Svakog dana 55 hiljada zaposlenih u Republici Hrvatskoj ne radi. Službeni podaci kažu da je od tri čovjeka koja su na bolovanju samo dvoje zaista bolesno, a treći nije. To znači da svakog dana više od 18 hiljada ljudi prevarom nanosi štetu poslodavcima ili osiromašuje već ionako siromašan zdravstveni sustav.
Poražavajuća statistika potvrđena je nedavnom kontrolom Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Početkom ove godine djelatnici HZZO-a provjerili su 8459 bolovanja te ustanovili kako njih 2589 ili 30.6 posto nije razložno. Zbog toga su sankcionirali liječnike koji su odobrili bolovanja bez opravdanih razloga i valjane medicinske dokumentacije izricanjem 41 opomene, pet opomena s novčanom kaznom, tri uz naplatu štete i jedne opomene s novčanom kaznom i uz naplatu štete.
Nepotreban teret
Lažna bolovanja su velik, a nepotreban teret za prezadužen sustav zdravstvenog osiguranja, koji zbog ovakvih i sličnih zloupotreba nema dovoljno sredstava za liječenje stvarno bolesnih ljudi. Iz sustava se godišnje izdvoji oko 220 milijuna eura za isplatu naknada tijekom bolovanja. Od tog iznosa više od 70 milijuna eura odlazi na lažna bolovanja, a otprilike isti iznos izdvajaju i poslodavci budući da dio bolovanja ide na njihov teret, a ne na teret zdravstvenog proračuna. Zakon, naime, propisuje da bolovanje u trajanju do 42 dana plaća poslodavac, a tek nakon toga Zavod. Zato, ukoliko sumnjaju na prevaru, poslodavci mogu zatražiti kontrolu bolovanja svojih zaposlenika, što iz godine u godinu sve veći broj poslodavaca i čini. Zanimljivo je da, uz kontrolore HZZO-a, i detektivske agencije nude profesionalnu uslugu otkrivanja lažnog bolovanja popraćenu foto dokumentacijom koju poslodavac, kao naručitelj usluge, može koristiti i kao dokaz na sudu.
Mnogo je mogućih odgovora na pitanje što motivira ljude da varaju sustav osiromašujući time cijelo društvo i riskirajući otkaz. Osim što je nečasno, nije to baš niti jednostavno. Potrebno je tako uvjerljivo glumiti i lagati da i poslodavac i liječnik, koji je stručnjak, u to povjeruju. Najčešće isprike za lažna bolovanja su: viroze (44 posto), probavne smetnje (34 posto), stres (17 posto) i u nešto manjem postotku sezonske bolesti poput gripe, išijas, bolovi u leđima, migrene i zubobolja.
Svakako nije riječ tek o pukoj lijenosti. Doduše, sigurno ima i takvih „radnika” koji su naprosto lijeni pa će iskoristiti svaku povoljnu priliku da zaobiđu radne obaveze. No, nisu svi takvi. Mnogima s vremena na vrijeme zaista treba koji dan odmora jer ih posao koji rade iscrpljuje i niti malo ne veseli. Osjećaju se prevarenima od strane poslodavca, države i života generalno. Povelik broj ljudi, možda i većina, uopće ne voli svoj posao, u njemu ne uživa, nije to posao iz njihovih snova, a ne misle niti da će njegovim obavljanjem razviti svoje sposobnosti. Rade ga samo zato što nisu uspjeli naći ništa bolje, a prinuđeni su raditi da bi sebi i svojoj obitelji kupili opstanak. Ukoliko su im pritom još i mizerne plaće, koje ne omogućuju ništa mimo pukog preživljavanja, to može biti izvor mnogih frustracija, umora i nezadovoljstva. Jedno je, naime, kad nezaposlena osoba nema novaca za putovanja i izlaske, a sasvim drugo kad ga nema ni onaj koji svakodnevno radi po osam sati, a na kraju mjeseca, kad plati režijske troškove i kupi hranu, više ne preostane ni za kino, kazalište ili izlazak na piće s prijateljima, a o putovanjima može samo sanjati. Kolike obitelji iz unutrašnjosti nisu nikad ljetovale na moru, niti proputovale svijet. Zapravo, nisu bili nigdje izvan mjesta u kojem žive, a voljeli bi putovati i doživjeti ljepotu svijeta, upoznati različite kulture i običaje ili bar naučiti djecu plivati u moru. Bi li trebali biti sretni što su uspjeli preživjeti još jedan mjesec?
Nezadovoljstvo poslom
Prilično je razumljivo zašto potplaćen radnik ne osjeća entuzijazam prema svom poslu. Da ga posao veseli, to bi bar malo kompenziralo manjak novaca na sličan način na koji i jako dobra plaća djelomično može kompenzirati nezadovoljstvo samim poslom. No, kombinacija u kojoj nema zadovoljstva ni radom, a niti plaćom zaista je pogubna.
Ponekad se radnik bolovanjem želi „osvetiti” poslodavcu koji ga kontinuirano iskorištava. Čini mu se da ima pravo potkradati i poslodavca i državu jer je i sam žrtva potkradanja. Krivnja države je u tome što često pogoduje interesima poslodavaca na štetu radnika. Čini to, primjerice, onda kad dopušta izrabljivačku praksu isplaćivanja minimalca koji je toliko minimalan da od njega nije moguće preživjeti. Na kraju krajeva, jedan od najčešćih razloga lažiranja bolovanja nije odmor, baš nasuprot, razlog je rad. Ponekad se čovjeku, naime, ukaže prilika za kakav dodatan posao i zaradu, kojeg nije moguće obaviti uz svoj redovan rad pa ljudi zatraže bolovanje da bi taj posao obavili u svoje redovno radno vrijeme. Slično tome, seoske obitelji koje obrađuju zemlju, u vrijeme intenzivnih poljoprivrednih radova, poput berbe, kad u kratko vrijeme treba obaviti veliki posao, a nemaju novaca za plaćanje pomoći, uzimaju bolovanje da urod, a s njime i cjelogodišnji trud, ne bi propali.
Dio zaposlenika lažno bolovanje koristi zbog odlaska na razgovor za posao kod drugog poslodavca, za putovanje, oporavak od pijanstva, radi dolaska majstora i popravaka po kući, polaganja vozačkog ispita, ispita na fakultetu i slično.
Dodatan problem je generalno nepovjerenje građana u pravni sustav, čini im se kako je varati državu u redu jer ju i visoko pozicionirani političari varaju. Zato moralni osjećaj ne reagira grižnjom savjesti kad uzimamo naknadu koja nam ne pripada ili kad, primjerice, utajimo porez.
Važno je napomenuti da je korištenje lažnog bolovanja nezakonito i da može imati ozbiljne posljedice, uključujući gubitak posla ili moguću tužbu. Ostaje pitanje, kakva je država koju svaki treći građanin želi prevariti. Ono što pouzdano znamo jest da servis građana nije.
