U zapadnim medijima sve je manje tekstova posvećenih sirijskim i drugim izbjeglicama. Interes iz mjeseca u mjesec opada, a s njime i prijeko potrebna pomoć

Kada se 24. marta na obalama Egejskog mora u blizini turskog grada Kusadasi prevrnuo čamac sa sirijskim izbjeglicama – pri čemu je poginulo 11 ljudi, od čega petoro djece – broj zapadnih medija koji su izvijestili o još jednoj tragediji mogao se nabrojati na prste dvije ruke. Od mainstream medija i agencija, vijest su prenijeli samo BBC, Guardian i Reuters. Na CNN-ovoj stranici, primjera radi, o ovom događaju nema nikakvog pomena. Čini se da su izbjeglice, nakon što su talasi onih koji se kreću ka zemljama Evropske unije stali, prepuštene sami sebi i – talasima Egejskog mora. Svjetski mediji, posebno zapadni, zaboravili su da se u svijetu trenutno nalazi preko pet miliona izbjeglica iz Sirije (od čega su, po nekim procjenama, bar polovina djeca), te da je taj broj, kada se u obzir uzmu i ostale zemlje iz kojih su dolazili tzv. migranti, daleko veći.

Nakon što je broj onih koji su u EU ušli kroz Grčku ili Italiju putem Mediteranskog mora dostigao vrhunac u oktobru 2015. godine, kada je u Evropu došlo preko 200.000 izbjeglica u mjesec dana, cifre su se drastično smanjile poslije dogovora Turska-EU u martu 2016. U okviru tog dogovora Turska je prihvatila da na svojoj teritoriji zadrži, po nekim navodima, oko tri miliona izbjeglica u zamjenu za pojedine, pretežno vizne olakšice za turske državljane i finansijsku podršku. Rezultati stvaranja političke barijere u Turskoj su bili evidentni već u aprilu iste godine, kada je u Grčku stiglo samo 2.700 izbjeglica. Od marta do oktobra prošle godine, UNHCR je registrovao dolazak nešto više od 140.000 izbjeglica i migranata u Grčku, što je opet manje nego što je u EU dolazilo mjesečno. S novim komplikacijama na relaciji Turska-EU i prijetnjama da bi Erdoganova vlada mogla raskinuti postojeći dogovor, moguće je da će se broj onih koji će se usuditi da pređu hladne vode Mediterana u potrazi za skloništem od rata ponovo povećati. Kakvu su sliku u međuvremenu stvorili evropski mediji? I ko uopšte redovno tretira ovu temu?

Priča o grčkom kampu

Presjek je prije svega iznenađujući: možda i ponajbolju priču u proteklom periodu objavio je kanadski Vice, poznatiji po poprilično hipsterskom i donekle senzacionalističkom tretmanu tema. U članku “Compassion Fatigue: Inside the Refugee Camp We’ve Already Forgotten” (“Zamor empatije: Unutar izbjegličkog kampa kojeg smo već zaboravili”), od 22. decembra 2016., autor Joe Banks kroz posjetu kampu Katsikas u Grčkoj pojašnjava sav jad limba nekih 60.000 izbjeglica koje su se obrele u ovoj evropskoj državi bez nade da će se ili vratiti kući, ili naći trajno boravište u nekoj drugoj evropskoj zemlji. Banks precizno detektuje činjenicu da su u 2016. Brexit i američki izbori preuzeli medijsku pažnju, ali i pozornost građana Evrope i svijeta. Citirajući jednu od volonterki u kampu, on svoje tvrdnje ilustruje činjenicom da se ovom kampu prije ova dva svjetska događaja znalo pridružiti i po stotinu volontera mjesečno, ali da su volonteri već u oktobru prestali da dolaze. Također, Banks pravilno dekonstruiše izjavu grčkog premijera Ciprasa koji je Grčku nazvao “skladištem izgubljenih duša”, dozvolivši da se ovakvoj snažnoj rečenici jednog svjetskog lidera suprotstavi mišljenje psihologa iz kampa – sa terena, umjesto udobne kancelarije: “Ovi ljudi su preživjeli. Oni su jaki. Daleko su sposobniji od mene da se nose sa svim. Doživljavam ih kao ljude koji su mnogo jači od mene”, kaže Yannis Anagnostou, psiholog koji radi u Médecins du Monde, u rijetkom primjeru medijskog opiranja slici amorfne mase unesrećenih i istraumiranih, čime dekonstruira interpretaciju o potencijalno poremećenim ili opasnim ljudima iz Ciprasovog komentara. Bez obzira što bi se Banksu donekle moglo zamjeriti da su mu izjave stranih volontera, radnika NVO-a i ostalih neizbjeglica u kampu dominantne u odnosu na priče samih izbjeglica, mora mu se priznati da je jedan od rijetkih koji je temu obradio tako što je mogućnost da progovore dao svima. Tretmanom priče iz svih uglova, uključujući svakodnevni život u žicom ograđenom kampu, nedostatak osnovnih medicinskih potrepština i vakcina, te moguću seksualnu eksploataciju maloljetnika, jedan je od rijetkih koji je u skorije vrijeme pokazao da se prije svega radi o ljudskim bićima o čijem dobru najmanje brinu političari, a sve rjeđe i volonteri.

Empatija koja nestaje

Očito je da se empatija može stvoriti jedino istraživanjem stvarnog života u kampovima. Tako je Al Jazeera 26. marta objavila 25-minutni dokumentarni film Theopija Skarlatosa Refugees Got Talent (Izbjeglice imaju talenat), o četvorici prijatelja koji u kampu na grčko-makedonskoj granici organizuju talent show. Film počinje kadrom šatora na kojem vidimo natpis “Grobnica br. G9 – mi nismo sretni ovdje”, nudeći nam pritom inserte nasmijanih, raspjevanih Sirijaca i drugih izbjeglica i migranata, što nas tjera da se zapitamo o snazi volje ovih ljudi, ali i životu koji je očito u stanju da postoji i u najgorim mogućim uslovima. Indirektno je to, ali i direktno kritikovanje evropske politike i njenog “nazadovanja”, kako kaže jedan od grčkih posjetitelja kampa. On razgovara s ekipom koja između ostalog radi i na informisanju izbjeglica putem videa i društvenih mreža pod imenom Refugee TV. Ovakvi dokumentarno-novinarski uratci odlična su prilika da se stanovnici Evrope bolje upoznaju s izbjeglicama s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, i kroz njihove strahove, nade i svakodnevnu borbu shvate da se radi o ljudima poput njih. Nažalost, ovakvih priča je malo.

Odličan tekst može se naći i na portalu New Statesmana, britanskog lista liberalnih skeptika. Pod naslovom “The EU-Turkey refugee deal only succeeded in one thing” (“Dogovor EU-Turska uspio je postići samo jedno”) od 8. decembra 2016., autori Miranda Butler, Maria Moodie, Bryony Poynor i Saoirse Townshend, advokati koji su volontirali na grčkom ostrvu Chios da bi izbjeglicama pružili pravnu pomoć, opisali su identične scene kao i Banks. Za razliku od Banksa, autori su kontekstualizirali sliku “ostrva koje više podsjeća na zatvor otvorenog tipa” i sve grozote života na njemu kroz političke i pravne alate kojima se služi Turska – ali i Grčka – da bi se izbjeglice ili zadržale u Turskoj, ili podvrgle vrlo opresivnim pravilima ukoliko uspiju preći 10 kilometara između ovog grčkog ostrva i turske obale. Autori su također jedni od rijetkih koji su uopšte spomenuli nabrzinu usvojen grčki zakon 4375/2015, koji grčkim vlastima omogućava pritvor izbjeglica i migranata na neodređeno vrijeme. Također, razotkrili su sve nedostatke dogovora EU-Turska: ukratko opisavši kako dogovor funkcioniše (jednostavno rečeno, Turska je u biti zemlja u kojoj potencijalni imigranti u EU apliciraju za azil i onda čekaju), naveli su sve razloge zbog kojih takav sistem ne funkcioniše. Od maltretiranja, premlaćivanja pa čak i ranjavanja izbjeglica na graničnim prelazima između Turske i Sirije, do nasumičnih hapšenja, pritvaranja i drugih pokušaja da se sirijskim izbjeglicama onemogući ulazak, jasno je da Turska nikako ne može biti okarakterisana kao “sigurna treća zemlja”, kako to navodi EU. Najvažnija je svakako sljedeća poenta: dogovor Turska-EU trebao je omogućiti Evropi da u međuvremenu iznađe adekvatno rješenje. Međutim, dokle god je trenutnog statusa quo, i Evropska unija ne učini nešto, jasno je da je ona itekako saučesnik u svim navedenim slučajevima kršenja ljudskih prava.

