Đavo je u nijansama

Svako pitanje čemu taj Zakon baš sada, zašto se uopšte baviti time sada, više od četvrt veka kasnije, zašto ponovo pokretati teme koje doprinose nestabilnosti Bosne, a i čitavog regiona, postavlja samo jedna vrsta ljudi – negatori genocida u Srebrenici. Svi oni, koji istih tih više od četvrt veka, razvlače „argumente“ o međunarodnom pravu, o sudovima, od „jeste zločin, ali nije genocid“, do „ma nije ni zločin“, mogu se opisati samo jednim pojmom – kao negatori genocida u Srebrenici. Ovaj zatvoreni logički krug u kome se koprcamo kao javnost, zapravo je i najbolji argument čemu ovaj Zakon – zabrana negiranja genocida u Srebrenici ne ugrožava nikog, osim i isključivo upravo negatore genocida u Srebrenici.

Zvuči kao dečija brzalica i zapravo nije ni mnogo kompleksnija od toga – jer pobuna protiv ovog Zakona nema nijanse, ona dolazi samo iz jednog korpusa smisla – negirati genocid u Srebrenici smeta samo negatorima tog genocida i nikom drugom, ni celoj Bosni, ni regionu, ni normalnom i poštenom svetu, ni javnom mnjenju, ni slobodi govora, ni pravu na lično mišljenje. Stvar je prosta i sasvim crno-bela, ili si negator ili nisi, i tu ne može biti dalje rasprave.

Naravno da svaki razgovor o ovoj temi, osim povišenih tonova, agresije, vređanja, vodi pravo u crnu zečiju rupu u kojoj, tumarajući po „dokazima“ i „argumentima“, primorava normalne ljude da negatore ubeđuju u nešto u šta ih ubediti ne možemo, jer oni, samim svojim postojanjem, samim insistiranjem na negaciji genocida, upravo postaju živi dokaz da je zakon neophodan i da se mora primenjivati. Moje mišljenje je maksimalističko, mene čak ni ne zanima presuda Međunarodnih sudova, u kojim su pojedinci osuđeni za genocid, ali se ne potvrđuje bilo kakva vrsta kolektivne odgovornosti, te ne želim da tešim negatore time što bih im objašnjavala da nisu oni krivi, nego samo Karadžić i Mladić. Naprotiv, duboko verujem da jesu i ONI itekako krivi, a ne samo Karadžić i Mladić, i pod „oni“ mislim na sve nas, i na svoju zemlju, i to ne samo istorijski i po komandnoj odgovornosti, već dijahronijski, do dan danas, svakim veličanjem genocida i njegovih direktnih počinilaca, sami sebe implicitno svrstavamo u ljude koji su mogli, mogu i moći će da stvore uslove da se taj i svaki drugi genocid uopšte i dogodi. (Bijana Srbljanović, Javni servis.net, Blic)

Ustoličenje Joanikija najmanje bilo crkvena ceremonija

“Iako je patrijarh Porfirije rekao da to nema veze s politikom, mogao se izabrati bilo koji drugi manastir. Cetinje je simbolično mjesto dijela Crnogoraca i išlo se na podizanje tenzija. Dodatni argument tome je to što su svećenici tijekom ceremonije ustoličenja pjevali ‘Kad se vojska na Kosovo vrati’. Kakve veze ima vojska s ustoličenjem? Ponajmanje je to bila crkvena ceremonija.

Bacanje suzavca na mirne prosvjednika je prekomjerna upotreba sile. U samoj vladajućoj koaliciji nastavile su se tenzije, ljudi se pitaju tko je odgovoran i traže se ostavke”, govori Ivo Goldstein.

SPC poručuje da je Cetinje tradicionalno mjesto u kojem se rade ustoličenja, a i sam Joanikije živi u Cetinju, međutim Goldstein ističe važnost značenja Cetinja za Crnu Goru i crnogorski identitet.

“Zna se što Cetinje znači za Crnu Goru i crnogorski identitet. Nastalo je potkraj 15. stoljeća i tamo je izgrađen manastir. To je bilo jedino mjesto koje je ostalo izvan osmanske vlasti i to je jezgra prve crnogorske tvorevine krajem 15. stoljeća, koja je evoluirala u čvrstu vlast krajem prve polovine 19. stoljeća. Crna Gora je međunarodno priznata kada i Srbija. Unatoč tome što je bilo prilično izolirano, Cetinje postaje glavni grad Crne Gore. Stvorile su se dvije struje koje su i dan danas vidljive – zelenaši ili komiti koji se zalažu da je crnogorska nacija samobitna i odvojena od Srbije i bjelaši koji govore za sebe da su Srbi. Ta podjela postojala je krajem 19.stoljeća, a postoji i danas. Za vrijeme Jugoslavije ti bjelaši nisu ni postojali”, pojasnio je povjesničar značenje Cetinja za crnogorski narod.

Razočarao se u patrijarha Porfirija, koji se, ako se nije htjela igrati politička utakmica, u što Goldstein i nije baš siguran, nije snašao u ovim događajima. (Ivo Goldstein, Index.hr)

Slavonski gradić prvi u Hrvatskoj uveo jedinstvenu socijalno-demografsku mjeru

UPleternici, slavonskom gradiću koji je prema posljednjem popisu iz 2011. imao nešto više od 11 tisuća, a samo naseljeno mjesto 3540 stanovnika, prvi su u Hrvatskoj uveli novu demografsku mjeru – gradski dječji doplatak.

Iz Gradske uprave izvijestili su da će pravo na ovu jedinstvenu socijalnu mjeru u iznosu od 1200 kuna godišnje ostvarivati sva djeca u dobi do 12 godina, neovisno o državnom dječjem doplatku. Naknada će se, kako stoji u natječaju, isplaćivati u dva navrata. Prijave se podnose osobno ili poštom, a rok za predaju je 20. studenoga 2021. godine. (Večernji list)

Vanredno obraćanje

Šta se događa kad vladar u obraćanju javnosti ne kaže ništa? Pa ništa. Vanredna obraćanja su već godinama redovna. Nikada nismo dobili odgovor zašto govori tako dugo i nesuvislo i kome to govori.

Predsednik se, recimo, obraća danas u 18 sati ekskluzivno na Pinku. Domaćin Sarapa.

Predsednik se, na primer, večeras u 21 obraća javnosti sa novim neslućenim informacijama. Domaćin Marić.

Predsednik se vanredno obraća ovoga jutra u 8 na Pinku, da bi završio svoje obraćanje od sinoć.

Predsednik se danas u 12 vanredno obraća javnosti na RTS-u. Biće i domaćin i gost, spreman je da odgovori na svako svoje pitanje.

Predsednik se u 16 obraća srpskom svetu iz Banjaluke. Tamo je otišao u kratku nenajavljenu posetu bratu Dodiku da mu pokloni neke naše pare. Domaćini Dodik i Željka.

Predsednik sutra otvora muzej bakarnog prijateljstva sa Kinom u Boru.

Predsednik se obraća svome narodu, bacajući poslednji pogled na dolinu Jadra.

Čovek se obraća domaćinima i svim uglednim ljudima kojima može da se poveri. Oni ga razumeju, klimaju glavama kao da im je jasno šta se to pred njima odvija. Obraća se sebi kako bi možda razumeo o čemu govori i šta se događa sa njim ako zaćuti.

Ne znamo šta se događa ako zaćuti. Nemamo takva iskustva. Nema ni on. To je oralni perpetuum mobile. Obnavlja se tiradama koje se obnavljaju i postaju izvor energije koja je nepotrošiva ali beskorisna. Pljuvačka i para u vazduhu, glas koji se gubi u vakuumu. To je kraljev govor.

Ali, to nikako da prestane. (Ljubodrag Stojadinović, Peščanik)