Utakmica je otkazana. Iza te fudbalske šifre krilo se obavještenje najvišim partijskim i državnim vlastima da je „prestalo kucati veliko srce druga Tita“

„Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito.“ Ovako je glasila zvanična obavijest Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva SFRJ o Titovoj smrti. Trideset i sedam godina je od smrti Josipa Broza Tita. I pored činjenice da bi vremenska distanca od dana Titove smrti kao i količina napisanih knjiga, relevantnih stručnih i naučnih članaka dozvolili argumentovanu valorizaciju, i dalje ne postoji usaglašen stav historičara pa ni javnosti spram Titovog lika i djela.

Mišljenja su podijeljena od totalnog osporavanja pa do pozitivnih ocjena. U prilog ovakvoj tvrdnji nalazimo i tekst koji je uredništvo Dnevnog avaza objavilo prije nešto više od deset godina. Za Džemaludina Latića, docenta na katedri za tefsir Fakulteta islamskih nauka i jednog od aktera Sarajevskog procesa protiv Mladih Muslimana, Tito je „najveći masovni ubica u historiji čovječanstva“, a za Raifa Dizdarevića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Tito je „vođa preporoda u BiH“. Zašto su ovako polarizovana mišljenja o Titu, razloga je mnogo, a jedan od njih navodi Latinka Perović u razgovoru s Tvrtkom Jakovinom za Slobodnu Evropu, koji je prenio zagrebački Zarez. Ova beogradska historičarka smatra da je u svim historiografijama naroda bivše Jugoslavije izvršeno nasilje, te da Tita, ako želimo da ga valorizujemo, moramo posmatrati i kroz historijski kontekst. Zanimljivom se, u tom kontekstu, čini informacija da je u Beogradu povodom trideset godina od Titove smrti održan naučni skup na kojem je bilo prijavljeno 80 izlagača, od kojih je 37 bilo iz inostranstva.

Lijep pogled na Beograd

Iza šifre “Utakmica je otkazana” krilo se obavještenje za najviše partijske i državne vlasti o Titovoj smrti, a tri sata kasnije stigla je službena obavijest da je „prestalo kucati veliko srce druga Tita“. Umro je u Ljubljani, u Kliničkom centru. U knjizi pod nazivom Tito i njegovi drugovi, historičar Jože Pirjevec navodi da je u jednom od posljednjih razgovora s generalom Nikolom Ljubičićem Tito izrazio želju da bude sahranjen u Kući cvijeća na Dedinju jer se s tog mjesta pružao lijep pogled na Beograd. Na njegovom sprovodu, pored stotina hiljada građana tadašnje Jugoslavije, prisustvovali su i 31 predsjednik države, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 11 predstavnika nacionalnih parlamenata. Pored mnogo dilema vezanih za Tita, jedno je sasvim sigurno: dok je bio u životu, za najveći dio stanovnika tadašnje Jugoslavije bio je jedna vrsta božanstva. U bivšoj Jugoslaviji postojalo je osam gradova i ukupno 57 ulica koji su nosili Titovo ime; također, pravilo je bilo da u prostorijama državnih institucija na zidu visi Titova slika, a putujući po Jugoslaviji mogli ste vidjeti na nekom od brda kako je, koristeći kamenje, neki poštovalac “napisao” njegovo ime i mnogi su saglasni u konstataciji da je riječ o kultu ličnosti.

Podatke o  tome kako je došlo do formiranja kulta ličnosti Josipa Broza Tita nalazimo u pomenutoj knjizi Tito i njegovi drugovi, u kojoj se navodi svjedočenje Aleksandra Rankovića, jednog od najbližih Titovih saradnika. U jesen 1942. godine, prema ideji ili konstataciji Alekse Đilasa, bilo je potrebno više popularizirati Tita, “jer mi moramo imati vođu, čovjeka uz kojeg se mase mogu vezati”. Pokret koji je predvodio Tito trebao je da ima ljudsko lice kako bi se omasovio te stekao povjerenje ljudi da se priključe borbi za ideju koja velikoj većini nije bila poznata niti bliska. Ne treba zaboraviti da je prema podacima s posljednjeg popisa (1931.) održanog u Kraljevini Jugoslaviji, država imala sva obilježja vrlo nerazvijene agrarne zemlje s velikim brojem nepismenog stanovništva i sa najslabije razvijenom industrijom u Evropi. Kao uzor po kojem bi se trebao graditi vođa, izabran je Josif Visarionovič Staljin. Titovo novo lice je institucionalizirano na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, kada se pojavio u blistavoj uniformi, na opšte oduševljenje prisutnih. Đilas je u tekstu pod nazivom Kako je stvarana Titova karizma, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 22. 10. 1989., posvjedočio kako su uspjeli u namjerama da Tito postane “totalni vođa”. A da se stvari razvijaju u dobrom pravcu potvrdila je i sovjetska misija koja je 1944. godine stigla u Drvar, gdje je sugerisano da bi bilo potrebno da se Tita oslovljava sa “vi” umjesto sa “ti”, te da je vrlo brzo takva direktiva upućena svim komandantima korpusa.

