Medijska pismenost u posljednjih je nekoliko godina postala široko debatirana tema i iznimno često spominjan pojam u akademskim diskusijama, projektnim aktivnostima i javnom diskursu u Bosni i Hercegovini. U različitim kontekstima ona se tumači, razvija i zagovara kroz različite, nerijetko oprečne, ali u svakom slučaju nesinhronizovane i nekomplementarne (a često i duplirane i ponavljajuće) aktivnosti. Razmatra ju se u kontekstu cjeloživotnog učenja, kao dio informacijske pismenosti, kao meta-kompetenciju za razumijevanje medija, kao vještinu bez koje je život u savremenom medijski orijentiranom društvu nemoguć itd. No, vrlo malo i rijetko se razmatra, promovira i razvija u kontekstu formalnog obrazovanja, posebno ne u formalnom visokom obrazovanju. Postoje, istina, već na nekim univerzitetima (Univerzitet u Zenici, naprimjer) programi medijske pismenosti u okviru studija kulturologije, no akademska diskusija o medijskoj pismenosti uglavnom počinje i završava u naučnim raspravama, člancima i analizama o važnosti ove vještine i značaju njenog podučavanja. Ko bi je, s kakvim syllabusima, kakvim metodičkim i didaktičkim pristupima i s kojim ciljevima, odnosno ishodima učenja trebao razvijati na univerzitetima – još uvijek se šire ne razmatra.

Važnost medijske pismenosti za studente i mlade

No, sva dosadašnja istraživanja (Tajić, 2013, Žiga et al., 2015, Turčilo et al., 2017) pokazuju da mladi slobodno vrijeme provode uglavnom u interakciji s medijima, posebno online medijima. U istraživanju iz 2014. godine 83,5% mladih navelo je kako im je korištenje interneta jedan od glavnih načina ispunjavanja slobodnog vremena, te kako prosječno koriste internet 3,8 sati (Žiga et al., 2014). Već tri godine kasnije, u istraživanju provedenom na području cijele Bosne i Hercegovine većina mladih nije mogla procijeniti koliko vremena provedu online, budući da su konstantno povezani na internet i paralelno prisutni u obje „stvarnosti“ – i realnoj i virtualnoj (Turčilo et al., 2017). Ono što je, također, primjetno je i činjenica da kod korisnika medija starosne dobi od 15 do 25 godina bilježimo pad povjerenja u klasične medije (štampu, radio i televiziju) i sve manju orijentiranost na te medije, s argumentom da ti mediji „s recipijentima komuniciraju jednosmjerno, bez želje da čuju stavove običnih građana i s ciljem da manipuliraju i obmanjuju publiku“ (Turčilo et al., 2017: 22). U činjenici da mladi ljudi smatraju kako u klasičnim medijima nikome ne treba u potpunosti vjerovati, te kako i na internetu treba konsultovati više izvora o istoj temi da bi se dobila potpuna i cjelovita informacija, nalazimo naznake njihove medijske pismenosti, jer oni prepoznaju neprofesionalnost i neobjektivnost medija. No, riječ je, doista, tek o intuitivnom prepoznavanju problema medijske stvarnosti, ali ne i o poznavanju mehanizama za odupiranje medijskoj manipulaciji. Prelazak na društvene mreže, kao prostor samoreprezentacije i komunikacije, gotovo je jedini „bijeg“ koji mladi poduzimaju, što onda otvara druge probleme, poput zatvaranja u informacijske čahure, odnosno okruživanja samo istomislećim sagovornicima na društvenim mrežama, nekritičkog prihvatanja i prenošenja informacija dobivenih od drugih korisnika društvenih mreža, prihvatanja govora mržnje kao legitimnog narativa na društvenim mrežama itd. Ti problemi proizlaze uglavnom iz stava mladih da su oni „medijski pismeniji od starijih“ (Turčilo et al., 2017: 24), ali pri tom mladi misle samo na tehničke vještine korištenja online medija. Upravo u ovom kontekstu postaje jasno koliko je važno razvijati medijsku pismenost kod mladih i kroz formalni sistem obrazovanja, uključujući i visokoškolsko obrazovanje, budući da upravo univerzitet može biti mjesto osnaživanja njihovih kompetencija za kvalitetniju i smisleniju interakciju s medijima i njihovo ozbiljno i kompetentno uključivanje u medijski prostor na način da postanu aktivni, društveno odgovorni prozumeri – korisnici, ali i kreatori medijskih sadržaja kroz koje će mladi promišljati društvenu stvarnost i koji će biti od koristi za zajednicu i društvo.

