Ako je suditi po ranijim primjerima, nova, januarska runda izmjena i dopuna ljetos usvojenog Zakona o radu, a u okviru “reformske agende”, sigurno bi prošla nezapaženo na bh. portalima. Čak i uz sve najave Saveza samostalnih sindikata BiH o “protestima većim od onih iz februara 2014.”, bilo je teško očekivati bitniju medijsku pažnju. To je donekle, nažalost, i razumljivo, jer su se od Nove godine praktično svi mediji u BiH usredotočili na dvije izuzetno teške, ali i važne priče: samoubistvo Mahira Rakovca usljed vršnjačkog nasilja, i brzopleti pokušaj pripajanja Vojne bolnice KCUS-u.
Još jedna loša priča
Ipak, da je u januaru 2016. ostalo dovoljno prostora za još jednu katastrofalno negativnu priču, dokazao je premijer Federacije BiH, Fadil Novalić. Novalić je, usred rasprave o dopunama ZoR-a, kao argument pri bezobzirnom lobiranju protiv i kritikama zahtjeva za povećanjem minimalne plate u FBiH na 420 KM, 15. januara rekao sljedeće: “Mi smo u BiH od naša dva najveća trgovca, Binga i Konzuma, tražili prvih deset stavki u našoj potrošnji. Vjerujte da su tu tri esencijalne životne namirnice, a ostalo su nebitne stvari. Sama činjenica da mi trošimo milijardu KM na mobitele i komunikaciju govori da na to trošimo više nego na hljeb i ulje.”
Sada već notorna izjava premijera FBiH Fadila Novalića – koja je ništa drugo već zagledanje komšiji u ceker, potkrijepljeno statistički nerelevantnim podacima – zamalo se izgubila u nizu apsurdnih, uznemiravajućih i za građane ponižavajućih komentara u istom tekstu. Primjera radi, Novalić je, komentarišući izmijenjeni član ZoR-a o pregovorima, rekao da je Vlada FBiH “vlasnik i preduzeća, a vlasnik i, da tako kažem, svojih uposlenika”. Indikator je to da Novalić na sve građane gleda kao na uposlenike koji u njegovom idealnom svijetu trebaju da funkcionišu po principu pčela ili Borga iz Zvjezdanih staza: vezani za maticu koja šalje naredbe, njihovo je da rade i da ne troše. I da se ne žale.
S obzirom da su isprva portali većinom prenijeli Novalićevu izjavu bez komentara ili barem mišljenja druge strane – što će reći, ne ispunivši osnovno pravilo novinarstva – Novalićevo propagandno bahaćenje prošlo bi ispod radara da nije bilo društvenih mreža, posebno Facebooka i Twittera. Već naredni dan, uz hashtag #FadileOprosti, građani su odgovorili satirom. “#FadileOprosti što kasnim na biro…”, “Svaki put kad zapalim cigaru imam osjećaj da mi Fadil broji dimove #fadileoprosti” i “Sve se nema a caps lock gori čitav dan #fadileoprosti” – samo su neki od primjera izuzetno pametne, britke i humorom ispunjene generalne reakcije korisnika. Mediji, a posebno portali, poput onog N1 i Dnevnog lista, iskoristili su priliku da problem pak predstave kao okršaj na relaciji Novalić – društvene mreže, a ne Novalić – građani, što je drugi početni propust u tretmanu ove teme (koji je kasnije nekako već ispravljen).
Tako je već sljedeće Novalićevo medijsko pojavljivanje bilo u tonu odgovora društvenim mrežama, a ne građanima. U tekstu objavljenom na Klixu 21. januara, pod naslovom “Fadil Novalić: Neću se izviniti građanima, saopćio sam im istinu”, premijeru se prije svega dalo prostora da ponovo napadne građane riječima da “društvo nije spremno prihvatiti istinu”, dok je svoj komentar obilježio kao “bezazlen”, dodavši da za izvinjavanje “nema potrebe”. Bahato i otužno ponašanje visokopozicionirane osobe, koja očito smatra da je nepogrešiva, ostavlja mnogo prostora koje niko od novinara nije iskoristio da ga upita, primjerice: na čemu temelji svoj autoritet ako nije u stanju priznati vlastite pogreške? Ovo je, nažalost, samo jedna u nizu propuštenih novinarskih prilika, kao što će se vidjeti iz ostalih javnih nastupa premijera Novalića.
