Mnoge su besmislice toliko često ponavljane da se vremenom počnu činiti istinitima, postanu neka vrsta općeprihvaćenih poštapalica koje izgovaramo kad ne znamo smisleno odgovoriti na postavljen problem. Primjerice, kažemo da o ukusima ne treba raspravljati uglavnom onda kad nismo u stanju objasniti na temelju čega tvrdimo da nešto jest ili nije lijepo, a to znači više-manje uvijek kad se povede razgovor o ljepoti.

O ukusima, međutim, ne bi trebalo raspravljati samo ukoliko bi doživljaj ljepote bio isključivo subjektivan i zato potpuno relativan, jer bi tada svaki čovjek imao pravo na vlastiti, jednako vrijedan, ukus. U tom bi slučaju svaka rasprava o ljepoti i umjetnosti potpuno izgubila smisao, mogli bismo samo utvrditi da nam se nešto sviđa ili ne sviđa ovisno o tome pobuđuje li u nama osjećaj zadovoljstva ili nezadovoljstva. Budući da neće isti predmet sviđanja u svakom pojedincu pobuditi zadovoljstvo, u tom bismo slučaju morali zaključiti da je svaki predmet koji podliježe estetskom doživljaju tj. bar kod nekoga pobuđuje zadovoljstvo, na isti način umjetničko djelo, od tetrapaka mlijeka do Bachove glazbe.

Pojam ljepote

Ukoliko bismo umjetnički doživljaj prihvatili takvim, isključivo subjektivnim i relativnim, našli bismo se u problemu – bilo bi sasvim moguće da jedan isti predmet istovremeno i bude i ne bude lijep. Ako bilo što može biti okarakterizirano kao lijepo, to bi u konačnici značilo da pojam ljepote nema nikakvo značenje. Ujedno bismo morali prihvatiti da svaki ukus jednako vrijedi jer ako ne postoji mjera, ne može postojati niti mjerodavan ukus. Pa iako su toleriranje različitosti i pluralitet mišljenja već neko vrijeme visoko cijenjeni, to još uvijek ne znači da je istina relativna. Kompromisna “rješenja” možda sprječavaju sukob, no ako dva čovjeka govore suprotno, logički je nemoguće da su obojica u pravu. Pa ipak volimo ta miroljubiva i očigledno pogrešna “rješenja” jer stvaraju privid slobode. Ako nema apsolutnih kanona, svaki čovjek ima pravo na vlastiti ukus i stav.

Nije lako pronaći racionalne argumente ni ustanoviti valjani kriterij na kojem se temelji estetski sud. Što zapravo razlikuje umjetničko djelo od kiča, koji umjetnošću samo uzaludno pokušava biti? Je li to pogođena prava mjera, ljepota forme, brojčani sklad ili nešto drugo, poput kvalitetnih asocijacija koje umjetničko djelo u nama stvara? Kad, primjerice, susjeda M. na policu iznad televizora postavi plastificirani stolnjak pa na njega nasadi plastičnu venecijansku gondolu koja svjetli, a po potrebi ispušta i zvuk, s lakoćom detektiramo da nije riječ o umjetnini. Problem je u tome što se naš sud temelji na osjećaju bez da nam je do kraja jasno na čemu se, pak, temelji sam taj osjećaj. Susjedi M. se ova instalacija smještena u regalu njene dnevne sobe jako sviđa, uživa u pogledu na nju, a i prijateljima ju rado i s ponosom pokazuje. Čak štoviše, uvjerena je da je taj komad plastike umjetnost jer u njoj budi vrlo snažne impresije, a i prijateljice kažu kako im se vrlo sviđa te da bi i one rado imale nešto tako lijepo u svojim primaćim sobama.

Drugi primjer može biti mladić koji nam ushićeno priča kako su cajke vrh. Kaže da ga turbofolk glazba duboko dira pokrećući čitav niz vrlo intenzivnih emocija, od tuge do ushićenja. Uz to, stihovi ovih pjesama su životni, govore o problemima kroz koje i sam prolazi te ga potiču da razmisli o njima. Kad s prijateljima dođe u narodnjački klub, to uvijek bude nezaboravno, grle se, pjevaju, plešu na stolovima. Kako bi nekoga koncert klasične glazbe mogao veseliti više od ovako autentičnog iskustva, s nevjericom se pita.

