Smog nije jedini problem
U februaru naredne godine biće obilježena 40. godišnjica od održavanja 14. Zimskih olimpijskih igarau Sarajevu. Za to vrijeme, olimpijske planine u okolini Sarajeva, umjesto vrhunskih sportsko-rekracionih centara svjetskog renomea, postale su privatne planine koje je uneredila divlja i neplanska gradnja pa je tako danas, četiri decenije kasnije, Bjelašnica postala građevinski Eldorado.
Bjelašnica i Igman „žive“ su tek samo zimi, dok je ljeti zanemariv broj turista jer, prije svega, nedostaju atraktivne turističke ponude.
Do planina se stiže lošim putevima, a kada stignete prvi dojam je da se nalazite na tuđoj zemlji. Stručnjaci gradnju hotela, privatnih apartmana i drugih objekata koji su napravljeni tik uz ski-stazu na Bjelašnici smatraju nelegalnom, „jer nije ispoštovan urbanistički plan“.
CAR, KRALJ, AJATOLAH BERILO
Taj plan je usvojilo Općinsko vijeće Trnovo, na čelu s načelnikom Ibrom Berilom, koji je inače po peti izabran za prvog čovjeka u Trnovu. Široj javnosti Berilo je poznat kao višestruki politički preletač, a peti put je izabran kao kandidat SDA.
Više medija proteklih godina je izvještavalo o neplanskoj i divljoj gradnji po već ustaljenoj praksi; povećavao bi se broj spratova i kvadrata građenih objekata na način da se prethodno „srede“ papiri u Općini. Vrijedi podsjetiti da ova „divlja gradnja“ uz ski-staze ne bi bila „divlja“ na drugoj strani Bjelašnice, međutim, investitori su insistirali na top zoni, na šta je načelnik Berilo pristajao i davao saglasnosti za privatne apartmane tik uz olimpijske staze.
U odgovorima na pitanja upućena Općini Trnovo, uz ostalo, ističu da „trenutno na prostoru Bjelašnice nema stambene zone nego samo poslovni objekti-apartmani, pansioni i hoteli.“
Drugim riječima, načelnik Berilo privatne apartmane koji su uglavnom kvadrature prosječnog bosanskohercegovačkog stana smatra poslovnim objektima, što valjda treba da opravda davanje saglasnosti (papira) za divlju gradnju i pretvaranje Bjelašnice u građevinski Eldorado.
Razlog je očit i on je isključivo finansijske prirode, pri čemu je briga o očuvanju okoline u potpunosti u drugom planu.
“Općina Trnovo ostvaruje prihod na imovinu od izgrađenih objekata, porez na promet nepokretnosti, kao i druge prihode i poreze, uz napomenu da 60% ukupno naplaćenih poreza na imovinu pripada Kantonu Sarajevo“, navode iz Općine Trnovo.
Tako je, umjesto nekad zamišljenog nacionalnog parka na Bjelašnici, u protekle dvije decenije preovladala divlja, neplanska gradnja. Na ovaj problem godinama ukazuju i iz Udruženja i neformalne grupe građana Hoćemo pitku vodu i čist zrak – protiv nelegalne gradnje na Igmanu i Bjelašnici.Odgovornim smatraju kantonalne vlasti, „ko je morale zaustaviti ovaj trend, a nisu“.
„Niko od njih nije ustao protiv tajkunskih lobija koji, nauštrb zdravlja građana Kantona Sarajevo, svake godine na 100 hektara kubika šume posjeku barem upola toliko stabala krošnjastog zimzelenog drveća, pogotovo borova koji žive pod vrlo različitim ekološkim uvjetima, te kao takvi su otporni prema mrazu i potrebna im je gustoća planinskog vazduha kako bi mogli da prezime tokom zimske sezone“, navode iz ovog Udruženja.
KRIVIČNE PRIJAVE ZBOG KRČENJA I DIVLJE GRADNJE
Podsjećamo, još 2004. začeta je ideja da na Bjelašnici (i Igmanu) otpočne masovna izgradnju stambenih objekata i apartmana. Na ovim olimpijskim planinama je tokom svih ovih godina devastirano i uništeno preko 8.000.000 metara kvadratnih šume i šumskih livada.