Šta kaže statistika?
A da Novalićev komentar nije bezazlen, jasno je iz statističkih podataka. Ovdje je najbolji posao odradio Klix, gdje je 18. januara objavljen članak “Nakon poruke Novalića da su građani rastrošni: Zvanični podaci pokazuju sasvim suprotnu sliku”. Pristojno sastavljen tekst, s mnoštvom statističkih podataka, iz kojih se jasno vidi da nije nerazumno tražiti minimalac od 420 KM u državi čije prosječno domaćinstvo troši 1.569,33 KM mjesečno. Od toga 511,60 KM ide samo za hranu i piće. Ipak, tekst pati od problema nedovoljne kontekstualizacije, pa tako možemo saznati da prosječno bh. domaćinstvo za rekreaciju i kulturu troši 45 KM, a za obrazovanje 11 KM mjesečno. Kada se ove brojke uproste, tj. stave u svakodnevni kontekst, vidimo da je tih 45 KM dovoljno za mjesec dana članarine u sportskom klubu za dijete i jednu posjetu kinu, dok je 11 KM jedva dovoljno za jednu – polovnu – knjigu. Također, tekst je morao objasniti šta znači prosječna potrošačka korpa, te ilustrovati drugim brojkama (procentom nezaposlenosti, prosječnim platama po kantonima…) da je potrošačka korpa praktično neodrživa u manjim mjestima, u kojima je kupovina knjige odavno postala misaona imenica, a kupovna moć srozana do te mjere da porodice moraju dizati kredite da bi se prehranile.
Ono što Klix nije uspio uraditi, web Al Jazeere Balkans jeste: autorica Vedrana Maglajlija, u članku od 23. januara naslovljenom “‘Rastrošni’ građani najsiromašnije države u Evropi”, odlično je sumirala svu problematičnost Novalićeve izjave. Uradila je to kroz kontekstualiziranje statistike, kako domaće, tako i one Eurostata, te kroz izjave ombudsmena za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini Medihe Bakalović, direktora Potrošačke zadruge Euro BiH Mesuda Lakote, novinara CIN-a Aladina Abdagića i ekonomiste Vjekoslava Domljana – dakle, autoriteta po pitanju ekonomskog stanja u kojem se nalaze građani naše države, ali i generalnog društvenog konteksta. U sjajnom članku koji zaslužuje sve pohvale, na vrlo pristupačan način jasno se da iščitati da se u Novalićevom slučaju radi o potpunom sljepilu kada je riječ o potrebama onih za koje bi trebao da radi, umjesto što njima želi da upravlja na mikroekonomskom nivou.
Bezobrazna izjava
Ne smije se preskočiti ni Novalićevo pojavljivanje na portalu N1, gdje je u razgovoru s novinarom Jasminom Hadžiahmetovićem, 20. januara, ponovo pokušao opravdati svoju bahatost, ovaj put, umjesto cekera, zagledajući se u – materice građanki BiH! Sada Novalić “rastrošnost” opravdava bijelom kugom, ili, po njemu, činjenicom “da smo za 20 godina izgubili trećinu beba kada je u pitanju rađanje”. Tako postavljena teza ne samo da je reduktivna i svodi građanke na mašine za proizvodnju djece, već ukazuje na Novalićevu isključivost u tumačenju statističkih podataka. Da je malo razmislio, mogao je uvidjeti da mu ni ovaj podatak ne ide nužno u prilog – smanjen natalitet može, također, ukazivati na loše ekonomsko stanje u društvu, jer se parovi teže odlučuju na potomstvo ukoliko imaju loše životne uslove.
