Koji je smisao obrazovanja? Ukoliko je neobrazovan čovjek gotovo poput životinje, predan prirodi, sirov i nekultiviran, tada obrazovanje igra ključnu ulogu u oblikovanju čovjeka. Ono bi trebalo poticati i razvijati talent za mišljenje koji prepoznajemo u dječjoj oštroumnosti i znatiželji. Ukoliko pak izostane, talent će propasti kao što svaka sposobnost koju ne razvijamo vremenom zakržlja i propadne. Je li uzaludno očekivati od države da utemelji takvo obrazovanje koje će razvijati ljudskost, a u slobodi prepoznati svoj konačni ishod? Čini se da jest. Država, u pravilu, odgojem i obrazovanjem pokušava ostvariti sasvim druge ciljeve.
Prije svega, ona pokušava obrazovnim sustavom producirati radnu snagu. Svaka strategija obrazovanja zato je povezana i s tržištem rada, budući da državu primarno zanima produktivna zaposlivost građana i isplativost ulaganja u njihovo obrazovanje. Država, naime, ulaže u obrazovanje zato jer je korisno, ali ne samo po sebi, već kao sredstvo zadovoljenja njenih potreba. Takav utilitaristički pristup, koji je u najboljem slučaju moguće opravdati brigom za opstanak zajednice, često zamagljuje razumijevanje primarne svrhe obrazovanja. Ne treba izgubiti iz vida da je, onkraj moguće društvene koristi, obrazovanje primarno proces oblikovanja pojedinca.
Institucija pod upravom vlade
Pritom ne treba zaboraviti da je škola državna institucija pod direktnom upravom vlade tj. resornog ministarstva koje svojim odlukama regulira sadržaje i način poučavanja. Razvija li naše obrazovanje kritičko mišljenje u koje se prenaglašeno zaklinje, apostrofirajući ga jednim od temeljnih ishoda obrazovnog procesa? Sigurno je samo da o njemu puno priča. Iskustvo pokazuje kako kroz školski sustav nerijetko najuspješnije prolaze poslušni i marljivi učenici koji dobro ovladaju sposobnošću memoriranja nastavnog gradiva i njegove vjerne reprodukcije u kombinaciji s uspješnim prepoznavanjem očekivanih odgovora. Ali, obrazovanje ne bi smjelo biti tek usvajanje postojećih znanja, već i pokušaj otkrivanja novih. Nažalost, poticanje učenika na kritičko preispitivanje ponuđenih odgovora ili pronalaženje originalnih rješenja postavljenih zadataka prije je iznimka nego pravilo. Kad bismo zaista željeli razvijati kritički odnos prema nastavnom gradivu, tada bismo u obrazovnom sustavu poticali sumnju umjesto prevladavajućeg dogmatskog stava, no to bi ugrozilo službene istine. Tako, primjerice, “Deklaracija o Domovinskom ratu” ozakonjuje službenu istinu koja nije usklađena s nizom presuda Haškog suda (ICTY). Poput one hercegbosanskoj šestorici iz 2017. godine, prema kojoj je utvrđena umiješanost Hrvatske u zločine nad Bošnjacima u okviru udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijela Hercegovine i uspostave etnički čistog hrvatskog entiteta radi njegovog pripojenja RH. U udruženom zločinačkom pothvatu su, prema presudi, sudjelovali predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, načelnik Glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko i još niz osoba iz političkog i vojnog vodstva RH, a to baš i nije ono čemu nas uče u školi. Davno su Friedrich Nietzsche i Karl Marx precizno ukazali na to da je obrazovanje osnovni pogon posredovanja laži i ideologije.
