N1: “Pressing”, 14. septembra
LAGUMDŽIJINI AKSIOMI: U intervjuu Amira Zukića s Vojinom Mijatovićem gledali smo kako izgleda kada se novinar obruši na sagovornika, ali ne teškim pitanjima proizašlim iz dobre pripreme, nego onim zasnovanim na nepotkrijepljenim tvrdnjama. Kada te tvrdnje dolaze iz usta političkog neprijatelja, a novinar ih, bez provjere, ponavlja kao aksiome, rezultat je loše vođenje emisije zamišljene kao hard talk. Konkretno, novinar je popriličan dio emisije potrošio na ponavljanje stava Zlatka Lagumdžije o Mijatoviću: “Lagumdžija je rekao da ima čvrste dokaze da ste Dodikov kandidat. Niste reagovali na to. Evo prilike”. Zanemarujući činjenicu da smo usred predizborne kampanje u kojoj su Lagumdžija i Mijatović politički protivnici, Zukić ne spominje nijedan od Lagumdžijinih “čvrstih dokaza”. Na ovako formulisano pitanje nema pravog odgovora. Ako je Mijatović zaista Dodikov igrač, zar će to priznati? Ako postoje indicije za to, novinar bi trebao tražiti činjenice. Kada Lagumdžija kaže da ima čvrste dokaze, onda treba insistirati da ih objelodani. U suprotnom, to nije novinarstvo, nego mahalanje.
NOVINAR ILI GLASNOGOVORNIK: Kada na loše formulisano pitanje Mijatović oštro uzvraća novinaru da “svašta dovodi u emisiju”, Zukić gorljivo brani Lagumdžiju: on je cijenjeni profesor, bivši predsjedavajući Vijeća ministara, bivši šef diplomatije ove države, bivši predsjednik SDP-a… Tačno, ali selektivno. Onako kako se očekuje od glasnogovornika, a ne od novinara. Lagumdžija je i lider Koalicije SDBiH − Zeleni pokret, koja učestvuje na ovogodišnjim izborima. Činjenica je i da je upravo u vrijeme njegovog “predsjednikovanja” SDP-om, ova stranka ostala bez mnogih istaknutih kadrova. Simptomatično je da na Mijatovićevo “hvala bogu da je za sve to bivši”, novinar reaguje s “nemojte tako”. Skeptičnost prema Mijatoviću djelimično je opravdana. Od novinara ne očekujemo da prijateljski ćaska s političarem, ali ni da bezrezervno prihvata ono što je rekao Lagumdžija.
IMA SVE PAPIRE: Ne iznenađuje što Mijatović, čiju reputaciju Lagumdžija napada, propituje ugled svog kritičara odgovarajući da je Lagumdžija isključen iz SDP-a, da je sinonim za kriminal i korupciju… Zukić ga prekida insistirajući na pitanju je li on Dodikov kandidat. Opravdano je vraćati sagovornika na svoja pitanja kada on skrene priču na političke protivnike. Ali, ako se novinar referira na jednog političara kao na moralnu vertikalu političkog djelovanja, relevantno je i kada gost spomene ono sporno kod njegovog kritičara − milionski vrijedne nekretnine u Istri i Sarajevu. “Pitao sam ga ja to, kaže da za sve ima papire”, reaguje Zukić. Otkad je dokaz političarevog poštenja njegovo verbalno odbacivanje optužbi? Kao da je BiH Kanada ili Švedska − političari priznaju krivicu, izvinu se građanima, daju ostavku (a neki završe i u zatvoru)!
Za Zukića, “Lagumdžija nije svako”, drži se njegove tvrdnje kao pravosnažne presude, pa insistira na istom pitanju: je li Mijatović Dodikov kandidat. Nešto kasnije smo čuli i koja je Lagumdžijina argumentacija: Mijatović će “odvući” glasove Mirku Šaroviću.
DIJASPORA ZA MIJATOVIĆA? Jedno od malobrojnih dobrih pitanja u ovom intervjuu bilo je otkud Mijatoviću podatak da će za njega glasati 80% birača iz dijaspore. Iz njegovog odgovora da zna jer kontaktira s ljudima i da je njima dosta prevaranata, jasno je da nije riječ ni o kakvom istraživanju, nego o proizvoljnoj najavi i napuhanim ciframa, tako čestim u političkom marketingu.
Budući da je Mijatović obrazložio kako mu je svejedno hoće li više glasova dobiti Dodik ili Šarović, Zukića je zanimalo je li mu bitno ko će pobijediti iz reda bošnjačkog naroda. Mijatović priželjkuje pobjedu Denisa Bećirovića. Volio bi da u Predsjedništvu BiH bude i Željko Komšić, a ne Borjana Krišto.