U tom kontekstu, bitno je kratko obratiti pažnju na Novalićevo prisustvo na društvenim mrežama. Na svojoj zvaničnoj Facebook stranici “Fadil Novalić – Premijer Federacije Bosne i Hercegovine”, Novalić se 22. januara u 10:23 “obračunao” s reakcijama na društvenim mrežama linkom na tekst naslova “AKO NA PROTESTE IZAĐU FEJSBUČARI, TVITERAŠI, I GUGLERI… KO ĆE ONDA FEJSBUČITI, TVITATI I GUGLATI???”. Tekst je izvorno objavljen na siteu Bošnjaci Agency. Komentar autora Kenana Sarača na izuzetno ružan i podrugljiv način obraća se korisnicima društvenih mreža s ciljem da odbrani premijera Novalića. Sarač, jasno je iz teksta, Novalićeve online protivnike naziva “Fadilbegovi, Fadilbegovice… Fadilage, Fadilaginice… Fadilefendije, Fadilhanume… […] Fadilbalije, Fadilbalinice…” i “Fadilselefi, Fadilselefice…”, što je vrlo bizaran set kvalifikacija kojim se, valjda, trebalo nekoga uvrijediti.
Izuzetno je problematično da niko – ali apsolutno niko od naših medija – nije obratio pažnju na Novalićevo bahato ophođenje prema javnosti na njegovoj službenoj Facebook stranici. Moguće je da su to uradili administratori stranice, ali potpisan je premijer. Govoriti o činjenici da se visoki funkcioner naše države obraća građanima u javnom prostoru na ovako degutantan način, ispod svakog nivoa i časti jedne javne i političke ličnosti, obavezno je i od iznimne važnosti za razumijevanje političke scene i vođstva u BiH. Također, očito je da Novalić ne poznaje osnove komunikacijske kulture, niti ima osjećaja za političku djelatnost, što nas dovodi do pitanja kako je uopšte moguće da se nalazi na funkciji na kojoj se nalazi? Kako je moguće da neko toliko bolno nekvalificiran provodi žestoke reforme naših zakona?
Odgovor Senada Avdića
Najbolji odgovor na našim portalima ponudio je Senad Avdić u bivšoj uredničkoj kolumni, a sadašnjoj rubrici “Senadov Avaz” na portalu Slobodna Bosna. U tekstu “TJEDNA HEFTARICA: Fadil Novalić, premijer-ekspert”, od 23. januara, Avdić je trezveno i umjerenim tonom odlično otkrio i dekonstruisao osnovni problem: Novalić, naime, nije političar, već ekspert, te je na ovu funkciju postavljen kao takav. Samo po sebi, tako nešto ne bi bilo problem da se u obzir ne mora uzeti ono što Avdić ističe: ukoliko neko za sebe kaže da “nije političar”, vrlo je vjerovatno da je onda samo marioneta onih koji jesu. Zabrinjavajuće je, ali tačno, i da smo kolektivno u rukama osobe koja je izmanipulirana, a ambiciozna, što je vjerovatno najgora moguća kombinacija. Novalić je, nažalost, tu samo figura koja će snositi posljedice politike koja se kroji drugdje, o vlastitom interesu, a na štetu građanstva. I tako ga treba i posmatrati, jer se umjesto Novalića komotno mogao postaviti i kartonski izrezak Billa Gatesa. Rezultati bi bili identični.
Sada je već jasno da za Fadila Novalića, čak i uz sve pokušaje pravdanja i relativiziranja, i uz sve njegove izjave o sebi kao “radničkom djetetu” putem FENA-e, jednostavno nema pomoći. Međutim, ovo je idealna prilika za medije i novinare u BiH da shvate bitnu stvar: kada se nađu u situaciji u kojoj se politička elita sučeljava sa čitavim društvom, treba da budu na strani – društva, tj. interesa nas kao zajednice. Poenta je, Novalića će zamijeniti neko drugi, sposobniji, i moguće, daleko lukaviji i vispreniji, i onda možda neće biti ovako lako rastaviti njihove izjave na proste faktore i doći do srži problema. Zato, zapitajmo se: jesmo li spremni za takve?