Građansko novinarstvo

Još jedan aspekt medijske stvarnosti u Bosni i Hercegovini koji ide u prilog tezi da je medijsku pismenost neophodno razvijati strateški, programski i u kontekstu formalnog obrazovanja je i sve snažnije insistiranje na građanskom novinarstvu, odnosno medijskim sadržajima koje kreiraju „obični građani“. Mnogobrojni alati za pravljenje priča u rukama su dosadašnjih korisnika medija koji postaju aktivni kreatori sadržaja, a mnogobrojne platforme dostupne su im za objavljivanje tih sadržaja, no niko ih, zapravo, ne uči standardima, izuzev onih tehničkih (kvalitet slike, zvuka, montaže itd.). Ako se želi ozbiljno razvijati građansko novinarstvo i time podstaknuti građane da aktivnije sudjeluju u opisivanju bh. stvarnosti i stavljanju na agendu određenih tema, problema i neriješenih pitanja, onda je nužno da ti građani imaju znanja i vještine neophodne za kompetentno sudjelovanje u tim procesima. Budući da su jedna od ključnih ciljnih skupina za učešće u projektima građanin-novinar upravo studenti, jasno je da bi se ta znanja i vještine mogli i trebali razvijati upravo na njihovim studijima, osposobljavajući ih tako ne samo za kvalitetno korištenje medija već i za kvalitetno kreiranje medijskih sadržaja.

Medijska pismenost kao ključna kompetencija za 21. stoljeće

No, čemu bi, zapravo, trebalo podučavati mlade, odnosno, šta je suština medijske pismenosti kad je posmatramo krajnje pragmatično, bez suvišnih filozofskih promišljanja o kritičkim kompetencijama i društvenoj participaciji? Drugim riječima, šta je to što trebamo znati da bismo se smatrali medijski pismenom osobom?

Pokušajmo, najprije, odrediti šta to medijska pismenost nije, odnosno na šta se ne bi smjela svoditi (budući da često svjedočimo upravo reduciranim pristupima ovom pitanju). Prije svega, medijska pismenost nije samo kritičko promišljanje medijskih sadržaja, a pogotovo nije kritizerski pristup medijima. Ovaj nerijetko promovirani stereotip da su svi medijski sadržaji loši, nekvalitetni, pristrasni, obojeni interesima i da kao korisnici medija ne trebamo vjerovati nikome i svaki medijski sadržaj trebamo posmatrati kao pokušaj manipulacije (a što je, kako smo vidjeli iz stavova mladih, dosta dobro prihvaćeno) proizvodi efekat nepovjerenja u medije, apstinencije od njihovog korištenja i, posljedično, loše informiranosti građana, njihove apatije i nesudjelovanja u društvenom životu, što je upravo suprotno onome što bi medijska pismenost trebala podržavati, a to je kvalitetna interakcija s medijima i kvalitetna društvena participacija.