S obzirom da prostor Igmana i Bjelašnice ima posebnu važnost za očuvanje pitke vode i čistog zraka u Kantonu Sarajevu, pa i u čitavoj Bosni i Hercegovini, prostornim planom Federacije BiH, koji je još uvijek važeći, Igman i Bjelašnica zajedno sa Visočicom i Treskavicom proglašeni su za zone nacionalnog parka prirode. Ovaj plan je još obavezujući te se u njemu navodi kako gradnja na ovim planinama nije u skladu sa odlukom o zaštiti izvorišta pitke vode iz 1987. godine, koja je još uvijek na snazi.
I federalni revizori su još 2016. upozoravali na nepravilnosti u vezi sa izgradnjom apartmana na Bjelašnici. Koliko je problem očit, a zbog klijentelističkog odnosa lokalnih vlasti još uvijek nerješiv, potvrđuje i to što je Ured za borbu protiv korupcije KS uočio nepravilnosti prilikom ishodovanja dozvola za krčenje šuma i izdavanje odobrenja za građenje te je podnio krivičnu prijavu Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo zbog krčenja šume (u četiri slučaja) te izdatih odobrenja za gradnju 13 objekata.
Divlja i neplanska gradnja na dvije sarajevske olimpijske planine u konačnici vodi i ka onečišćenju izvorišta pitke vode za Grad Sarajevo.
Udruženje Hoćemo pitku vodu i čist zrak – protiv nelegalne gradnje na Igmanu i Bjelašnici, medijskom kampanjom u više su navrata pokušavali ukazati na probleme divlje gradnje, koja za rezultat ima nelegalno ili poluilegalno pretvaranje zaštićenih područja u urbane sredine.
U njihovu kampanju uključili su se svi eko-aktivisti sa područja BiH, te mnogobrojni planinari, a kako bi stvorili pritisak prema donosiocima odluka da prestanu raditi u interesu građevinskog lobija te stanu u zaštitu interesa građana. U skladu s tim pokrenuta je peticija kojom se od Vlade i Skuštine KS traži da donesu zakonske odredbe koje će zaustaviti nelegalnu gradnju na ovom području. Do sada ju je potpisalo više od 1.000 građana.
Iz Udruženja posebno apostrofiraju da su ugrožena izvorišta na Igmanu i Bjelašnici, kao vodozaštitna područja, odakle se pitka voda kroz vodovodnu mrežu „spušta“ klancima i utiče u rijeku Željeznice na širem području Ilidže.
Zaštita izvorišta još od donošenja Odluke iz 1987. nije vršena sistematski, pa je tako neplanska gradnja apartmana uticala na biološko zagađenje i izvora rijeke Bosne (u koju se ulijeva Željeznica) usljed neodržavanja kanalizacione mreže, nakon čega je voda na izvorima rijeke Bosne zabranjena za piće poslije čitavog stoljeća.
FEKALIJE SE SLIJEVAJU PREMA SARAJEVU
Neplanirana divlja gradnja intenzivirana je i u samom koritu rijeke Željeznice na čijim su se obalama pojavila dodatna smetljišta, dok je nedavno u blizini bivše tvornice TAT nakon građevinskog iskopa za gradnju novog objekta utvrđena povećana koncentracija radioaktivnih čestica.
Aktivista Udruženja Nizar Zaćiragić za Valter pojašnjava da zbog novoizgrađenih stambenih naselja na području Babinog dola i velikog broja apartmana na užem području Bjelašnice, odvodni sistem nije u mogućnosti da sve fekalije neutrališe i spriječi zaraze.
„Dakle, te cijevi koje prolaze kroz kanalizacione odvode svojom indukcijom i gabiritima prolaze kroz dolomitske stijene, a ko se razumije u dolomoitske stijene trebao bi znati podatak da su one žive, da rade pod kompresijom i naponom. Ovaj problem naročito je osjetan u mjesecima suše, kada voda počinje da mijenja stanje transmisije i impozantnu količinu vode izbacuje kroz odvode stijena. Ovog trenutka dok mi pričamo na nekoliko mjesta cure fekalije. Javnost treba znati pravo stanje i ko stoji iza kulisa cijele hajke koja nam je preko noći napravila jednu bespravnu i anticivilizacijsku ujdurmu kako bi tim sredstvima stekla protupravnu i imovinsku korist i ogriješila se od prljavih poslova gdje glavnu priču oko posredstva i primanja mita drži doživotni načelnik opštine Trnovo, a koji je ujedno i projektant i inspekcijski odobravač, što u cijeloj ovoj priči zvuči pomalo bizarno i zastrašujuće“, ističe Zaćiragić za Valter.
z Općine Trnovo, međutim, navode da se „sva gradnja na Bjelašnici realizuje na osnovu usvojenih planskih dokumenata i raspoložive infrastrukture“.
