Lažne informacije s boračkih protesta danima su kružile medijskim prostorom. Urednici i novinari evidentno imaju moć, a ništa opasnije od moći u rukama neodgovornih aktera

Prošlo je malo više od mjesec dana od uvođenja famoznih akciza na gorivo, a negativne posljedice po životni standard u Bosni i Hercegovini već se počinju osjećati. Tako su pojedini prevoznici bili primorani podići cijene karata za svoje usluge, dok se očekuje da će u narednom periodu cijene rasti i u svim sektorima privrede u kojima su gorivo i transport bitni faktori. Ovo bi u svakoj  normalnoj državi bila udarna vijest, i tema o kojoj se ne bi prestajalo pričati. Međutim, da su ovdašnji politički akteri itekako sposobni skrenuti pažnju sa stvarnih problema na one koji samo dalje propagiraju njihovu agendu, svjedoči naslov od prvog marta.

Usred protesta bivših boraca, koji su obilježili Dan nezavisnosti BiH, i svima skrenuli pažnju da bi se čak i u najgorem patriotskom zanosu teško imalo šta slaviti osim sveopšteg siromaštva koje sada već pogađa praktično svaku društvenu grupu, našlo se prostora i vremena za još jedan kvalitetan spin. Portal Klix je prvog marta objavio članak “Smailbegović: Blokadom saobraćajnica šalje se loša poruka stranim investitorima”, gdje je već sami naslov sadržavao eho sličnih naslova i izjava u prošlosti. Dovoljno je pritom sjetiti se slične izjave Bakira Izetbegovića iz vremena februarskih protesta 2014., kada je lamentirao o mogućnosti da zbog istih u BiH ne dođe jedna Zara, sve do one Dijane Zelenike iz HDZ-a 1990 sa kraja 2017., kada su akcize upakovane u potencijalni dolazak Ikee na naše tržište. Ovog puta, predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH, Adnan Smailbegović, krajnje zabrinuto je konstatovao da su borci koji blokiraju saobraćajnice, eto, poslali lošu poruku stranim i potencijalnim investitorima. “Zamislite stranog investitora koji razmišlja da investira ovdje. Kada vidi šta se dešava, on će sigurno pobjeći i investirati u neku zemlju od regije. Politička stabilnost je investitorima ključni uslov”, kazao je Smailbegović. I ostao živ baš kao i Izetbegović i Zelenika.

Je li kapitalizam jači od nacionalizma?

Vrlo je indikativno da se u 2018. u pokušaju delegitimiziranja više ne koriste etnonacionalni argumenti, koliko isključivo ekonomski. Svakome je postalo jasno da će kapitalizam poraziti etnonacionalizam onog momenta kada je bilo evidentno da naše tri etnonacije moraju da se bave biznisom zajedno, ukoliko žele opstati na tzv. otvorenom tržištu naše tranzicijske države. Međutim, da se radi o samo načelno pozitivnom efektu kapitalizma na društvo govore neke druge brojke, poput one da nasuprot jednog čitavog miliona siromašnih građana stoji 525 milionera i 95 multimilionera (kako kažu brojke iz 2016.), te da svjedočimo jednom potpuno novom i pritom bespovratnom društvenom raslojavanju. Domaći političari sve su svjesniji činjenice da smo “gladni na sva tri jezika”, i jednako su spremni iskriviti sliku i opravdati čak i po društvo najgore odluke, poput već spomenutih akciza, dolaskom famoznih “stranih investitora”, ali isto tako kritikovati one koji se usude destabilizirati njihovu vlast zastrašivanjem i tjeranjem istih. Ako je iko odgovoran za krajnje loše ekonomsko stanje u državi, to sigurno nisu oni koji sada svake četiri godine izađu na ulice i blokiraju saobraćaj, već oni čije su ekonomske, ali i druge politike većinu građana i građanki osudile na prosjački štap.

Zašto se onda većina građana ne pobuni? Zara i Ikea, kao i ostali “strani investitori”, obećanje su potencijalnog prosperiteta koji je bitan dio kapitalističke ideologije, po kojoj je svaka osoba u stanju da se, eto, snagom volje i, valjda, pozitivnih misli, iščupa iz vlastitog siromaštva i dođe do obećane prodavnice odjeće ili namještaja. Tako je uništena srednja klasa zamijenjena obećanjem potencijalnog srednjoklasnog života samo ako se mi malo potrudimo, a posebno ako nikada, i ni na koji javni način ne dovodimo u pitanje vlast. Da je tako nešto nemoguće, i da se sada već siromaštvo praktično institucionalizira, svjedoči i priča o kojoj smo već pisali. Sjećate li se prve bh. javne kuhinje za djecu u Lukavcu? Za tri mjeseca rada, broj “korisnika” – dakle, djece školskog uzrasta koja su primorana da dnevni obrok potraže van svog doma –  udvostručio se, i sada mališana ima 150. Međutim, ako je suditi po izjavama brojnih, mi se uopšte ne bismo trebali brinuti za djecu u Lukavcu, kao ni za ostatak praktično četvrtine stanovništva koja živi na ili ispod apsolutne granice siromaštva, već samo i jedino za “strane investitore” koje tako bezobzirno tjeramo.

Deblokiranje saobraćajnica

Pokazalo se da su događaji ovakvog tipa itekako pogodni za kreiranje i distribuciju lažnih vijesti. Primjer koji najbolje ilustruje mogućnosti lažnih vijesti da zavedu i pogrešno predstave događaje očit je iz situacije od prvog i drugog marta, kada su specijalne jedinice Federalne uprave policije deblokirale saobraćajnice u Sarajevu, Tuzli i Doboju. Prve informacije koje su prenijeli mainstream mediji bile su da nije došlo do upotrebe sile, dok su s druge strane borci, bar u Tuzli, tvrdili da su ipak odstranjeni prisilnim metodama, te ih je, po nezvaničnim informacijama, nekoliko završilo u tuzlanskoj bolnici s lakšim tjelesnim povredama. U Doboju, pak, sudeći po izvještajima, borcima je rečeno da su svi putni pravci u Federaciji BiH već deblokirani, a samo je još ta jedna, njihova blokada ostala. Navodno, nakon toga su se nezadovoljni bivši borci dobrovoljno povukli sa saobraćajnica.

Međutim, usred oprečnih izjava, stvorilo se dovoljno praznog prostora da primat preuzmu marginalni portali, kao što su Novost.ba ili Balkanis, koji su dramatičnim naslovima, ali i neadekvatnim fotografijama, alarmirali javnost. Tako je članak “Pogledajte sta nasa policija radi borcima tuku ih i bacaju i rijeku zatim (VIDEO)”, u kojem se govori o policijskoj deblokadi u Mravićima kod Doboja, ilustrovan fotografijom demonstranta kojeg policijski kordon gura sa bankine u rijeku, koja potiče sa februarskih protesta iz 2014. Slika je to koja je tada postala itekako poznata, te je nemoguće da bi u bilo kojem kontekstu mogla biti povezana s ovogodišnjim martovskim protestima boraca. Još je indikativnije da je autor, ili autorica, članka i sam naveo da je fotografija “nastala 2014. godine na protestima u Sarajevu”, insistirajući bez materijalnih dokaza da se “isti slučaj događa danas”. Ipak, očito je da su kombinacija implicirajućeg naslova i pogrešne fotografije te insinuacija u samom tekstu odradili posao dezinformisanja javnosti. Sam članak po statistici portala Novost.ba imao je 31.112 pregleda, dok su pojedini komentari na dnu članka, kao što su “Narodni ustanak…cijela držrrrrrava da stane i svi na ulice…..ovo je užas!!” ili “Majmuni fasisti lahko je na sirotinju…” ukazali na to da postoje ljudi koji su definitivno povjerovali da se radi o autentičnoj fotografiji iz Doboja. Mada su pojedini komentatori i komentatorice naveli da se radi o fotografiji sa sarajevske Skenderije iz 2014., to očito nije spriječilo brojne da vjeruju da se radi o autentičnom snimku.

Alarmantno je da se lažnim vijestima, s kojima se nismo ranije susretali u obimu u kojem postoje 2018. može ovako a priori povjerovati u kriznim situacijama, dok je, s druge strane, lakoća s kojom se takve vijesti plasiraju i propagiraju posebno zabrinjavajuća. U situacijama u kojima je tačno izvještavanje od iznimne važnosti, jer kao takvo direktno utiče na reakciju javnosti, ovakvi primjeri ukazuju nam na to kakvu moć potencijalne manipulacije ovakvi mediji posjeduju. Za zapitati se je zato šta se desi, i šta se može desiti, ukoliko se ta moć nađe u pogrešnim rukama? Nadajmo se da nećemo morati tako nešto saznati na puno dramatičnijem primjeru.