novinarsko neznanje ispoljeno u vezi sa slučajem revizije otkako je aktueliziran, dalo bi se zaključiti da u bh. medijima nije bilo novinara zaduženih za praćenje rada Tribunala uopšte. Već letimičnim pregledom naslova dobar dio medija gubi kredibilitet da govori o slučaju. Recimo, često se govori o reviziji tužbe, a ne radi se o tužbi, već o presudi. Evo nekih naslova: Al Jazeera – “Nice: moguća revizija tužbe protiv Srbije”; Oslobođenje – “Danas odluka o reviziji tužbe protiv Srbije”; Poskok.info –  Vladika Grigorije o reviziji tužbe protiv Srbije; Glas Srpske – Nijedna revizija tužbe nije prošla u sudnici, itd.

Potom, mediji reviziji pristupaju prije svega kao političkom događaju, iako se radi o događaju iz domena prava. On, mada pravni, ima i političke posljedice i one jesu medijski relevantne, ali onoliko koliko su uslovljene pravnom suštinom revizije te koliko mogu uticati na njen ishod. Sve drugo izlazi i iz domena politike i iz domena prava. Najčešće se radi o zloupotrebi i jednog i drugog. Za to, naravno, mediji nisu krivi, ali ne prepoznajući manipulaciju kao takvu, oni joj pomažu da se u svijesti recipijenata ustoliči kao pravo ili politika. Pravo na reviziju postoji i ono se ne dovodi u pitanje. U pitanje se dovodi da li se ono iskorištava na legalan način. Konkretno, da li se zahtjev za reviziju podnosi u ime BiH ili u ime bošnjačkog naroda. Ako je slučaj ovo drugo, postavlja se pitanje da li onda zahtjev može biti podnijet. U vezi s tim dovodi se u pitanje i legitimitet agenta BiH pred haškim sudom Sakiba Softića – tj. da li njegov mandat još traje. Novinari, pritom, upadaju u zamku, čak i oni koji teže objektivnosti, da kažu kako je svojevremeno, prilikom podnošenja tužbe, bio potreban konsenzus Predsjedništva te da je on potreban i sad. Da li je potreban sad, ničim nije dokazano, jer nije ponuđen niti jedan pravni akt kojim se na takvo nešto ukazuje. Ne znamo ni da li je Sakib Softić legitiman iz istog razloga. Niti na stranici Predsjedništva niti na stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH nije moguće naći dokumente koji bi decidno razjasnili ova pitanja, a novinari ne pitaju političare da pokažu ili da barem jasno ukažu na dokumente o kojima je riječ a koje ovlaš spominju kada se zalažu za jednu ili drugu stranu. No, to nas vraća na jednu od prethodnih postavki ovog teksta, da novinarsko izvještavanje o slučaju polazi iz suštinskog nepoznavanja slučaja.

Slobodan Vasković na svom blogu piše, između ostalog, i o krivici srpskih političara za reviziju iako su oni ti koji su stoprocentno protiv nje. U objavi na blogu od 22. februara stoji sljedeće: “Izetbegović se poziva na 2002. godinu i tadašnje imenovanje Sakiba Softića za agenta. Imenovalo ga je Predsjedništvo BiH preglasavanjem Živka Radišića, koji nije pokrenuo veto. Zbog čega to Radišić nije učinio, nikada nije razjašnjeno; možda je, jednostavno, smatrao opravdanim da proces, koji se tada vodio, ide svojim tokom, ali je ključna stvar da je o procesu i agentu u njemu odlučeno u Predsjedništvu, a ne izvan njega. Isto je trebalo učiniti i u slučaju revizije.”

Rat agenata

Živko Radišić jest radio nelegalno. Iako nije uložio veto, on je bez saglasnoti i znanja druga dva člana Predsjedništva u Haag poslao još jednog agenta, paralelnog, srpskog. Taj je agent informirao sud o tome kako BiH želi prekinuti s procesom tužbe. To je aktuelni agent BiH, kojeg je imenovalo Predsjedništvo, odbio. Međutim, to nije spriječilo agenta Savezne Republike Jugoslavije da kaže kako se onda i oni povlače iz procesa. Godinu dana je trajala rasprava u kojoj su srpski zvaničnici iz Srbije i RS-a tvrdili kako je proces prekinut, a bošnjački kako nije. Sud je na kraju utvrdio da BiH ne stoji nedvosmisleno iza prekida procesa te da se proces nastavlja.[1] Dakle, Sud je taj koji će u konačnici odlučiti i o legitimnosti Sakiba Softića, kao što je odlučio svojevremeno o legitimnosti srpskog koagenta. O tome su pisali Vojin Dimitrijević i Marko Milanović (pogledaj fusnotu), čiji rad niko nije konsultovao. Dimitrijević je umro, ali Milanović je živ, međutim niti jedan medij u BiH nema njegovu izjavu povodom revizije. U radu također spominju i paradoks da se tužba uopšte desila. Naime, ona je pokrenuta u ratu u ime Republike BiH. Dejtonska Bosna i Hercegovina kao legitimne uključila je u sebe i narativ počinitelja i onaj žrtava genocida. Istovremeno, u nasljeđe joj je ostala i tužba kao legitimna te u Daytonu nije dovedena u pitanje. I o tome novinari ne pišu, a jako je važno za razumijevanje trenutne situacije i tumačenje paradoksa zašto su politički predstavnici srpskog naroda u BiH toliko protiv revizije te najčešće istupaju s ideoloških pozicija srpskog nacionalizma kada protiv revizije govore.