„Postojeći kanalizacioni kolektor kapacitiran je za cca 10.600 stanovnika, obezbjeđeno je snabdijevanje vodom za cca 20.000 stanovnika, snabdijevanje električnom energijom iz dva pravca, doveden prirodni gas na lokalitet Bjelašnice, izgrađeni kišni kolektori i separatori, i urađena je saobraćajna infrastruktura“, navode.
U Općini, pak, zanemaruju potencijalnu opasnost od pucanja kanalizacionih cijevi koje dopiru sa područja Velikog polja i direktno se povezuju sa vodovodnim cijevima, a koje se opet naslanjaju na olimpijske ljepotice Bjelašnicu i Igman.
U međuvremenu, niko ne mari za pitku vodu za građane Sarajeva i održavanje prirodnog okoliša i njegove ravnoteže. Agencije za nekretnine i dalje masovno prodaju nove apartmane, a kantonalne vlasti zadovoljno trljaju ruke zbog još zadovoljnijih investitora.
Na veliki jubilej, koji nam dolazi u februaru naredne godine, samo možemo konstatovati da su ove olimpijske ljepotice od kulturnog i prirodnog blaga pretvorene u privatnu svojinu političkih moćnika i njihovih tajkuna. Posebno se to odnosi na Bjelašnicu, koja je u proteklih desetak godina postala svojevrsni građevinski Eldorado. (Džan Helać, Valter)
Policijski poluprotektorat
Vlasti u Bosni i Hercegovini su odlučile krenuti u pregovore s “europskim policajcima”, Frontexom, koji bi se uskoro trebali pojaviti na teritoriji zemlje. Pritom bi bili izuzeti od svih zakona koji u BiH vrijede da bi sprječavali kršenja zakona onih koji koji migriraju. Unatoč još jednom stupnju kopnjenja suvereniteta tema gotovo da nikoga ne zanima.
Sredinom decembra, Europski parlament (EP) je usvojio rezoluciju kojom se traži da Frontex (Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu) suspenduje operativne aktivnosti u Grčkoj zbog pushbackova i nasilja protiv migranata i izbjeglica. Skoro u isto vrijeme vlasti u Bosni i Hercegovini donijele su odluku da krenu u pregovore sa ovom organizacijom, a što će u budućnosti omogućiti prisustvo europskih policajaca na teritoriji BiH.
Prisustvo Frontexa na granicama jedan je od najvažnijih zahtjeva koje Europska unija ima u ovom trenutku za sve zemlje na Balkanu. Zbog toga su odluku da i BiH, jedina zemlja koja to do sada nije uradila, počne pregovore, hitro pozdravili predstavnici EU i Visoki predstavnik Christian Schmidt koji je rekao kako bi “unapređenje sigurnosti granica, ostvareno u partnerstvu i saradnji sa institucijama EU, predstavljalo važan korak na putu pristupanja BiH u EU i jasno bi demonstriralo snažniju opredijeljenost za sigurniju budućnost”.
Nikoga ne zanima
Javna diskusija o pitanju Frontexa u BiH, kao ni u ostalim zemljama regiona, ne vodi se i neće se voditi. Mediji tek rijetko i površno prenose vijesti u kojima se izražava bilo kakva kritika naspram EU i njenih agencija, uključujući i Frontex, te je upitno i da li javnost ima jasno formirano mišljenje. Istovremeno, predstavnici EU i međunarodne zajednice učinit će sve da se takve informacije ne spominju i ne diskutuju, nastavljajući ponavljati mantru o članstvu i spasu koji navodno dolazi sa članstvom.