Obrazovan pojedinac je opasan
Problem s kritičkim mišljenjem je u tome što je obrazovan pojedinac, koji mu je vičan, opasan. Njegova bi se sumnja mogla i ne zaustaviti na školskom nastavnom gradivu. I to svaka država zna. Utoliko je malo vjerojatno da zaista nastoji odgojiti i obrazovati vlastite kritičare, koji su za vladajuću kliku uvijek prijetnja i rizik. Zato ne treba čuditi što je škola u osnovi učinkovito sredstvo indoktrinacije. Uz znanstvene spoznaje obrazovanjem se, više ili manje prikriveno, provlači i službena državna doktrina u formi sugeriranog svjetonazora. Ponekad čak i neprikriveno. U vrijeme SFR Jugoslavije podučavani smo marksizmu i TIPSS- u (teoriji i praksi socijalističkog samoupravljanja) bez ikakvih natruha sumnje u pogledu uloge i zasluga komunističke partije u oblikovanju svijetle budućnosti naših naroda i narodnosti. Nastava je, slično nastavi u Sjevernoj Koreji, svakodnevno počinjala pozdravom: “Za domovinu s Titom!” te unisonim odgovorom: “Naprijed!”. Danas više nemamo nastavne predmete koji bi izravno sugerirali službenu ideologiju, međutim, to ni u kom slučaju ne znači da ona ne postoji u obrazovnom sustavu. Diskretno je provučena kroz nastavne sadržaje mnogih predmeta, od hrvatskog jezika i povijesti do vjeronauka čije je postojanje, unutar obrazovnog sustava koji se temelji na znanstvenim spoznajama i metodama, problematično samo po sebi.
Kritičko mišljenje, dakle, našem obrazovnom sustavu nije na listi prioriteta (osim deklarativno), ali zato kompetitivnost prilično visoko kotira. Potencira ju organiziranim natjecanjima iz pojedinih predmeta, ali i samim brojčanim vrednovanjem učeničkih sposobnosti i postignuća. Takav način vrednovanja primjenjivan već od najranije dobi, nerijetko ima dalekosežne posljedice po doživljaj vlastite vrijednosti i sposobnosti učenika te njihovo psihičko i emocionalno zdravlje i stabilnost. O njemu ovisi i sama mogućnost nastavka školovanja u željenim srednjim školama i fakultetima. Njime, u konačnici, učenicima sugeriramo da je važnije biti bolji od drugih, nego im pomoći da i oni budu što uspješniji te da je čovjekove sposobnosti moguće “objektivno” procjenjivati. Nasuprot takvom dojmu, obrazovni je sustav zapravo ograničen vrlo formaliziranim strukturama pa često ne uspije prepoznati učenikovu originalnost u pronalaženju neuobičajenih rješenja, ali ima jasnu tendenciju ukalupljivanja učenika u poželjan model poslušnih građana.
Ostaje otvoreno jesu li ove poteškoće produkt pogrešaka konkretnog postojećeg obrazovnog sustava ili proizlaze iz naravi same stvari te su, u tom smislu, neotklonjive. Osnovna škola i gimnazija zamišljene su kao prilika da tijekom samo dvanaest godina usvojimo ključne spoznaje do kojih je čovječanstvo uspjelo doći tijekom tisuća godina svog povijesnog razvoja kao i da naslutimo mogućnosti njihovog daljnjeg razvoja. Ova temeljna znanja, zajedno s uvježbanim sposobnostima mišljenja, trebala bi nam omogućiti uspješnije preživljavanje i kvalitetniji život.
Ono što često nedostaje je jasna vizija spoznajne cjeline. Rascjepkano na mnoštvo nastavnih predmeta od kojih svaki pokušava obuhvatiti tek vlastito predmetno područje, obrazovanje premalo pažnje posvećuje sintezi cjelokupnog znanja. A svijet je cjelina i čovjek je cjelina onkraj nametnute dihotomije. Čime god da se bavimo, ne bavimo se ničim drugim doli pokušajem razumijevanja sebe, svog svijeta i života.
Smisao obrazovanja je sloboda. Nadilaženjem prirodnog stanja, ali i svih kalupa i ograničenja obrazovnog sustava uključujući propagandu u službi vladajuće ideologije, otvara se mogućnost slobodne ljudskosti, takve koja je sposobna prepoznati i odabrati najbolju mogućnost među mnogima koje vidi.