Izbori za Evropski parlament održat će se između 23. i 26. maja u 27 zemalja koje su se obavezale ostati u EU, kao i u Britaniji koja je navodno pokušava napustiti. Preko 5.000 kandidata zastupa oko 400 nacionalnih stranaka. Kad jednom uđu u parlament, te se stranke svrstavaju u široke ideološke grupe. Evropska narodna stranka (EPP), koja okuplja političke opcije desnog centra, već je dugo vremena najjača opcija u EU.

Jednom kada se smjeste u Bruxellesu – osim 48 dana u godini, kada u apsurdnoj simbolici odlaze u Strasbourg – 751 zastupnik raspravlja, mijenja i usvaja zakone koje predlaže Evropska komisija, izvršna vlast EU, te nadzire njen budžet. Čineći to, obično se dijele po dvije ose – na univerzalnu ljevicu / desnicu i u zadnje vrijeme sve popularnije pro i anti-EU stranke. Uspon populističkih stranaka u svjetlu krize eura i migracijske krize od 2015. probudio je strahove po pitanju budućnosti Evropske unije.

Parlament također bira predsjednika Komisije, što je položaj s mnogo više ovlasti nego što ga ima sam Parlament. Kandidati za taj posao nekada su bili birani na osnovu pozadinskih dogovora između država članica, slično načinu na koji se biraju vlasti u Bosni i Hercegovini. U 2014. parlament, koji je želio biti važniji, odlučio je da umjesto toga svaka parlamentarna grupa imenuje željenog kandidata (Spitzenkandidat) iz svojih redova, te da kandidat najveće grupe treba dobiti posao. Spitzenkandidat EPP-a je Manfred Weber, konzervativac i lider bavarske Kršćansko-socijalne unije (sestrinske stranke Merkeline CDU-u) koji je nedavno uzburkao duhove izjavom da je „Evropska unija izgrađena na kršćanskim vrijednostima, Turskoj tu nije mjesto“. Bez obzira kako u konačnici na izborima završi anti-EU i antiimigrantska populistička desnica, čija popularnost zadnjih godina naglo raste, ona je već polučila značajan rezultat kakav alternativne političke opcije s rastom popularnosti, iako rijetko dolaze na vlast, uglavnom ostvaruju – promijenila je politički narativ, tj. natjerala stranke iz mainstreama, u ovom slučaju umjerene konzervativce iz EPP-a da u borbi za glasove i vlast zaoštre svoju retoriku nadesno.

Šta to, a što je posebno značajno za BiH – znači u pogledu daljih širenja i integracije EU i vrijednosti koje će u njoj u narednom periodu dominirati?

Evropska unija danas je razapeta sukobom između nacionalnog i evropskog, koji je praćen i nesrazmjerom u ekonomskoj i političkoj moći njenih članica, Brexitom, imigrantskom krizom i nepostojanjem zajedničkog jezika po pitanju optimalnog oblika EU.

Posjetitelj s Marsa – ili, u ovom slučaju, Pekinga ili Washingtona – mogao bi vidjeti daljnju integraciju kao preduslov za rješavanje takvih problema. Ali Evropa nije Amerika ili Kina. To je mozaik nacionalnih država različitih veličina i raznih jezika, kultura, historija i temperamenta. Njena težnja da bude jednako demokratska u cjelini kao što je u svojim dijelovima duboko je otežana nedostatkom „demosa“ – ljudi koji se osjećaju dijelom evropske političke nacije. Malo je onih koji žele naddržavu s potpuno integriranom fiskalnom i monetarnom politikom, odbrambenom politikom i pravima građanstva.

Ujedinjeni u strahu

Ipak, posljednje desetljeće opasno je preoblikovalo evropsku politiku u nešto više kohezivno, ako ne i koherentno. Evropa više nije orijentisana ka daljoj ekspanziji i integriše samo ono što može. Evropa integracije u međuvremenu je postala „Evropa koja štiti“. Razlike u politici sada se odvijaju u široko prihvaćenom uvjerenju da se evropski građani trebaju i žele braniti od vanjskih prijetnji, preko ekonomskog premještanja, klimatskih promjena, utjecaja Rusije do migracija. Neki političari nude integraciju kao zaštitu; drugi preferiraju jednostavnu koordinaciju postojećeg. Ali čak i stranke koje su se jednom odlučno borile protiv EU, poput tvrdokorne austrijske Slobodarske stranke, sada zahtijevaju da EU učini više, a ne manje – barem u područjima kao što su granična kontrola i borba protiv terorizma.

U isto vrijeme, otvorila se nova podjela, ona koja prekida stare borbene linije lijevo/desno i pro/anti. To je borba između „konzervativaca“ koji nisu voljni riskirati status quo i onih koji traže brzu i temeljnu promjenu – u različitim smjerovima.

