“Vještice i izdajnice”
Fond za humanitarno pravo – Nataša Kandić. Helsinški odbor za ljudska prava – Sonja Biserko. Centar za kulturnu dekontaminaciju – Borka Pavićević. YUCOM, Komitet pravnika za ljudska prava – Biljana Kovačević – Vučo. Žene u crnom – Staša Zajović.
Čak i u mainstream medijima po Srbiji nazivaju ih „vešticama, izdajnicama, mrziteljkama svog naroda, jahačicama apokalipse“…
A one su samo stale snažno i glasno protiv bezumlja. A ima ih još. Jelena Šantić, Lepa Mlađenović, Žarana Papić… Sve žene. Kontra rata, kontra bezumlja…
Pomisliće neko da je logično da je tako jer su muškarci bili ti koji su ratovali, ali među njima, konkretno među Ženama u crnom imali smo i Nedu Božinović, partizanku, dakle ženu sa puškom u ruci, a inače zamjenicu komesara Trećeg nikšićkog bataljona, koja je još vodila i politički rad Pete kozaračke, te Treće krajiške brigade i Prve proleterske divizije. Dakle, ratovalo se, nije da nije. Pucalo se, nije da nije. I bilo se žensko, nije da nije.
Možda je trenutak da se podsjetimo ovdje dijela pjesme Mehmeda Begića: „Oduvijek ti je bilo jasno da žena sa pištoljem vrijedi više od deset muškaraca sa puškama“.
Neda je bila ta, ali se odrekla pištolja kad mu je vrijeme bilo kad je zlo protjerano, ali vratilo se krajem 80-ih, a posebno početkom 90-ih. Ali nije to bilo isto to zlo protiv kog je Neda onomad uzela pušku. Ovo je kuljalo godinama iznutra, izjedalo je suštinu bića, te je poput lave samo eruptiralo. Ima tih SCI FI scena u kojima se zlo pokušava odstraniti pucanjem, ali ne da ne uspjevaju u tome, nego zlo jača i jača svakim ispaljenim metkom u nj’. (Dejan Kožul, Inforadar)
NBA liga
„Ma mi smo NBA liga za sve njih“, arogantno je, ali ipak treperavim glasom u kojemu se dala naslutiti nesigurnost, hrvatski premijer odgovorio na optužbe opozicije, lijeve, desne, srednje… nakon objave sudske presude kojom je utvrđeno da mu je stranka funkcionirala kao zločinačko udruženje koje je ogromni novac isisavalo iz državnih firmi u vlastitu korist. A na čelu s tadašnjim šefom HDZ-a i premijerom Ivom Sanaderom. Inkriminirajuća presuda – prema kojoj je vladajuća stranka dužna državi vratiti više od 15 milijuna kuna što su nestale u bespućima višegodišnjeg HDZ-ova kriminala – u svakoj bi demokratskoj državi izazvala tektonski poremećaj, ali ne u Hrvatskoj, gdje je šef vlade i dalje okružen istim likovima koji su se i utamničenom bivšem premijeru vjerno vrzmali negdje u razini dupeta, te sudjelovali u ogromnoj krađi novca korištenog u privatne svrhe, ali i u cilju dobivanja novih izbora.
Osuđena mafijaška hobotnica ne donosi međutim nikakvu promjenu na čelnim mjestima partije i vlasti, iako barem nekolicina pripuza bivšeg premijera danas obnaša važne funkcije, jedan je čak i predsjednik parlamenta i visoko pozicioniran u vrhu partije. Pa kada premijer kaže kako „njegov“ HDZ nema veze s „onim“ HDZ-om, naravno da laže, jer je baš u njegovom mandatu bilo toliko ministara uhvaćenih u kriminalnim aferama da im se više ni broja ne zna. To kao dokaz da se ni ćud, a ni dlaka „NBA lige“ promijenila nije, ma koliko M. Jordan tvrdio suprotno. A onda mu je, upravo dok se blesavo neuvjerljivo trudio sa „svoga“ HDZ-a sastrugati ama baš svaki grijeh za enormnu pljačku države, razotkriveno i dodatno mračno lice države koju vodi, svjedočanstvo o radikalnom ništenju demokracije i ljudskih prava, ali i o posvemašnjem odsustvu suvereniteta u kojega se premijer i njegova klika, kao i prethodnici mu, zaklinju već milijun godina.
Okrutno premlaćivanje migranata palicama hrvatskih policajaca, tajno snimljeno na granici BiH, nije, naime, rezultat samostalne odluke ovdašnje vlade, nego neodvojivi dio vazalskog posluha evropskim institucijama koje su takozvane pushbackove, to jest neljudsko protjerivanje izbjeglica s hrvatske teritorije, ustanovile kao pravilo, pretvarajući „suverenu“ državu Hrvatsku u psa čuvara istočnih granica „Tvrđave Evrope“. Za te poslove Hrvatska dobiva milijunske iznose od EU, te se tako našla u šizofrenoj situaciji da se s jedne strane zaklinje u vladavinu demokracije i poštivanje ljudskih prava – koja svakako isključuju nasilje i policijsko iživljavanje na onima kojima Hrvatska služi samo kao prolaz prema evropskim državama – i s druge strane da upravo upotrebom sile i ponižavanjem sa svoje granice odbacuje taj „ološ“ koji bi imao zagaditi „evropske vrijednosti“ i „naš način života“. (Heni Erceg, Mladina)
Mišljenje o mišljenju
Nije se navršilo ni dve godine od početka primene obimnih izmena i dopuna Krivičnog zakonika (KZ), a predložene su nove. Ovaj put daleko kraće, ali i zagonetnije. Lako ih je predstaviti.