Izbjeglice sportisti

Među boljim tekstovima u proteklih šest mjeseci našao se i onaj Independenta: “Most refugees aren’t future Olympic athletes – it’s a shame we can’t bring ourselves to care about them too” (“Većina izbjeglica nisu budući olimpijski sportisti – sramota je da se ne možemo natjerati da nam je stalo i do njih”), od 10. avgusta 2016. godine. Dok su oči svijeta bile uprte u Ljetne olimpijske igre u Rio de Janeiru, autorica Holly Baxter primijetila je da je fama oko izbjegličkog tima, koliko god na prvu djelovala pozitivno, ipak skrenula pažnju sa osnove problema: čim se Olimpijada završi, svi će u potpunosti zaboraviti na takmičare i takmičarke poput sirijske plivačice Yusre Mardini, koja je zamalo nastradala prelazeći Mediteransko more. Poenta koju vrijedi izvući iz Baxterinog članka je da “ljudi umiru – obični ljudi, od kojih bi većina jednako bila u stanju pobijediti na stometarskom printu kao i ja. To je ono što treba da bude bitno, bez ikakve dodatne fantastične priče.” Desilo se upravo ono što je Baxter predvidjela: Mardini se ponovo pojavila u medijima tek sredinom marta ove godine, i to iz jednog jedinog razloga – njena je životna priča otkupljena za igrani film.

Nisu samo (neo)liberalni i lijevo orijentisani mediji ti koji još uvijek pišu o izbjeglicama. Jedan od medija koji redovno izvještava o njima je i britanski konzervativni The Spectator. List koji često objavljuje očito (kripto)islamofobne članke i nema posebno dobro mišljenje o ne-Britancima, objavio je 27. marta tekst pod naslovom “Why camps are the wrong way to help today’s refugees” (“Zašto su kampovi pogrešan način pomoći izbjeglicama danas”) autora Paula Colliera. Iako često dolazi u napast da nipodaštava izbjeglice, poredeći ih sa djecom (roditelji su, ako čitamo između redova, Zapad), ili insistirajući da bi izbjeglice trebale ostati u državama najbližim ulaznim tačkama (opet, što dalje od Velike Britanije), Collier ima – iz kapitalističke vizure – pravo govoreći o sistemu u kojem se najprije insistira na hrani i smještaju, često u očajnim uslovima, umjesto da se zapadne članice EU pobrinu i investiraju novac da bi se izbjeglicama omogućio normalan život, generiranjem poslova i stvaranjem zajednice na stranom tlu. Neobično je vidjeti članak koji zagovara realpolitiku u moru postideoloških stavova. Tako, makar i po cijenu kritike, treba reći da je, kada je mišljenje konzervativne desnice u pitanju, lakši za prihvatiti dobro poznat i očit primjer kapitalističkog, individualističkog i prevashodno čisto ekonomskog promišljanja od onog koji se krije iza lažne empatije.

Empatije koju su građani Evrope očito odavno potrošili, jer sve manje ljudi reaguje na još jedan prevrnut čamac i živote koje su odnijeli valovi.