Očito je da se razlikuju načini na koje stranke žele da stvore svoju zaštitničku Evropu. Ljevica nudi više ekonomskog protekcionizma, a desnica više kulturnog protekcionizma, centar spoj i jednog i drugog. No, ponude politika ne počinju od liberalne nasuprot socijalističke podjele na ulogu koju bi trebalo imati tržište i privatno vlasništvo u ekonomiji, već iz zajedničkog osjećaja da Evropljani žele biti branjeni. Manifest Evropskih izbora španskog ljevičarskog Podemosa koristi riječ „zaštita“ na svakoj drugoj stranici; kada njemački desni kršćanski demokrati proglašavaju „Naša Evropa nas čini jakom“, množina u prvom licu odnosi se na Nijemce i Evropljane. Letci Slobodarske stranke, pomalo zlokobno, pokazuju EU zastavu koja se ponosno vijori na ogradi s bodljikavom žicom.

Pitanje kako zaštititi presijeca pitanje o tome koliko se mora promijeniti. Na ovim izborima stranke koje su dugo vladale u Evropskom parlamentu – EPP i njegove kolege s lijevog centra, socijaldemokrati – bore se protiv onih koji bi uzdrmali sistem. Napadači su zanimljiviji i raznovrsniji, od ljevičara poput Jean-Luca Mélenchona u Francuskoj do desničara poput Slobodarske stranke i još tvrđe desnice poput Sjeverne lige, italijanske grupe koja je sistem prevrnula iznutra.

Ali čak i stranke centra, kao što je njemačka Zelena stranka, traže radikalnu promjenu. Najizrazitiji u tome je bio Emmanuel Macron i njegova stranka La République en Marche. Kao i Matteo Salvini iz Lige, Macron je objavio manifest upućen cijelom kontinentu. Pozivi Salvinija odnose se na oštrije granice i zaštitu  „evropske kulture“; Macron je uobličio u liberalizam cementiran u granicama EU, zahtijevajući uvođenje minimalne evropske plate, veće ulaganje u umjetnu inteligenciju i stvaranje Evropskog vijeća sigurnosti. Oba lidera žele stvoriti nove grupe u sljedećem sazivu Evropskog parlamenta nakon izbora kako bi se poboljšali zahtjevi koje traže.

Tradicionalne stranke će vjerovatno izgubiti broj mjesta; buntovnici će rasti. Fragmentacija koja je posljednjih godina posjetila mnoge evropske nacionalne parlamente sada će dobiti i svoje međunarodno utjelovljenje.

Šta dalje?

Nova komisija, koja će se formirati u novembru, izgleda da će, poput novog parlamenta, biti živo i možda prilično disfunkcionalno tijelo. Dvadeset osam povjerenika imenuju države članice, a nekoliko populista koji su osvojili vlast od 2014. htjet će staviti baklju pod EU slanjem palikuća u Bruxelles.

Prema svemu sudeći, na pomolu je nova kriza u EU. No, ne treba smetnuti s uma da postoji potencijalna iskra i za stvaranje nove EU. Jan Techau iz njemačkog think thanka Marshallov fond Sjedinjenih Država,  predviđa da će rat s Rusijom, nova kriza eura i val migranata prisiliti Evropu da se pravilno integrira i da do 2040. bude sila s kojom će se računati. To je neobično, ali njegova temeljna tačka je ispravna. Evropu bi nevolja mogla ujediniti. Preživjela je vrlo teško desetljeće. Njeni glasači su naučili da u ekonomskoj ili migrantskoj krizi oslanjanje na  evropsku saradnju samo po sebi nije loša stvar. Klub je razvio novi osjećaj zajedničkog interesa i naučio u tom procesu da može krenuti naprijed kroz krize koje tek dolaze. Vrlo izvjesno.

Evropska budućnost BiH

Nezahvalno je baviti se projektovanjem budućnosti, no kako sada stvari stoje, Bosna i Hercegovina Evropsku uniju vjerovatno neće vidjeti prije 2035., što je u skladu s Macronovom politikom da nema širenja dok se unutar postojeće zajednice stvari ne srede, što podržava većina evropskih lidera. BiH će zasigurno i dalje biti blisko vezana uz EU, koja će joj diktirati uslove i standarde, no ni tu situacija više nije monolitna kao što je nekoć bila. Za razliku od nekoć monolitne EU kojom su vladali demokršćani i socijaldemokrati i bili jedinstveni u podršci proevropskim snagama i putu BiH, nove snage koje uzimaju moć unutar zajednice pronalaze i sebi slične u našoj zemlji. Taj trenutak odlično je iskoristio Milorad Dodik, koji je u svom naglom skretanju nadesno uspostavio bliske odnose s desničarskim populističkim pokretima poput Nacionalnog saveza Marine LePen, Salvinijeve Sjeverne lige ili austrijske Slobodarske stranke koja otvoreno podržava ideju nezavisnosti RS-a.

Ne miruje ni HDZ pa preko svoje sestrinske stranke iz Hrvatske već godinama bjesomučno lobira među evropskim strankama desnice i desnog centra za reforme u BiH po HDZ-ovom konsocijacijskom modelu.
Iako je predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić generalno održavao dobre odnose s Angelom Merkel i čelnicima EU koji su davali punu podršku reformskom procesu i evropskom putu BiH, kako sada stvari stoje, u budućnosti će to biti tek jedna od snaga koje čine EU.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja