INTELEKTUALCI I POLITIKA (2): Pohvala optimizmu

IZDVAJAMO

Bilo da predmet svog angažmana zovu sudbina nacije, budućnost države ili javno dobro, intelektualci su u protekloj izbornoj kampanji definitivno dodijelili sebi pozitivnu ulogu u javnom prostoru, stojeći na stanovištu da se može nešto uraditi za ovo društvo (to se osjeća i u tekstovima), a njihovi istupi, ako se isključi direktna služba nacionalnim strankama, zračili su tonovima optimizma, neobičnog aktiviteta i ponovo osvojene nade.

INTELEKTUALCI I POLITIKA (2): Pohvala optimizmu

Bosanskohercegovački intelektualci su s riječi i knjiga prešli na djela i stranke. Jedni kritikujući ih, drugi – služeći im

Izravna podrška i plediranje za određenu političku opciju nisu jedini način na koji su se najpoznatiji intelektualci angažovali u tekućoj izbornoj kampanji. Stekavši imidž prethodno priznatim djelima, oni su se još jednom odlučili da iskoriste to priznanje i specijaliziraju se u tumačenju određenog niza stvarnosti. Tom specijalizacijom daju doprinos u analizi konkretnih problema koji drže društvo u zastoju, a oslanjajući se na priznanje, njihova riječ zadobiva veću težinu i širu pažnju u odnosu na običnog analitičara.

Jedan od najpoznatijih bh. pisaca Nenad Veličković, kao univerzitetski profesor književnosti, doprinos prelasku s teorije angažmana na praksu dao je specijaliziravši se na temi obrazovanja. U tekstovima objavljivanim na portalu magazina Školegijum u toku kampanje Veličković se fokusira na rad kantonalnog ministarstva za obrazovanje. Pišući analize u predizbornoj kampanji, publici se obraća s ubjeđenjem da građanima ne može biti svejedno ako obrazovanje vodi polupismeni ministar, što je dokazao u temeljitoj analizi njegove doktorske disertacije. Osim toga, Veličković preporučuje građanima da stranke u kampanjama procjenjuju i prema onome šta i kako govore o školstvu.

Kako prepoznati lažna obećanja

Prohodnost i jednostavnost posljednjih tekstova Veličković je utemeljio na prethodno donesenim opsežnim analizama pojedinih problema, koji su najčešće linkovani u tekstu. To mu otvara prostor da se ovaj put publici obraća direktnije i prijemčivije, a u takvom stilskom izboru osjeća se tendencija da utječe na svoje čitatelje. U tom smjeru ide i kratki poučak kako prepoznati lažno obećanje, kojim preporučuje da bi recipijent iza svake velike riječi trebao potražiti elaborat ili ispitati način kako bi to stranka mogla sprovesti u djelo i ocijeniti njegovu realnost. Upravo pogodnosti interneta Veličković nudi kao presudne u raskrinkavanju takvih lažnih obećanja, budući da je moguće, kako piše, u nekoliko klikova doći do obrazloženja, koja najčešće izostaju, što ukazuje na to da se stranka nikad nije time ozbiljno bavila niti je išta učinila da se tom idealu pomakne.

Poseban žanr su Veličkovićeve close reading analize govora političara za skupštinskim govornicama. U tom smislu zanimljivo je seciranje ministrovog odgovora na zastupničko pitanje o tenderima za projekt elektronskih učionica, posao obuke nastavnika iz informatike, nabavku opreme za skijanje i nabavku golova. Krećući od partikularnih problema i uočavanja nezakonitih procedura, Veličković na kraju dolazi do univerzalnih zaključaka o političkoj predizbornoj retorici, prepoznajući u njoj dominantu praznih riječi i tendencije da se istupi koriste u svrhu samopromocije, da se sabotiraju konstruktivan rad, jasnoća iskaza i izbjegava utvrđivanje odgovornosti, da se skreće pažnja s bitnog na nebitno, kao i da ne postoje zaštitne mjere od ovih vrsta zloupotreba.