Plastična gondola

Možemo odgovoriti da intuitivno osjećamo kako plastična gondola nije umjetnost, ali pozivanje na osjećaje nije dobar argument jer naši osjećaji nisu identični osjećajima drugih ljudi. Na naš komentar kako osjećamo da cajke nisu umjetnost, sugovornik će nam odgovoriti kako on, baš nasuprot, osjeća da jesu. Nakon ovakve “argumentacije”, preostaje samo da se potučemo pa snagom jačega dokažemo tko je u pravu. Ako nismo skloni pribjeći ovoj, vrlo uvjerljivoj metodi dokazivanja, ostaje nam vidjeti ima li boljih argumenata. Ono što bi trebalo razlikovati kič od umjetnine je podilaženje nerazvijenom ukusu, za razliku od umjetničkih djela koja također podilaze, ali ciljaju na osobe razvijenog ukusa. Znači li to da neobrazovana osoba koja nije izgradila ukus i stil cjeloživotnim čitanjem, pohođenjem galerija i muzeja, koncerata, baleta i sl., naprosto neće biti u stanju prepoznati i vrednovati umjetničko djelo? Ako bi bilo tako, djeca, uslijed nedovoljnog obrazovanja, ali i manjka životnog iskustva, ne bi bila u stanju prepoznati i doživjeti ljepotu. A u stanju su. Obrazovan čovjek će umjetninu višeslojno iščitavati prepoznajući motive, strukturu, tehnike, stil i štošta drugo što će kod slabije obrazovanog čovjeka ostati nezamijećeno, ali sav taj teorijski sloj koji zasigurno pomaže cjelovitijem razumijevanju umjetničkog djela, istovremeno može biti i smetnja njegovom neposrednom doživljaju. Ako, naime, prvo izseciramo pjesmu književnoteorijskom analizom stiha, rime, motiva, stilskih izražajnih sredstava i sl. hoćemo li ju više uopće moći doživjeti u ljepoti njenog autentičnog umjetničkog izraza ili će nam ovo intelektualiziranje onemogućiti neposredan susret s pjesničkom slikom?

U konačnici, neizgrađenošću ukusa možemo objasniti sklonost k gondolama i turbofolk hitovima, ali nam to neće puno pomoći u raspravi sa susjedom M. i pokušaju da joj objasnimo kako ta nesretna gondola ne samo da nije umjetničko djelo, nego ne udovoljava niti minimalnim estetskim kriterijima. Budući da je nemoguće do kraja objasniti što ljepotu čini lijepom, još je manje moguće nekoga uvjeriti da je nešto lijepo ili da nije lijepo, ukoliko se njemu samome to takvim ne čini.

Proizvod genija

Možemo li reći da je umjetničko djelo ono što je proizvod genija i hoćemo svi imati isti dojam o tome koje značajke karakteriziraju genijalnost? Neki će za autore i izvođače turbofolk glazbe reći da su genijalni. Ako, pak, poslušamo Kanta, genijalnost je moć originalnog stvaranja koje ne podliježe zanatskim pravilima. Uzmimo za primjer jednog od najvećih slikara 20. stoljeća kojemu nitko ne poriče originalnost i stvaranje mimo utvrđenih pravila, Jacksona Pollocka. Svoje je slike stvarao na način da bi za strop zavezao vreću napunjenu bojom, probušio rupu i zaljuljao vreću iz koje bi potom kapala boja na platno rašireno ispod vreće. Njegova su djela postigla najveću cijenu na svjetskom tržištu umjetnina ikad, slika “Broj 5, 1948.” prodana je za 140 milijuna američkih dolara. To sam mogao i ja “naslikati”, reći će mnogi. I neće pogriješiti. Možemo li tržišnu vrijednost umjetničkih djela smatrati proporcionalnom njihovoj umjetničkoj vrijednosti?

Možda je najprihvatljivije umjetničkim nazivati ono djelo u kojem je uspješno pogođena prava mjera. Čini se, naime, da u tom pogledu, nema bitne razlike između etike i estetike pa kako je vrlina uvijek prava mjera između dviju podjednako loših krajnosti manjka i suviška, tako je i ljepota sretno pogođena mjera. Niti škrtac ni rasipnik nisu razvili osjećaj za pravu mjeru pa ne uspijevaju djelovati dobro, niti žive sretno. Jednako tako umjetnost pretpostavlja osjećaj za mjeru o kojoj ovisi sklad, a koju je u jednoj njenoj varijanti, moguće čak i matematički izraziti računanjem proporcije. Taj zlatni rez dviju veličina uspijeva postići univerzalno sviđanje, a prema njemu i priroda stvara pa ga zato možemo smatrati apsolutnim, a ne tek relativnim kriterijem ljepote.

I dok je sličnost ukusa u stanju stvoriti najprisnija prijateljstva, razlika u ukusima izaziva netrpeljivost i prezir. Tko bi nam mogao biti bliži od čovjeka koji uživa u istim knjigama i filmovima, predstavama, okusu pića, ali i ljepoti ljudskog tijela ili obliku karoserije automobila, u kojima i sami uživamo?

“Ukus određene osobe – naročito njen muzički ukus! – govori o toj osobi više nego što joj piše u svim identifikacijskim dokumentima i diplomama… Onoga koji je prvi izgovorio glupost da ‘o ukusima ne treba raspravljati’ uzimam sebi za pravo da smatram budalom i tvrdim ne samo da o ukusima obavezno treba raspravljati, nego da takvu raspravu treba uvesti kao obavezan nastavni predmet, od prvog do posljednjeg dana i sata školovanja!” (Abdulah Sidran, “Oranje mora”, 2015.)