PROŠLOST S DODIKOM? Zanimljivo je Zukićevo čuđenje zbog skeptičnog odnosa Sarajeva prema Mijatoviću, koji je, kaže on, konačno drugačiji političar iz Banje Luke, koji zagovara teritorijalni integritet BiH. Zanimljivo, pa i kontradiktorno, zato što se i Zukić u ovoj emisiji ponašao baš tako. Osvrnuo se i na činjenicu da je Mijatović nekada bio vrlo blizak s Dodikom, kao i s Draganom Čavićem. To podsjećanje i pitanje o tome šta zamjera bivšem političkom šefu su na mjestu. Mijatovićevo pojašnjenje djeluje logično i uvjerljivo. U to vrijeme je Dodik bio alternativa Karadžićevoj politici. On i Čavić su javno rekli da je u Srebrenici počinjen genocid. “Oni su se promijenili, a ne ja.”
U kontekstu predizborne kampanje, Zukić je primijetio da “niko ne govori o ekonomiji”. Ali, upravo je tako bilo i u ovoj emisiji. Ekonomija jedva da je spomenuta, a kamoli da je bilo pitanja o konkretnim ekonomskim mjerama nakon izbora, pogotovo zbog teške zime kakvu prognoziraju ekonomisti.
N1: „Dan uživo“, 13. septembra
KASUMOVIĆEVA KAMPANJA: Ni Emela Burdžović-Slipičević nije bila suptilna prema političkom kandidatu s kojim je razgovarala, ali su njena pitanja bila bolja. Nisu bila dominantno parafraziranja političkih protivnika, nego su se pretežno odnosila na ono sporno u političkom djelovanju sagovornika – Fuada Kasumovića. On je lider stranke Bosanskohercegovačka inicijativa – Kasumović Fuad, pa ga novinarka opravdano pita: “Zar nije moglo bez Vašeg imena u nazivu?”. U bh. političkom životu uzelo je maha dodavanje imena lidera uz naziv stranke, pokreta, inicijative. Tom svojevrsnom kultu ličnosti i personificiranju ne odolijevaju ni novi politički subjekti koji se predstavljaju kao alternativa jednoumlju u dominantnim strankama. Indikator je to unutarstranačke demokratije i davanja prostora novim kadrovima, pa je pitanje na mjestu.
U više navrata tokom intervjua novinarka je suočila gosta s nedosljednošću njegovih izjava i postupaka. Podsjetila je da se pojavio na izbornim skupovima mada je rekao da neće voditi predizbornu kampanju. Takođe, iako se ranije nije odazivao pozivu za gostovanje u ovoj i drugim emisijama, sada ne oklijeva gostovati u medijima.
NEMA AMBICIJA, A NEĆE U PENZIJU: Burdžović-Slipičević ne dozvoljava gostu da se izvuče s uopćenim tvrdnjama. Kad kaže da mu se građani sami javljaju, s pravom pita ko, zanimajući se za kriterije po kojima su izabrani kandidati Bosanskohercegovačke inicijative. Pošto je naglasio da u bavljenju politikom nema ličnih interesa, da je iz bogate porodice, čovjek iz realnog sektora, da nema političkih ambicija, novinarka ga opravdano pita za političke planove i odlazak u penziju. E, tu se Kasumović ljuti. U penziju će “kada on htjedne”. Emela Burdžović-Slipičević se inače dobro snalazi u verbalnim okršajima s političarima i brzo reaguje na njihove osorne ili provokativne odgovore. Tako je bilo i s Kasumovićem: “Nisam rekla da morate u penziju kad Vam ja kažem, nego da nam pojasnite”. Ili kad na Kasumovićev poziv “dođite nam 3. oktobra na slatku”, čuvajući profesionalnu distancu, odgovara: “Političarima ne dolazimo na slatke, ali idemo na novinarske zadatke”.
ŠEF U DŽENETU: Podsjećajući na izjavu kandidatkinje Bosanskohercegovačke inicijative Sumedine Hrvić-Hodžić da će Kasumović biti “šef u dženetu”, novinarka ga pita osjeća li se kao neko ko bi trebao biti predsjednik i na tom mjestu. Poznat kao žestoki kritičar SDA, Kasumović je i u ovoj emisiji navodio priču na političke protivnike, pa je novinarka zatražila više informacija o programu i kapacitetima njegove stranke po kojima se razlikuje od SDA. Izgleda da Kasumović ne zna ni imena svojih kadrova jer sugeriše novinarki da uzme listu i pročita!
ZAKLJUČAK: “Pressing” s Mijatovićem bio je jedno od lošijih izdanja ove emisije. Šteta što je veliki dio intervjua s političarem koji je alternativa dominantnom političkom narativu u RS-u potrošen na ponavljanje Lagumdžijinih optužbi na njegov račun. U “Danu uživo”, intervju s Kasumovićem bio je zanimljiv, provokativan, na momente i duhovit. Burdžović-Slipičević je ukazala na nedosljednosti u ponašanju sagovornika, a na pokušaje zbunjivanja odlično je reagovala.