Rezolucija koju je usvojio EP, o kojoj bh. javnost i političari malo znaju, upozorava da se na vanjskim granicama EU svakodnevno dešavaju kršenja osnovnih ljudskih prava, u čemu saučestvuje Frontex. Brojni mediji već godinama izvještavaju o ovom, a posljednji veliki izvještaj objavljen je iste sedmice kada je BiH donijela odluku da krene u pregovore na stranicama Lightouse Project gdje se tvrdi da Frontex i Malteška vlada sistematski dijele koordinate brodova na kojima migrantima pokušavaju napustiti Libiji sa lancima krijumčara i piratima. Prethodno su mediji izvještavali iz zemalja u regiji pišući o pushbackovima i nasilju u kojem ili učestvuje ili su prisutni pripadnici Frotexa, koji očekivano i uprkos dokazima sve ovakve navode odbacuje, tvrdeći da na osnovu vlastitih istraga nisu došli do kredibilnih dokaza.
Frontex je odavno u kontaktima sa zemljama na Balkanu, a BiH je ostala jedina zemlja kojoj još uvijek nema sklopljen operativni sporazuma, što ne znači da agencija nije prisutna na različite načine. Uglavnom je riječ o obuci granične policije i savjetovanjima. Od ove godine prisustvo europskih policajaca je povremeno vidljivo uglavnom na aerodromima, ali i to Frontex objašnjava kao dio obuke.
Sporazum o saradnji BiH i Frontex su parafirale krajem 2018. godine, ali on nikada nije stupio na snagu uglavnom jer se tome protivio Milorad Dodik. Njemu nije razlog protivljenja bila uključenost Frontexa u kršenja ljudskih prava, nego tek tjeranje inata, pokazivanje moći i blokiranje državnih institucija. Tako je 2020. stavio veto na potpisivanje sporazuma kao jedan od tri člana Predsjedništva, a podršku mu je dala Skuptina Republike Srpske, entiteta kojim neprikosnoveno vlada. Dodik je tada tvrdio da se protivi raspoređivanju Frontexa na granice jer bi to od BiH učinilo “parking za migrante”, termin koji koriste i ostali političari u ovoj zemlji samo u drugom kontekstu. No, Dodik je tada tvrdio da će Frontex biti samo na granici sa Hrvatskom sprječavajući prolazak migranata ka toj EU članici, što bi, prema njemu, “hermetički zapečatilo BiH”, a uslijed čega bi migranti ovdje ostali. Tvdnje koje nije mogao potkrijepiti nikakvim dokazima. Nakon posljednjih izbora, Dodik je na čelo Ministarstva sigurnosti, koje je nadležno za pitanja migracija, azila i stranaca u BiH, postavio sebi lojalnoj čovjeka, Nenada Nešića. I odjednom se mijenja njegov odnos prema Frontexu, te Nešić biva taj koji iznosi inicijativu na Vijeće ministara da se nastavi sa pregovorima predlažući da se sporazum mora referirati i na ulogu entitetskih policija, koje inače nemaju nadležnost u ovoj oblasti. Ovaj put su se usprotivili uglavnom Bošnjaci u Vijeću ministara, insistirajući na tome da je država ta koja sklapa sporazum. Ipak, nesporazum se nakon par dana riješio i otklonjene su prepreke za početak pregovora. Mediji su objavili da će BiH predložiti Frontexu sporazum u kojem će stajati formulacija po kojoj će se saglasnosti za djelovanje pripadnika evropskih policija davati “u skladu sa ovlastima koje imaju različiti nivoi vlasti”. Uglavnom nezainteresovani mediji su još manje zainteresovanoj javnosti prenijeli da sporazum sa Frontexom podrazumijeva raspoređivanje europske policije na granicama, a zbog “ranog otkrivanja i blokiranja neregularnih migracijskih kretanja”.
Povijest suradnji
U svojim dokumentima, Frontex definiše zemlje Balkana kao “najbliže strateške partnere izvan EU”. Partnerski odnosi podrazumijevaju i redovne sastanke, u organizaciji Frontexa, te učestvovanje u aktivnostima, uključujući Udružene dane akcije (Joint Actiopns Days JAD). U periodu 2016-2021. predstavnici zemalja regije učestvovali su na 13 ovakvih sureta radeći na uspostavi i jačanju saradnje sa policijama zemalja EU, i uspostavi načina zajedničkog djelovanja, a jedan od vidljivih rezultata je pristvo Frontexa na aerodromima gdje vrše obuku.