Tehničari znanja

To da pisci i profesori književnosti s tumačenja književnosti, kao nečeg što se na stvarnost odnosi samo indirektno, pređu na interpretaciju zakona i uopšte realnosti nije rijetka pojava niti je karakteristično samo za naš javni prostor. Oni kao da su se prinuđeni s pozicija univerzalnog, kao opredjeljenja za angažman, vratiti na partikularno i konkretno, postajući ponekad ponovo tehničari znanja, kako bi što bolje ispunili svoju univerzalnu zadaću u globalnoj odbrani koncepata društva i čovjeka. Za razliku od Veličkovićevog metoda koji angažirano tumači temu za koju se opredijelio u kontinuitetu i sistematski, akademik Esad Duraković, profesor arapske književnosti, u javnom prostoru intervenira samo u datim momentima, kada treba skrenuti pažnju na neki posebno važan proces, prelomni ili sudbinski.

U tekstu o predsjedničkim izborima, koji je pobudio pažnju u predizbornoj kampanji, profesor Duraković, međutim, napominje da ga važnost trenutka inspirirala da ovaj put odstupi od svog uobičajenog metoda, tako da je prevazišao vlastito opredjeljenje da govori isključivo o procesima važnim za budućnost obogaljene zemlje i društva, izjasnivši se konkretno o političkim figurama. Takva odluka donesena je s obzirom na to da biva – kako piše – nemoguće govoriti o procesima odvojeno od određenih imena, kada preuzimaju ili zastupaju određenu vitalno važnu instituciju.

Nova šansa ili produžetak agonije

Prema Durakovićevoj procjeni, takva je pozicija člana Predsjedništva BiH s koje se može djelovati u korist ili na štetu zemlje na međunarodnoj sceni, s ovlastima u izboru bh. diplomata, imajući u vidu presudnu bitku na međunarodnoj sceni gdje se vrše svakovrsna i vrlo produktivna lobiranja. To je, prema Durakoviću, posebno bitno budući da je moguće da funkcioneri na najvišim državnim pozicijama djeluju protiv interesa vlastite države, a da zbog toga ne budu sankcionirani, nego da, štaviše, primaju za to velike plaće i da im se obnavljaju mandati. Konkretno, analitičku motivaciju da se umiješa u ta dnevnopolitička kretanja vidi u sudbinski važnom izboru – Komšić ili Čović, kao nova šansa za BiH ili produžetak agonije.

Vezano za istu temu, na dijametralnom ideološkom polu djeluje Mile Lasić, mostarski profesor međunarodnih odnosa, evropskih integracija, kulture u politici i političkih teorija, koji u predizbornim istupima skreće pažnju na kontraproduktivnost odluke da građani Bošnjaci nameću volju drugima, što je, prema njegovoj ocjeni, siguran put u reprizu disolucije Jugoslavije. Izražavanje većinske političke volje Lasić, kao analitičar, smatra sasvim dopuštenim. Istovremeno, takvo izražavanje osjeća sasvim komplementarnim tvrdnji da građani ne moraju biti samo Hrvati, Srbi i Bošnjaci nego svi građani ove zemlje, i oni najmajušnijih identiteta, s obavezom formiranja građanske, uljuđene, kozmopolitizirane BiH jednakopravnih identiteta. Međutim, tu onda ostaju brojna pitanja na koja zasad nema odgovora: ko je i koliko je ko Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ko glasa za koga, kako se smije izražavati većinska politička volja, a kada ne smije (gdje su granice), kada nad glavama građana stoji prijetnja novog krvavog raspada zemlje, a kada ne.

Dok profesorsku erudiciju Lasić koristi u odbrani jedne partikularne perspektive, reproducirajući argumente koje koristi i HDZ, intelektualci iz drugih branši su se u pogledu evropske zakonske stečevine morali specijalizirati pokušavajući stati, kako kažu, na stranu univerzalnih prava građana i čovjeka, što su koncepti bliski strankama ljevice. Dino Mustafić, jedan od najpriznatijih bh. režisera, u intervjuu za Vijesti.ba naglasio je da postaje sve jasnije da je „princip konstitutivnosti naroda, na način na koji ga interpretiraju etno-nacionalisti i njihovi intelektualni poslužitelji, nespojiv s pravnom stečevinom Evropske unije“, kao i da presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci“ nije sprovedena upravo zato što je nesprovodiva u zadatom ustavnom okviru konstitutivnosti naroda.