Pjesme Titu u čast

Izgradnja prepoznatljive ličnosti u narodu, u patrijarhalnoj sredini u kojoj narodna epika ima duboke korijene, dala je rezultate. Nebrojeno mnogo pjesama spjevano je u Titovu čast. Pored etabliranih pjesnika i autora poput Mire Alečković (Druže Tito, mi ti se kunemo), Oskara Danona (Uz Maršala Tita, junačkoga sina), Đorđa Balaševića (Tri put sam video Tita), Olivera Dragojevića (Tito i prva proleterska), i nepoznati autori dali su doprinos. Usmeno književno stvaralaštvo u narodnooslobodilačkoj borbi, pa i poslije 1945. godine, bilo je plodotvorno. Tito je bio lajtmotiv svih tih pjesama. Nekadašnji zavodi za istraživanje folklora skupljali su ove materijale, a zbirka koju je prikupio Miroslav Špiler predstavlja jednu od bogatijih. Špiler je prikupio preko 400 pjesama i napjeva o Titu. Riječ je o kratkim sadržajima; za mnoge od njih nije napisana muzika, ali su, ipak, ostali u narodu. U većini slučajeva riječ je o napjevima u kojima se autori obraćaju direktno drugu Titu:

“Druže Tito, oče domovine, primi pozdrav naše omladine”;
“Druže Tito, alaj si čeljade, kad imaš tolike brigade”;
“Druže Tito, vitko ti je tijelo, al’ ti sliši maršalsko odijelo”;
“Druže Tito, mole te djevojke da im pustiš na odsustvo momke, dva-tri dana, pa i pet-šest sati, pa ih odmah u brigade vrati”;
„Omladino, drug nam Tito vođa, budimo čvršći od čelika i gvožđa“;
„Drug nam Tito rukovodi svijetom, čekamo ga s crvenim cvijetom…“

Nakon raspada Jugoslavije slika Tita bitno je drugačija od one koju nalazimo u novinskim arhivama do njegove smrti, pa i nekoliko godina poslije. Kolektivna sjećanja na Josipa Broza Tita gotovo da ne postoje. Historičar Dejan Jović, u tekstu pod nazivom Official memories in post-authoritarianism: an analytical framework, navodi da nakon pada jednog režima, “oficijelne memorije” starih poredaka postaju marginalizovane, a kreiraju se nove. Posljednjih dvadesetak godina na području bivše Jugoslavije svjedoci smo kreiranja novih sjećanja u medijima na ljude i događaje koji u prošlom režimu nisu bili favorizovani (rehabilitacije Dragoslava Draže Mihailovića, Milana Nedića, Ante Pavelića, pozitivno promovisanje četničkog i ustaškog pokreta), kao i marginalizovanja pozitivnih tekovina NOB-a. Zanimljivo je da još postoje jaka individualna sjećanja, posebno starijih generacija koje su Titovi savremenici. Uvidom u naslovnice dnevnih novina u Bosni i Hercegovini, možemo da vidimo kako se gubi intenzitet objava vezanih za obilježavanje Titove smrti i kako se taj događaj gubi iz kolektivne memorije.

Naslov „Umro je naš drug Tito“, s njegovom slikom preko cijele naslovnice vanrednog broja Oslobođenja, stigao je pred čitaoce isti dan kada je Tito umro. Broj je potpuno bio posvećen Josipu Brozu Titu, što se ponovilo i narednih šest dana – kompletan sadržaj Oslobođenja bio je u znaku sjećanja na Tita. Ovo nam govori da su mediji očekivali vijest o Titovoj smrti, a ankete među građanima ukazuju na duboku posvećenost da se nastavi Titovim putem, od pionira preko radnika do penzionera. Igor Veselinović iz jednog sarajevskog obdaništa je poručio: „Moj drug Tito nije umro. Pa on je na svim slikama u svim pjesmama u našem obdaništu“, a Zijo Jusufović, radnik iz Bijeljine, kaže: „Pravo da ti kažem, nekako, u sebi sam se nadao da će drug Tito ozdraviti. Bio sam na ulici kada su mi djeca javila vijest. Tad mi je ponestalo daha jer teško je povjerovati u to.“ Zavjet iz Bosne i Hercegovine je glasio: „Nikada te nećemo iznevjeriti. Tito je od onih rijetkih ljudi koji nikad ne umiru – živjeće u svakom našem danu, u svakom našem djelu.“