Od 2019. godine Frontex je aktivno prisutan na Balkanu kada su uspostavili saradnju i prisustvo u Albaniji, što je prvi put da to rade izvan EU. Od 2021. u Tirani je sjedište regionalnog Frontexa i tu sjedi i oficir za vezu, te se iz glavnog grada Albanije koordinišu aktivnosti u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. Statusni ugovori sa Srbijom i Crnom Gorom potpisani su 2020. od kada su prisutni i u ovoj zemlji, te sa Sjevernom Makedonijom od 2022.
Sporazumi koje su zemlje u regiji potpisali sa Frontexom prilično su kontroverzni, a sličan će biti i onaj sa BiH. Naime, sporazumi podrazumijeva ne samo prisustvo europskih policajca, nego im daju i izvršna ovlaštenja, mogućnost primjene sile, uključujući upotrebu službenog oružja, municije i opreme (“samo ako ne to apsolutno nužno” kako stoji u sporazumima), te im daje imunitet od krivičnog sudstva u odnosu na djela koja “izvrše prilikom i u svrhu obavljanja službenih dužnosti tokom akcija koje se sprovode u skladu sa operativnim planom”. U slučaju da neko iz Frontexa izvrši krivičnog djelo, lokalne policije ne provode istragu nego moraju obavijestiti direktora Frontexa u Varšavi i nadležne organe zemlje iz koje policajac dolazi. Direktor Frontexa ima ovlast da potvrdi da li je navodno djelo počinjeno ili ne, a osobi se ne može suditi u zemljama regije nego u matičnim zemljama.
Ovakvi sporazumi za BiH, koja i dalje ima status poluprotektorata, nisu ništa novo jer skoro tri decenije pod sličnim uslovima ovdje opstaju desetine hiljada međunarodnih službenika, uključujući i pripadnike stranih vojski ili policija. Ipak, pitanje imuniteta problematizirali su pravnici i branitelji ljudskih prava u zemljama regije, uključujući Radoša Đurović, direktora Centra za azil i zaštitu u Srbiji, koji je 2020. upozoravao da davanje imuniteta policijama drugih zemalja da deluju na tuđoj teritoriji “rađa veliku sumnju i strah da se nasilje i nezakonite radnje mogu preseliti na našu teritoriju prema licima koja su migranti, izbeglice, pa čak možda i prema našim građanima, bez odgovornosti. To znači da su pripadnici Fronteksa u periodu dok obavljaju svoje aktivnosti na terenu oslobođeni od odgovornosti ukoliko učine krivično ili neko drugo sporno delo”.
U ovom trenutku EU kao jedan od prioriteta u “upravljanju migracijama” vidi deportacije, te se aktivno radi na realizaciji planova koji bi doveli do uspostave regionalne platforme za deportacije sa Balkana. U provedbi ovih planova najažniji ulogu će imati Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Frontex, te Međunarodni centar za razvoj migracijskih politika (ICMPD). Frontex je već obavio obuku domaćeg osoblja u svim zemljama regiona koje će biti dio ovog procesa, a europski policajci su prisutni pri deportacijama koji se već odvijaju, uključujući one iz BiH. Drugi važan zadatak u koji je uključen Frontex je uspostava i održavanje, te nadzor, baze podataka o migrantima i njihova razmjena za EU zemljama (EURODAC sistem). (Nidžara Ahmetašević, Bilten)
PANAMA: Ekološki ustanak protjerao stranu rudarsku kompaniju!
Nakon višesedmičnih masovnih protesta kojima je zahtijevano zatvaranje rudnika Cobre Panamá, Vrhovni sud Paname je donio presudu o neustavnosti ugovora koji je država potpisala s kompanijom Minera Panamá.
Minera Panamá – podružnica transnacionalne First Quantum Minerals (FQM) – već 20 godina eksploatiše ovaj ogromni otvoreni rudnik bakra i zlata u ekološki osjetljivom Srednjeameričkom biološkom koridoru. Prema novom ugovoru, koji je Kongres odobrio u oktobru, trebala je tako nastaviti i narednih 20 godina, i to s dodatnim ovlaštenjima za eksproprijaciju obližnjih zemljišta, izvan postojeće koncesije, kao i preusmjeravanje čitavih rijeka za privatnu upotrebu.
Da bi saznali više o masovnoj ekološkoj pobuni koja je deložirala rudarsku transnacionalnu kompaniju, Federico Fuentes iz Zelene ljevice i Antonio Neto iz Revista Movimenta razgovaraju s Joséom Cambrom, socijalističkim aktivistom i članom Udruženja profesora Paname (Asociación de Profesores de Panamá / ASOPROF).
Možete li objasniti šta je bio okidač za ove proteste?
Panamski ustav zabranjuje da strane države upravljaju panamskim prirodnim resursima. FQM je u vlasništvu kapitala iz Kanade, SAD-a, Južne Koreje i Kine. Ta strana kompanija nije samo privatna, nego je dijelom i vlasništvo kapitala iz ovih stranih država.
Uprkos tome je ova kompanija između 2017. i 2023. godine eksploatisala bakar i druge minerale, i to bez plaćanja poreza. Prema finansijskim izveštajima FQM-a, rudnik Cobre Panama činio je 48% globalne dobiti FQM-a.
Problem je dostigao vrhunac u avgustu, kad je vlada Skupštini poslanika predstavila novi ugovor. Sindikati, advokati i ekolozi odgovorili su da ugovor ima istu manu kao i prethodni – to jest da je neustavan, te da bi Vrhovni sud trebao vladu upozoriti zbog nepoštovanja Ustava.
Kongres je, međutim, 21. oktobra odobrio novi koncesioni ugovor, nakon samo tri dana rasprave. To je izazvalo društvenu eksploziju – u zemlji već sitoj nepristupačnih cijena lijekova, nedostatka socijalne sigurnosti i vrlo visokih troškova života.
Panama se prošle godine već masovno mobilisala i tako natjerala vladu na dogovor o nekim od ovih pitanja. Ali vlada ih nije uspjela riješiti. I onda su ljudi ponovo izašli na ulice.
Možete li nam reći nešto više o tim prošlogodišnjim mobilizacijama?
Intenzitet ovih najnovijih protesta u velikoj mjeri se može objasniti neispunjavanjem prošlogodišnjeg dogovora. Tokom 2022. godine desile su se najveće mobilizacije koje je ova zemlja vidjela do tog trenutka.
Širom zemlje demonstracije, marševi i obračuni s policijom – zahtijevalo se smanjenje cijena lijekova i hrane.
Sve je to rezultiralo javnim pregovorima između vlade i organizacija na čelu ove borbe. Tražili smo da se pregovori direktno prenose na TV-u, što je bilo spektakularno. Na kraju je poslovna komora zatražila od predsjednika da prekine prenos jer je cijela zemlja slušala debatu u kojoj je oligarhija javno prozivana.
Pregovore je pratio jako veliki dio stanovništva, što se rijetko događa. Odjednom su nam ljudi na ulicama govorili: „Hej, slažem se s onim što ste juče pričali, slažem se da tako treba biti.“
Mjesec dana su se mobilizacije svakodnevno odvijale. Iako nisu bile tolike kao ove nedavne, u Panama Cityju – koji je naš najveći grad – održani su veliki marševi, uglavnom predvođeni sindikatom prosvjetara, ASOPROF, i sindikatom građevinskih radnika, SUNTRACS.
Ovi sindikati su odigrali važnu ulogu i u najnovijim borbama. Možete li objasniti zašto?
Tako je. Početkom prošle godine počeli smo graditi savez narodnih organizacija. Nažalost, nismo ih u ovaj savez uspjeli privući sve, ali smo zato uključili mnoge druge organizacije.
Ovaj Savez ljudi ujedinjenih za život (Alianza Pueblo Unido por la Vida / APUV) uključuje SUNTRACS, ASOPROF, pokrete zajednica i pokrete mladih. Savez je vrlo snažan, ali nije jedini. Tu su i Nacionalni savez za prava organizovanog naroda (Alianza Nacional del Pueblo Organizado / ANADEPO) i Nacionalno koordinaciono tijelo starosjedilačkih naroda Paname (Coordinadora Nacional de Pueblos Indígenas de Panamá /COONAPIP).