Nadalje, medijska pismenost ne podrazumijeva samo tehnički aspekt korištenja medija, tj. nije samo digitalna pismenost. Bez sumnje, digitalno doba zahtijeva digitalne kompetencije, odnosno tehničku osposobljenost za interakciju s medijima, no svoditi medijsku pismenost samo na taj aspekt proizvodi također kontraefekat, koji se ogleda u samouvjerenosti, odnosno superiornom stavu (posebno mladih) korisnika da ih to što poznaju tehnologiju i modalitete njezina korištenja čini kvalitetnim kreatorima medijskih sadržaja. U ovom kontekstu možemo se složiti s Anrdewom Keenom, koji je još 2010. godine upozoravao na to da je pogrešno misliti da je sama tehnologija, odnosno poznavanje načina njenog korištenja dovoljno da dođe do bujanja kreativnih potencijala običnih korisnika, te da internet platforme koje kao jedini uslov sudjelovanja u komunikaciji postavljaju onaj tehnički (dovoljno je, dakle, imati želju da se nešto kaže i minimum tehničkih vještina da se to postavi online), proizvode okruženje kojim dominira prosječnost i ispodprosječnost i u kojem digitalni narcisi i „eksperti u pidžamama“ zapravo kreiraju informacijsku smutnju, a ne bolju informiranost (Keen, 2010). Digitalne kompetencije su, naravno, važne u digitalnom dobu i svijetu u kojem živimo, no ukoliko nisu praćene drugim kompetencijama (poput sposobnosti analize, sinteze, razmišljanja i traženja informacija „ispod površine“, kreiranja etički neupitnih i društveno odgovornih medijskih sadržaja itd.), mogu, zapravo, proizvesti više štete nego koristi.

I naposljetku, medijska pismenost nije samo sposobnost snalaženja u medijskom svijetu i okruženju. Ona je mnogo više od toga. Drugim riječima, medijska pismenost ne ispunjava svoju svrhu i zadaću ukoliko kao korisnik medija svako od nas osigura korist tek samo za sebe, na način da razumije medijske poruke i eventualno ih i sam kreira kako bi dobio pažnju, likeove i podršku drugih korisnika. Medijska pismenost mora biti više od toga. Ona je sposobnost korištenja medija za razumijevanje društva i svijeta u kojem živimo i alat za aktivnu participaciju u tom društvu i svijetu. Svoditi je samo na to da znamo šta se u medijima plasira i znamo kako i sami nešto plasirati je suštinski pogrešno.

Možemo, dakle, reći da je medijska pismenost svojevrsna meta-kompetencija, koja obuhvata brojne druge kompetencije, poput kritičkog mišljenja, društvene orijentacije, dubinskog istraživanja, indukcije i dedukcije, i da je njeno podučavanje esencijalno ne samo za svakog pojedinca, kako bi se bolje snalazio u „svijetu prebogatom informacijama čije obilje osujećuje našu sposobnost procjene“, kako to opisuje Paul Zurkowski (prema Dizdar et. al., 2012: 7), nego i za društvo i zajednicu u cjelini, čiji je interes da se sastoji od mislećih individua koje su sposobne da kreiraju bolje medijsko i društveno okruženje. Upravo iz tog razloga medijska pismenost je ključna kompetencija za 21. stoljeće.

Kako podučavati mlade da misle u kontekstu medijske pismenosti?

U kontekstu medijski posredovanog društva i svijeta jasno je da studenti na univerzitetima trebaju određeni studijski program ili, za početak, barem predmet koji bi ih podučavao vještinama neophodnim da žive i sudjeluju u savremenim informacijsko-komunikacijskim procesima. No, s obzirom na brzinu promjena koje se dešavaju u medijskom okruženju, možda bi bilo dobro u razvijanju takvog programa i/ili predmeta razmišljati korak unaprijed i osposobljavati studente ne samo za shvatanje načina funkcionisanja medija, razumijevanje medijskih poruka i kreiranje medijskih sadržaja (što je najuža definicija medijske pismenosti), nego ih osposobljavati za čitanje, pisanje i interakciju putem različitih platformi, alata i medija, odnosno za konvergentnu pismenost, koja obuhvata sve forme i vrste komunikacije i koja je, zapravo, inkluzivna i holistička. Ovako shvaćenu medijsku pismenost neki autori (Sue Thomas npr.) nazivaju „transliteracy“, sugerirajući da je riječ o širokom konceptu koji osposobljava studente za interakciju s najrazličitijim medijima i sudionicima komunikacijskih procesa. Tako shvaćen koncept podrazumijeva vještine korištenja komunikacijskih kanala i alata, kritičko razmišljanje i društveni angažman, odnosno podržava razvoj i nadgradnju tradicionalne pismenosti, ali i razvoj vještina i kompetencija uz kritičku refleksiju kako primijeniti te vještine i kompetencije u kontekstu društvene angažiranosti. Pojednostavljeno kazano, trans-pismenost nas uči kako da komuniciramo kroz različite platforme i kako putem te komunikacije da budemo svrsishodno uključeni u društvene procese i tokove, a da taj angažman bude za dobrobit svih, ne samo nas osobno.

Ono što je, međutim, važno napomenuti jeste da univerzitetsko obrazovanje nije sistem sam za sebe nego dio obrazovnog sistema kao cjeline, te u tom kontekstu treba razmišljati i o razvoju medijske pismenosti na univerzitetima. Najsmisleniji pristup bi bio onaj u kontekstu cjeloživotnog učenja, te bi se medijska pismenost trebala razvijati od najranije dobi, pa sve do univerziteta, ali i nakon formalnog završetka obrazovnih ciklusa. U tom kontekstu djeca vrtićkog uzrasta učila bi se osnovama interakcije s medijima, poput razlikovanja imaginacije i stvarnosti, prepoznavanja reklamnih sadržaja i slično. Djeca osnovnoškolskog uzrasta podučavala bi se razumijevanju njihovih informacijskih potreba, osvještavanju vremena koje provode u interakciji s medijima, zaštiti od negativnih medijskih sadržaja itd. Srednjoškolci bi trebali biti upoznati s ozbiljnijim kritičkim promišljanjima konteksta medijskih poruka i kreiranja kvalitetnih medijskih sadržaja i sl., dok bi se na univerzitetskom nivou ozbiljnije razvijale kompetencije društvene participacije putem medijski posredovanih poruka. Na univerzitetskom nivou potrebno je, dakle, podučavati studente kako da „čitaju“ medijske poruke (news pismenost), kako da promišljaju medijske sadržaje (indukcija, dedukcija, kritičko razmišljanje), te kako da kreiraju etički neupitne, društveno odgovorne i društveno korisne sadržaje (prozumentska pismenost i društvena participacija).

Sveobuhvatni pristup

U ovom kontekstu treba se zapitati i gdje je mjesto medijske pismenosti u okviru univerziteta, na kojim studijima, kojim fakultetima? Iako su do sada u Bosni i Hercegovini najviše na razvoju i promociji medijske pismenosti radili studiji novinarstva, tj. komunikologije, jasno je da medijska pismenost nije primarno matična za te studije, odnosno da se s komunikološkog aspekta o njoj treba i može razmišljati u naučnoistraživačkoj formi, kroz teorijske analize i empirijska istraživanja koja mogu služiti kao dio strategija i policy developmenta. Kao opći predmet medijska pismenost potrebna je na svim studijima i fakultetima, kako prirodnih tako i tehničkih i društvenih nauka. No, ako ga se želi inkorporirati u sve studijske programe, neovisno o njihovom primarnom profilu, syllabus medijske pismenosti mora biti ujednačen, standardiziran i „pokrivati“ kompetencije i znanja koja savremeni korisnik medija treba imati neovisno o tome kojom se profesijom bavi. Drugim riječima, pogrešno bi bilo prilagođavati programe specifičnim profesijama i razvijati, npr., medijsku pismenost za pravnike, medijsku pismenost za ljekare, medijsku pismenost za inženjere itd., budući da nas to udaljava od suštine onoga što zagovaramo − najširi koncept medijske pismenosti, a što se odnosi na kvalitetno korištenje medija u svrhu kvalitetnog sudjelovanja u savremenom društvu, neovisno o tome čime se bavimo i što nam je primarna profesija. Ono što će, svakako, biti potrebno razvijati kao zasebne studijske programe i/ili predmete jeste metodika i didaktika podučavanja medijske pismenosti za buduće nastavnike i profesore medijske pismenosti u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, ali i bibliotekare (koji mogu biti značajna karika u lancu razvoja medijske i informacijske pismenosti ne samo u školama nego u zajednici općenito, budući da bi se biblioteke mogle puno više i kvalitetnije iskoristiti kao prostori i institucije u kojima se diskutuje, razvija i podučava medijska i informacijska pismenost), što se, u svakom slučaju, može i treba raditi multidisciplinarno, odnosno u saradnji studija pedagogije, bibliotekarstva i komunikologije. No, opća medijska pismenost, ako se želi uvesti na sve studije na univerzitetima, treba podržavati prije svega koncept kritičkog mišljenja i društvene participacije i korištenja medija u ove dvije svrhe.