Svi naši majevi…

Pet godina poslije (1985.), još je živo sjećanje na smrt Josipa Broza Tita. Na naslovnoj stranici Oslobođenja dominira njegova slika sa naslovom „Titovo naslijeđe za sva vremena“, a autor teksta je Ivica Mišić. U desnom gornjem uglu stoji „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“. Tekst Alija Šukrije naslovljen je „Pečat Titove istorijske ličnosti“. S naslovnice Oslobođenja čitamo još da je Štafeta mladosti na putu kroz Bosnu i Hercegovinu. Naslov teksta je „Svi naši majevi nose Titovo ime“. Četvrtog maja 1990. godine, deset godina kasnije, glavni naslov više nije posvećen obljetnici Titove smrti. U desnom gornjem uglu, umjesto natpisa „Druže Tito, mi ti se kunemo…“, stoji reklama Kreditne banke d.d. Sarajevo. Iz naslovnice Oslobođenja vidljivo je da je SFRJ u krizi. Glavni naslov najavljuje članak o tome kako će članovi CK SKJ iz SKBiH ići na plenum CK SKJ, te da delegacija Makedonije neće doći. Sadržaj članka pod nazivom „Manje jugoslovenskih azilanata“ upućuje nas da je određen broj građana shvatio da se stvari u zemlji ne razvijaju u dobrom pravcu. U martu 1990. godine, azil u SR Njemačkoj zatražilo je 2.428 Jugoslovena, a u aprilu njih 1.249. U članku koji potpisuje Momo Pudar, dopisnik Oslobođenja iz Pariza, najavljuje se pridruženje Jugoslavije Evropskoj zajednici. Samo jedna petina stranice odvojena je za obilježavanje desetogodišnjice Titove smrti. Niti jedan članak na naslovnoj stranici ne odnosi se na obljetnicu. Na naslovnici se nalazi Titova slika sa najavom za tri teksta koji se nalaze na drugoj strani novina.

Godinu dana poslije, Titova Jugoslavija raspala se u krvavom sukobu naroda i narodnosti koji su se kleli u bratstvo i jedinstvo. Tu je negdje bio i kraj obilježavanjima bilo čega što je vezano za Josipa Broza Tita. Dejan Jović u ranije pomenutom tekstu napominje zanimljivu činjenicu da jubilej stotog Titovog rođendana 1992. godine niko nije obilježio, pa niti njegovi saborci i sljedbenici.  Rat u Bosni i Hercegovini i druga dešavanja stavili su jubilej na čekanje, tako da je 25. godišnjicu Titove smrti s naslovnica skinula teška situacija u zemlji. A kraj rata otvorio je mogućnosti da političke elite za svoje potrebe sada u tri različita narativa kreiraju nova kolektivna sjećanja. Sa naslovnica na kojima se nekada pisalo o četvrtom maju kao najtužnijem danu za sve Jugoslovene – sada nas podsjećaju (4. 5. 2010., 4. 5. 2015.) na dešavanja iz Dobrovoljačke ulice 1992. godine i na nadmetanje dviju strana za svoju istinu i izgradnju kolektivnog sjećanja. Zanimljivo je da u maju 2000. godine slučaj Dobrovoljačke ulice nije bio aktuelan, a da je svoje malo mjesto na naslovnici Oslobođenja našla obljetnica Titove smrti, koja je obilježna uličnom anketom s nostalgičnim naslovom „Živjelo se lijepo“.

Negativne strane socijalističke Jugoslavije

Danas u medijima nemamo ozbiljne rasprave o tome šta je naslijeđe Jugoslavije i Titove vladavine zemljom. Medijima dominiraju članci koji se bave negativnim stranama socijalističke Jugoslavije. Sabor Republike Hrvatske i Ustavni sud  Republike Slovenije cjelokupno su uređenje iz vremena „Titove Jugoslavije 1945-1990.„ označili kao totalitarno. Slovenački sud je na osnovu ove odluke Ustavnog suda zabranio daljnju upotrebu Titovog imena prilikom imenovanja ulica i trgova u Sloveniji, kako navodi Sergej Flere u članku „Da li je Titova država bila totalitarna?“. Autor navodi više činjenica koje su u suprotnosti s odlukama Hrvatskog sabora i Ustavnog suda Slovenije. U jednom dijelu dotiče se i slobode medija u Jugoslaviji, s akcentom na vjerske zajednice, pa nalazimo podatak da je sedamdesetih godina zakonodavstvo Jugoslavije dozvoljavalo registraciju vjerskih zajednica bez ikakvih uslova. Autor navodi podatak da su vjerske zajednice 1965. izdavale 65 listova s ukupnim tiražom od 3.591.000 primjeraka, pozivajući se na Statistički bilten XVI. A 1987. vjerska društva, udruženja i crkve izdavali su 99 listova s tiražem od preko 3.700.000 primjeraka, što je zanimljivo u poređenju sa Sovjetskim Savezom gdje je 1990. godine izlazila samo jedna slična publikacija – Žurnal Moskovske pravoslavne patrijaršije.

Od svih republika bivše Jugoslavije, čini se da samo građani Bosne i Hercegovine još uvijek imaju pozitivno mišljenje o Josipu Brozu Titu. Komandant u maršalskoj uniformi zamišljeno posmatra prolaznike koji šetaju pored kasarne koja je nosila njegovo ime, ulica s njegovim imenom jedna je od glavnih u prijestolnici BiH, a u anketi koju je Dnevni avaz objavio trećeg aprila 2008., na pitanje „Šta je, prema Vašem mišljenju, bio Josip Broz?“, 48% ispitanika se izjasnilo da je bio demokrata, diktator 31% i politički manipulant 22%.