Generalno, bez obzira na spomenutog Milanovića, stručnjaci povodom ovog slučaja gotovo da nisu u opticaju. Kad se pojave u medijima, njihovi stavovi ubrzo potonu pod naplavinom političkih i inih drugih izjava, čak i onih koje upućuju religijski službenici ni po čemu mjerodavni da se očituju o stvari. Već je naveden link na portal Poskok u kojem vladika Grigorije govori o presudi. Treba spomenuti i prilično militantno reagiranje bivšeg reisa Mustafe Cerića u kojem se govori o nacionalnoj homogenizaciji Bošnjaka povodom revizije. Mnogi mediji su ga prenijeli nekritički, iako služi podizanju tenzija i s pravom nema veze. Kao što nema uticaja niti na podnošenje zahtjeva za reviziju niti na njen ishod, ukoliko do nje dođe. Osim toga, ono suštinski nije tačno. Jer nije istina, kako Cerić tvrdi, da su Bošnjaci svi kao jedan uz Bakira. Naprotiv, kad su u pitanju novinari, intelektualci, pravnici, a jednim dijelom i političari, najviše disonantnih tonova u vezi s revizijom ima na dijelu teritorija BiH s bošnjačkom većinom. Ne radi se o nekoj masovnoj pojavi, ali ti tonovi su primjetni. Spomenut je portal Prometej koji je objavio tekst Refika Hodžića kojim se argumentovano izriče sumnja u prihvatanje zahtjeva od strane Suda te samim tim i njegova besmislenost i bespotrebno dizanje političkih tenzija.

Političar Emir Suljagić je također protiv načina podnošenja zahtjeva u kojem vidi rušenje institucija BiH pa i same BiH.

Ostrašćen pristup

I ima još nekolicina zanimljivih primjera protivljenja reviziji unutar probosanskih, bošnjačkih, sarajevskih medijskih, političkih i intelektualnih krugova. No, i mediji na tom dijelu BiH s bošnjačkom većinom temi dominantno pristupaju s neznanjem, a dijelom i ostrašćeno. Sami novinari se ne upuštaju u dokazivanje tačnosti onoga što prenose.

Mediji oslonjeni na recipijente u dijelu BiH s hrvatskom većinom reviziju tematiziraju također loše. Uglavnom prenošenjem izjava u vezi sa slučajem, bez zauzimanja vlastitog stava u vezi s tim. Time se stvara utisak neutralnosti, ali bez ispitivanja tačnosti onoga što se prenosi, ti mediji i njihovi urednici također snose odgovornost za dezavuiranje javnosti u vezi s prirodom revizije i njenim objektivnim uticajem na stvarnost u kojoj žive recipijenti tih medija.

Srpski mediji kao i srpska politička scena u BiH su prema reviziji najkritičniji. Mediji nekritički, opet bez propitivanja istinitosti tvrdnji, pristupaju izjavama političara od kojih se neke mogu okarakterisati i kao govor mržnje. Najupečatljivija je izjava Milorada Dodika kako je revizija izraz mržnje Bošnjaka prema Srbima. Također, nekritični su i prema činovima srpskih političara koji blokiraju rad državnih institucija iako to ima efekta i na srpski narod, a nije samo udarac bošnjačkoj politici. Masovna je pojava u srpskim medijima i očitavanje uredničkog ili novinarskog stava bez pokrića u dokazima. Tako, naprimjer, redovno Sakiba Softića nazivaju bivšim agentom. Evo jedan primjer, ilustracije radi, sa portala BN televizije.

Generalna slika slučaja je da bi priča o zahtjevu za reviziju bezbolnije prošla da nije medijskog izvještavanja o tome. Umjesto analitičkog, istraživačkog i u činjeničnom smislu informativnog novinarskog pristupa slučaju, mediji su se pokazali kao besplatni marketinški prostor političarima za dobijanje simpatija i glasova pripadnika svojih etnija te kao arena za njihova prepucavanja. Recept kako umjesto informiranog, dobiti prepadnutog građanina.

[1] Vojin Dimitrijević and Marko Milanović: The Strange Story of Bosnian Genocide Case; Leiden Journal of International Law / Volume 21 / Issue 01 / March 2008.