Epirski kralj Pir u trećem stoljeću prije naše ere poveo je moćnu vojsku od 25 hiljada vojnika i 20 slonova u rat protiv Rima. I pobijedio, a onda osvojio i gotovo cijelu Siciliju. Dok su mu se laskavci pokušavali dodvoriti čestitanjem i slavljenjem velikog podviga, Pir nije samodopadno uživao ni u pobjedi niti u njihovim panegiricima, nego tugovao svjestan pretrpljenih gubitaka i prevelike cijene trijumfa. Gorak je okus pobjede dok kraj tijela poginulih tuguju njihove obitelji. Nijedna ratna pobjeda nije i ne može biti dovoljno veličanstveno postignuće da bi mogla opravdati sve tragično prekinute živote, otkinute udove i usađene strahove koji više nikad, do kraja života neće prestati, svu beskrajnu patnju. Svaki rat je Pirov pothvat.

Koliko god daleko u prošlost sezalo kolektivno sjećanje čovječanstva, a seže tisućama godina unatrag, u cjelokupnoj povijesti jedva da se sjećamo nekoliko kraćih perioda bez rata. Vječno ljudi pokušavaju pokazati i dokazati prvo sebi, a onda i svima ostalima, kako vrijede više pa zaslužuju bolje. Nerijetko nesposobni izboriti svoje osobne pobjede, utočište nalaze u kolektivitetu. Okruženi sličnima, jedni druge osnažuju u uvjerenju kako je upravo njihova vjera, rasa ili nacija dostojna divljenja. Ali, autentični iskazi vjere nikad nisu bili institucionalno dirigirane recitacije praćene sinkroniziranim obrednim kretnjama. Svom tom igrokazu obilato nedostaje uvjerljivosti. Iskrena vjera je, nasuprot tome, vrlo intimna i potpuno neupotrebljiva u svrhu dnevno-političke zloupotrebe. Pojam rase, pak, uopće niti nije znanstveni pojam budući da pripadnici različitih “rasnih” skupina mogu genetski biti sličniji nego ljudi unutar iste “rasne” skupine jer su sve genetske raznolikosti samo slijed afričkih.

Ostrašćenost nacijom

Što se pak tiče ostrašćenosti nacijom, nevjerojatno je do koje se mjere čovjek može pogubiti u svojoj vlastitoj, pa onda i kolektivnoj mašti, da uspije povjerovati kako ta izmišljotina modernog doba tj. “nacija” zaista ima realno uporište. Ideja nacije pojavila se nešto prije u Engleskoj, ali je svoj puni smisao zadobila tek 1789. Francuskom revolucijom, nastankom građanstva i stvaranjem nacionalnih država. Smiješno zvuče svi ti silni mitovi i stihovi koji pokušavaju osnažiti laž nacije kao nekog realno postojećeg entiteta, a ne tek moćne ideje. Sve te Buge i Tuge, zajedno s petoricom braće, sve te iranske i karpatske postojbine, pa kravate i Žankovo umilno pojanje “na kamenu tvrdom o tom slova pišu, od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu”, sva ta epska mitološka saga vrlo efikasno potiče nacionalni ponos i učvršćuje plemensko jedinstvo u mržnji prema susjednoj, jednako besmislenoj naciji. Riječ je, naime, tek o pukoj fikciji koja se temelji na uvjerenju svojih članova da imaju zajedničko porijeklo i prošlost te na osjećaju ponosa koji tu fikciju prati i osnažuje do razine nacionalizma. Zanimljivo je da je sama riječ “nacija” primarno označavala skupinu stranaca, zatim srednjovjekovna sveučilišta, studentske udruge, crkvena vijeća, plemstvo i, tek na kraju, stanovništvo neke zemlje, odnosno narod. Još u 19. stoljeću u Hrvatskoj se izraz “nacija” odnosio na hrvatsko plemstvo. U tom su se kontekstu ideje o porijeklu puka i plemstva do te mjere razdvajale da uopće nije postojala nikakva predodžba njihove zajedničke pripadnosti istoj naciji. I dok se zapadni svijet povezuje objedinjen nadnacionalnom Europskom unijom, naša mala plemena na jugoistoku Europe upravo u mržnji prema susjednim plemenima nalaze prividna uporišta svojih oskudnih identiteta. To, dakako, obilato koristi političkim strankama i vođama da, za vrijeme dok se puk zabavlja nacionalnim ponosom i dokazivanjem vlastite superiornosti, sasvim ugodno sebi i svojima pribave protuzakonitu imovinsku korist. A za to nema boljeg vremena od ratnog. I to mu je, valjda, jedino opravdanje.

Zaglavljeni u srednjem vijeku

Tko još, naime, u 21. stoljeću više ratuje za teritorij? U vrijeme kad multinacionalne kompanije s godišnjim zaradama koje premašuju budžete naših plemenskih zajednica, u nekoliko spretnih ekonomskih poteza, posredstvom MMF-a, osvajaju cijele države, mi se zaglavljeni u srednjem vijeku još uvijek igramo vitezova osvajača. Granice su se tijekom povijesti toliko puta mijenjale da je pitanje kome pripada historijsko pravo uprave nad nekim područjem tek pitanje koliko ćemo se daleko vratiti u prošlost. Naime, samo koju godinu prije ili kasnije u odnosu na datum kojeg proizvoljno odaberemo kao krunski dokaz vlastite nacionalne mitologije da tu dišemo od stoljeća sedmog, i druga bi strana bila u pravu tvrdeći kako je taj isti teritorij povijesno bio baš njen ili, ako već ne njen, barem nije niti naš. I ne samo da su se granice mijenjale, propadala su moćna carstva koja su na vrhuncu svoje moći djelovala neuništiva. Tko bi, primjerice, samo nekoliko godina prije Gorbačova i raspada Sovjetskog Saveza mogao i pomisliti da će ideja komunizma/socijalizma biti tako temeljito poražena od kapitalizma, tog apsolutnog vladara suvremenog svijeta koji je već odavno trebao odumrijeti, ali se žilava beštija ne da.

Kad navodni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koju na svaki način pokušava uništiti ne bi li spriječio ili bar odgodio vlastiti poraz, Milorad Dodik, najavljuje rat time, prije svega ostalog, pokazuje vlastitu nemoć. Stjeran u kut poput pobješnjele lisice, posljednju nadu da izbjegne kavez i vrati se u moćnu političku igru s izdašnom financijskom dobiti, vidi još samo u provociranju. Siguran u podršku “prijatelja” kojima realno može biti tek pijun na ploči ostvarenja vlastitih ciljeva, spreman je dokrajčiti ono malo preostalih sunarodnjaka koje još uvijek lošim životnim uvjetima i besperspektivnošću nije otjerao trbuhom za kruhom. Jesu li zaista građani bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska spremni izginuti s oružjem u ruci boreći se za vlastitog zlostavljača i njegove financijske interese?

Na tragu svih mogućih lažnih identiteta, čovjek nikad ne bi smio zaboraviti da njegov jedini autentični kolektivni identitet ne čini pripadnost vjerskoj instituciji, rasi, niti naciji, nego veličanstvena mogućnost ljudskosti koja ga čini dijelom ljudskog roda.