U kvalifikovanom obliku krivičnog dela Prinuda (član 135. KZ) u isti rang sa dramatičnim načinom izvršenja (svirepost, pretnja ubistvom ili teškom telesnom povredom, otmica) stavlja se i samo po sebi svojstvo žrtve kao lica „koje obavlja poslove od javnog značaja u vezi sa tim poslovima“. U krivičnom delu Ugrožavanje sigurnosti (član 138. KZ), osim pretnje napadom na život ili telo, inkriminiše se i pretnja napadom na slobodu ili imovinu veće vrednosti. Najzad, naziv krivičnog dela Sprečavanje štampanja i rasturanja štampanih stvari i emitovanja programa (član 149. KZ) proširuje se i na objavljivanje informacija, zaštićeni objekt su informacije od javnog značaja i mišljenja, način izvršenja su – grubo vređanje, zlostavljanje, drsko ili bezobzirno ponašanje, a neophodna posledica – značajno ugrožavanje spokojstva lica koje je informaciju ili mišljenje objavilo.
Na prvi pogled pruža se bolja zaštita licima koja obavljaju određene profesije i dužnosti sa povećanim rizikom, bave se ljudskim slobodama uopšte, a posebno slobodom mišljenja i izražavanja.
Potrebno je, međutim, samo promeniti ugao gledanja i staviti se u ulogu potencijalnog učinioca umesto u ulogu žrtve, pa da se shvati do čega ovakvo normativno opsenarstvo može dovesti.
Po prvi put kažnjava se napad na mišljenje! Pojam mišljenje do sada nije postojao u Krivičnom zakoniku, ni kao strukturni kôd krivičnog dela ni kao operator krivice. Od sada bi, bude li Nacrt zakona pretočen u zakon, onaj ko za informaciju od javnog značaja, ali i za objavljeno mišljenje o pojavi od javnog značaja, grubim vređanjem ili drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrozi spokojstvo lica koje je informaciju ili mišljenje objavilo, rizikovao kaznu zatvora do jedne godine. Pri tome, upotreba pokazne pridevske zamenice kojim se označava kvalitet („takve“) neposredno se povezuje samo sa informacijama a ne i sa mišljenjima, što bi moglo biti tumačeno i tako da se kažnjava grubo osporavanje izraženog mišljenja o bilo čemu, a ne samo o onome što je „od javnog značaja“. Praktično, ko za informaciju od javnog značaja upotrebi pogrdnu reč i kaže da je notorna laž, a afirmativno mišljenje o njoj (ili čak mišljenje o bilo čemu drugom) nazove ludošću ili sumanutom i bezočnom političkom manipulacijom, mada se i jedno i drugo kod nas događa po više puta dnevno, rizikovao bi da bude krivično gonjen i osuđen, a time i stigmatizovan kao učinilac krivičnog dela, sa nizom pravnih posledica koje osuđivanost može da prouzrokuje. (Slobodan Beljanski, Peščanik)
Štulić za Index o 40 godina od ploče Ravno do dna: Nisam imao puno gorih izvedbi
ČETRDESET je godina prošlo od 21. listopada 1981. godine, kad je u Kulušiću snimljen Ravno do dna, legendarni Azrin trostruki živi album, na kojem je zabilježen dio atmosfere s dva od sedam rasprodanih koncerata odsviranih uzastopno, u tjedan dana. Piše se o tome na portalima i po društvenim mrežama, a mi smo nazvali njegova kreatora Branimira Štulića. Čovjek, kao što se zna, desetljećima živi u Nizozemskoj. S pitanjima o obljetnici slavnog albuma i još ponekom detalju iz karijere gnjavili smo ga baš kad se spremao hraniti golubove. Na temu smo prešli nakon kraćeg ćaskanja o porijeklu i medijima.
Prvo smo ga pitali kako mu nakon 40 godina zvuči Ravno do dna.
Taj Ravno do dna je, prema svim mojim nastupima, tako kako je zabilježen, jedva prosječan, jedva da je prosječan. Bilo je, vjerojatno i gorih momenata, ali ne toliko puno, ali bilo je i puno boljih momenata. Ja sad što bih ostavio od njega, to je dupli album, može nekako proći. Trostruki nikako. Ima puno smeća, ne.
Što vam je smeće?
Može proći onih 13 pjesama koje su tada nove bile i, ovako, neke izvedbe, ali, kažem, jedva, jedva da je prosječan. Nije bilo puno gorih izvedbi, ali je sigurno bilo puno boljih. A zbog čega je to tako? Po mom mišljenju, jer je ta cijela 1981., kako da to kažem… neprestani nastupi, promjena opreme, ja nisam imao nikakav monitor da čujem, jel. Sve na slijepo, samo ideš, pičiš, ne… Pustiš đavolu da kupiš komadiće. Onda neosjetno odskližeš, upadneš u nešto. Puno je, previše pjesama, samo se gura, pojednostavljuje do krajnjih granica. Tad sam prestao postavljati bubnjeve i bas ritam sekciji. Znači, samo ono, linijom najmanjeg otpora, samo ideš i ideš. (Vladimir Matijanić, Index.hr)