U Bosni i Hercegovini proces zagovaranja i razvijanja medijske pismenosti u formalnom obrazovnom sistemu izuzetno je težak i kompliciran zadatak, uslijed činjenice da je obrazovni sistem podijeljen (centralizovan u Republici Srpskoj i decentralizovan u Federaciji BiH) i u nadležnosti 14 različitih aktera (ministarstva i pedagoški zavodi na nivou entiteta, odnosno kantona, te ministarstva na nivou države s koordinirajućom ulogom i bez stvarnih, suštinskih nadležnosti). No, ono što je od izuzetne važnosti jeste da se kod razvoja programa medijske pismenosti na nivou visokoškolskog obrazovanja postigne konsenzus o barem minimumu standarda i sadržaja, kako bi se medijska pismenost podučavala na istim osnovama, s istim ciljevima i istim metodama na svim univerzitetima, jer u suprotnom gubi svoju suštinu i svrhu. U ovom kontekstu saglasnost Rektorske konferencije, odnosno svih rektora univerziteta u BiH o važnosti i potrebi podučavanja medijske pismenosti na nivou univerziteta bila bi od velikog značaja, kao i kreiranje određenog radnog tijela za izradu curriculuma i syllabusa, te didaktičkih materijala za medijsku pismenost na univerzitetskom nivou.

I, u konačnici, važno je vrlo precizno definisati cilj, tj. ishode učenja u programima medijske pismenosti. O detaljnim ishodima učenja treba ozbiljno promisliti, ali bi na početku tog promišljanja bilo dobro da se svi akteri (od nadležnih ministarstava, predstavnika univerziteta, predstavnika studenata itd.) usaglase i prihvate stav da je medijska pismenost jedan od alata, ili jedna od kompetencija koja nas vodi ka društvu znanja, odnosno, koja ima za cilj osposobiti studente da više, bolje i kvalitetnije misle, da ne budu samo pasivni posmatrači zbivanja oko sebe, već aktivni učesnici društvenih promjena i procesa. Ukoliko bosanskohercegovačko društvo doista treba aktivne misleće građane (a sva dešavanja od devedesetih naovamo daju obilje argumenata da treba), onda bismo trebali objeručke prihvatiti medijsku pismenost i inkorporirati je u univerzitetske programe kao jedan od načina da univerziteti doprinesu edukaciji takvih aktivnih mislećih Bosanaca i Hercegovaca. Hoće li za to biti političke volje i društvenog konsenzusa pokazat će vrijeme, no da potreba postoji – to je bez sumnje.

Literatura/izvori:

• Dizdar, S., Turčilo, L., Rašidović, B. E., Hajdarpašić, L. (2012), Informacijska pismenost: smjernice za razvoj mrežnih modula, Sarajevo: UNSA
• Keen, A. (2010), Kult amatera: kako blogovi, myspace, youtube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici, uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti, Zagreb: Fraktura
• Poter, J. (2011), Medijska pismenost, Beograd: Clio
• Tajić, L. (2013), Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Internews; dostupno na: file:///C:/Users/Home/Downloads/Medijska_pismenost_u_BiH%20(2).pdf
• Turčilo, L., Osmić, A., Žiga, J. (2017), Mladi, politika i mediji: priručnik za razvijanje političke i medijske pismenosti mladih, Sarajevo: FES; dostupno na: http://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/14153.pdf
• Žiga, J., Turčilo, L., Osmić, A., Bašić, S., Džananović Miraščija, N., Kapidžić, D., Brkić Šmigoc, J. (2015), Studija o mladima u Bosni i Hercegovini 2014, Sarajevo: FES; dostupno na: http://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/11436.pdf