Važno je reći da su u ovim nedavnim protestima vrlo važnu ulogu igrali pripadnici Prvih naroda, naročito Ngäbe koji su sve vrijeme blokirali Međuameričku autocestu prema Kostariki, te uspješno zatvorili jednu od najvažnijih autocesta u Panami.
Što se tiče mog sindikata, ASOPROF je nakon 21. oktobra, kad je izglasan 48-satni štrajk, održao skupštine prosvjetnih radnika u svim regijama. Štrajk je potom produžen za još 48 sati, a 30. oktobra smo proglasili štrajk na neodređeno vrijeme.
Do 3. novembra je postalo jasno da su protesti dobili sasvim novi kvalitet. Diljem zemlje su ceste blokirane, u daleko većoj mjeri nego 2022. godine.
Ljudi koje dotad nikad nismo vidjeli na protestima, siti trenutne situacije, izašli su da blokiraju ulice u svojim kvartovima.
Bilo je na društvenim mrežama i spontanih poziva na marš duž obalnog pojasa u Panama Cityju, pa je u jednom trenutku protiv rudarenja mobilizirano četvrt miliona ljudi. Bilo je i znatnih protesta zajednica koje žive u oblastima oko rudnika.
Kada su poslanici Kongresa konsultovali njih, svi su rekli da se totalno protive tom projektu.
Otpor je bio takav i toliki da su ribari počeli sabotirati rudnik sprečavajući čamce da iznose rudu i unose zalihe uglja neophodne za proizvodnju električne energije za rudnik. Oni su praktično prisilili rudnik da prestane s radom. To je u nekim slučajevima značilo da su se Molotovljevim koktelima suočavali s panamskim mornaričkim snagama. Zbog toga ih stanovništvo smatra herojima.
Na kopnu su lokalne zajednice i vozači kamiona uspješno sabotirali rad rudnika blokirajući puteve koji vode do rudnika. Sve je to bio izraz nevjerovatne snage.
Naravno, iza ove erupcije protesta stajalo je nezadovoljstvo zbog nestašice vode, nestanaka struje, nedostatka poslova za mlade, korupcije i privilegija političara koji rade za gazde. Sve je ovo stvorilo plodno tlo za najveće mobilizacije ikad viđene u ovoj zemlji: 22. novembra se na ulicama širom zemlje našlo oko milion ljudi.
Vidjeli smo na djelu istinski samoupravni pokret, u kojem su različite sekcije, na primjer ribari, donosile odluke na osnovu svog lokalnog znanja, a provodile ih uz podršku ostatka pokreta. Vidjeli smo omladinu koja organizuje direktne akcije i odbrambene straže.
Došlo je do raskida između građanskog i političkog društva. Nivo političkog nezadovoljstva bio je tako visok da se može okarakterisati kao predrevolucionaran. Nije bilo vakuuma moći, niti su stvorena stalna tijela dvojne vlasti. Ali mobilizacije su bile tako jake da su djelovale kao nezavisna sila.
Rezultat: Vrhovni sud je 28. novembra proglasio ugovor o rudniku neustavnim. Ministar trgovine, koji je potpisao ugovor, bio je primoran da podnese ostavku, a početkom novembra je usvojen zakon o moratoriju na rudarenje, kojim se zaustavlja svako davanje koncesija.
A pravac daljnje borbe?
Borba se vodila za zatvaranje rudnika, ali je u rudniku još uvijek zaposleno oko 5.000 radnika. Mi predlažemo da ti isti radnici odrade postepeno zatvaranje rudnika. Jasno da se rudnik ne može zatvoriti odmah i da su potrebne mjere za sigurnu i ekološku prenamjenu lokacije. Smatramo da radnici trebaju biti angažovani u tom procesu.
Predložili smo i da se za upravljanje ovim procesom formira komisija u koju će biti uključene radničke i narodne organizacije, kao i ekolozi s tehničkom stručnošću. Nismo za nacionalizaciju rudnika, jer bi to značilo da bi proces prenamjene platila država.
A troškove naravno treba snositi rudarska kompanija koja je i odgovorna za zagađenje životne sredine, a koja je iz ove zemlje iznijela ogroman profit. Naš slogan je: „Natjerajte zagađivače da plate.“ (Federico Fuentes, Antonio Neto i José Cambra CLIMATE&CAPITALISM)