Negativne strane

Pri tom se Mustafić osvrće i na mogućnost zloupotrebe principa „jedan čovjek – jedan glas“, naglašavajući da je simptomatično da se za taj princip najglasnije zalažu bošnjački nacionalisti. Da bi se spriječila instrumentalizacija tog demokratskog principa zarad legitimizacije diskriminatorskog odnosa prema manjinama (nacionalnim, vjerskim, seksualnim, političkim…) na nacionalno homogenim područjima, iako pledira za građanski koncept uređenja države, Mustafić smatra prihvatljivim zadržavanje nekih elemenata zaštite kolektivnih prava kroz Domove naroda.

Učestvujući u javnom prostoru u toku izborne kampanje, međutim, ni Mustafić se ne libi sugerirati čitateljima u kojim strankama vidi najbolju moguću ili najmanje lošu opciju za glasanje. Pri tom, govoreći i o negativnim stranama političkog angažmana i na osnovu ličnog iskustva, naglašava da politički idealizam mora nadjačati gađenje prema politici kako bi se zaustavio ustavni i politički inženjering kojim se isključuje iz građanstva veliki broj onih koji se s etno-nacionalističkim politikama ne slažu. Još konkretnije, kao intelektualac, Mustafić pledira za konkretne politike pojedinaca i partija koji rade na savezu, zagovaranju koalicionog djelovanja liberala i ljevičara.

Idealizam i moralizam intelektualaca se zasniva na izostanku njihove političke ili ekonomske moći, budući da nemaju ništa osim kutije olovnih slova. Međutim, kako piše Sartre, da bi ispunili ljudski najvažnije zadatke, kao što su borba protiv reprodukcije ideologije u narodnim masama ili korištenje znanja u unapređenju kulture, intelektualcima ne škodi da se udružuju s političkom moći. Sada se vraćamo na teren uloge naših intelektualaca u posljednjoj predizbornoj kampanji, u kojoj su jasni simptomi angažmana u smislu plediranja za konkretnu političku opciju ili specijalizacije u tumačenju određenog društvenog problema. Štaviše, to jedno bez drugog ne ide, uvezano u dublet teorija plus praksa djelovalo bi čak i najefektnije, a napetost između konkretnog zadatka koji se realizira kroz partijsku infrastrukturu i univerzalizma intelektualnog programa može se riješiti samo na ličnom primjeru, to je stvar (ukusa) i borbe sa samim sobom svakog intelektualca.

Također, sretno se othrvavši s demonima antropološkog pesimizma ili postmodernog relativizma, bh. intelektualci su vratili vjeru u moć da utječu na stvarnost. Iako pokazuju svijest da je dio našega kulturnog, društvenog i univerzitetskog sektora – kako kaže Mustafić – kupljen ili ucijenjen egzistencijalno da šuti, još uvijek postoji vjera da kolektivna hrabrost elite, ukoliko je nešto ostalo od nje, može promijeniti sudbinu nacije. To je presudan korak da stvari ne ostanu tek na činu individualne hrabrosti, što bi bio materijal za poeziju, predstavu ili film o idealnom čovjeku, čiji revolucionarni potencijal svakako jeste nesumnjiv, međutim, u odnosu na kolektivnu akciju intelektualaca bio bi znatno minornijeg utjecaja u javnom mnijenju.

Bilo da predmet svog angažmana zovu sudbina nacije, budućnost države ili javno dobro, intelektualci su u protekloj izbornoj kampanji definitivno dodijelili sebi pozitivnu ulogu u javnom prostoru, stojeći na stanovištu da se može nešto uraditi za ovo društvo (to se osjeća i u tekstovima), a njihovi istupi, ako se isključi direktna služba nacionalnim strankama, zračili su tonovima optimizma, neobičnog aktiviteta i ponovo osvojene nade.

About The Author