Visoki kazneni sud još jednom se potrudio ne iznevjeriti uobičajenu sudsku praksu umanjenja kazne svakom iole relevantnom posjedniku članske iskaznice HDZ-a ili braniteljskog odlikovanja. Jedino malo čude komentari hrvatskih građana, koje kao da je sve ovo nekako zateklo, iznenadilo i naglo probudilo iz višedesetljetnog sna. Čemu šok i nevjerica? Pa riječ je o tipiziranom obrascu sudskog postupanja koji se, uz neznatna odstupanja, dosljedno ponavlja već tridesetak godina.
Ovog puta Visoki kazneni sud je bivšem HDZ-ovom načelniku i silovatelju Željku Prigorcu preinačio prethodno dosuđenu dvogodišnju kaznu zatvora na 18-mjesečnu, uz mogućnost puštanja na slobodu po odsluženju dvije trećine kazne. U obrazloženju presude crno na bijelo stoji kako mu je kazna umanjena zato što prvostupanjski sud kao olakotnu okolnost nije uzeo u obzir da je navedeni silovatelj „višestruko odlikovani hrvatski branitelj”. No, ma kako ovaj moment bio spektakularan, vrhunac slijedi malo kasnije, u dijelu obrazloženja gdje Visoki kazneni sud ismijava inteligenciju i moralni integritet građana napominjući kako će takva, umanjena kazna djelovati preventivno na jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja.
Suprotan učinak
Zapravo, ova presuda ima suprotan učinak. Ona izravno poručuje da svaki, a pogotovo odlikovani sudionik Domovinskog rata može silovati, krasti i činiti što god mu se prohtije, znajući da je najgore što ga može snaći tek minimalna zatvorska kazna. Kako je Domovinski rat nedodirljiva i zakonom zaštićena svetinja, nije ga uputno kritički propitivati, osobito ne bez „olakotnih okolnosti”. Tako se krug svetosti rata neometano širi obuhvaćajući i odlikovane sudionike koji, kako kaže Prigorac, nisu ratovali da bi se bojali „prostitutke”. Ovim je izrazom, naime, silovatelj s odlikovanjem okarakterizirao žrtvu silovanja bez odlikovanja.
Malo se toga pred hrvatskim pravosuđem može mjeriti s moći ratnih odlikovanja, možda još samo „zna se/samo vjerodostojno” članska iskaznica. „Ja sam Sanaderu kupio BMW”, rekao je poduzetnik, bivši vlasnik Prve sportske kladionice, mostarske „Primorke” te zastupnik i distributer Tvornice duhana Rovinj za BiH (čije se bogatstvo procjenjuje na 50 do 60 milijuna eura) Marijan Primorac 2002. godine. U to je doba njegov 17-godišnji sin Ivan bez vozačke dozvole divljao BMW-om makarskim ulicama te, uletjevši u raskršće brzinom od 93 kilometra na sat, usmrtio dvije šesnaestogodišnje djevojke. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije i pol godine. No, nekoliko mjeseci kasnije stiže nova presuda Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Splitu prema kojoj mu je kazna smanjena za šest mjeseci. U šoku i nevjerici smo slušali obrazloženje presude kako je kazna smanjena zato što Ivan „potječe iz obitelji društveno prihvatljivog položaja, koja je prema njemu iskazala osobitu brigu i omogućila mu uspješno studiranje u inozemstvu”. Kaznu je služio u zatvoru otvorenog tipa u blizini Pule te izašao 2 mjeseca prije njenog isteka.
Skupi kamioni
Šokirani i u nevjerici gledali smo i kako je Vrhovni sud 2014. ukinuo presudu na četiri godine zatvora bivšem HDZ-ovom ministru obrane Berislavu Rončeviću, koja mu je dosuđena za kupnju skupljih, a lošijih kamiona za potrebe Hrvatske vojske, izravnom pogodbom s tvrtkom Eurokamion 2004. iako je ponuda Mana bila jeftinija, a vozila kvalitetnija. Presuda navodi da je time, zajedno sa svojim pomoćnikom Ivom Bačićem (nepravomoćno osuđenim na dvije godine zatvora) oštetio državu za 10,2 milijuna kuna. Ovom nepravomoćnom presudom bilo im je naloženo da solidarno vrate svih 10,2 milijuna kuna u državni proračun. No, Vrhovni sud je oborio presudu i predmet vratio na ponovno suđenje pred izmijenjenim Vijećem zagrebačkog Županijskog suda, a zatim 2015. potvrdio oslobađajuću presudu utvrdivši kako je Rončević „postupao unutar svojih zakonskih mogućnosti”. Zanimljivo je kako ponovljeno suđenje nije ponudilo nikakav odgovor na pitanje gdje je završilo 10,2 milijuna kuna.
Ili, primjerice, slučaj bivšeg ministra unutarnjih poslova u Vladi premijera Ive Sanadera, sadašnjeg gradonačelnika Virovitice Ivice Kirina, koji je podnio ostavku na ministarsko mjesto kad je otkriveno da je bio u lovu s generalom Mladenom Markačem, u to doba optuženikom za ratne zločine, koji se trebao nalaziti u kućnom pritvoru. Isti Ivica Kirin optužen je da je u periodu od 2006. do 2008. zloupotrijebio položaj i ovlasti protuzakonito namještajući poslove Fimi mediji radi financiranja HDZ-a te mu se stavljalo na teret da je time oštetio državni proračun za 7,3 milijuna kuna. No, Županijski sud u Zagrebu je odbacio optužbe ustanovivši kako nema dokaza za krivnju, a Vrhovni sud, unatoč žalbi USKOK-a, potvrdio oslobađajuću presudu.
Bivši potpredsjednik Fonda za privatizaciju i predsjednik HEP-a, HDZ-ovac Josip Matanović 2008. je snimljen kako u svoj džep posprema pedeset hiljada eura mita. Na pitanje istražitelja o kakvom je novcu riječ, odgovorio je kako mu je to za kavicu. Uz šok i nevjericu, tu smo se uspjeli čak i nasmijati.
Kad je iste te 2008. u antikorupcijskoj akciji USKOK-a uhapšena Deša Mlikotin Tomić, predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, čija je kći u to doba bila zaposlena u uredu ondašnjeg premijera Sanadera, činilo se da je pravda spora, ali dostižna. Nepravomoćnom je presudom osuđena na godinu i dva mjeseca zatvora radi zloupotrebe položaja i ovlasti jer je, kako navodi presuda, putem posrednika primila novac trojice studenata da bi ih „pustila” na ispitu. No, Vrhovni sud tu je presudu poništio.
Nekadašnji ministar u prvoj HDZ-ovoj Vladi 1990., a kasnije sudac Općinskog suda u Krku Marin Črnja je tijekom osam godina suspenzije (zbog kaznenog postupka za pomaganje Miroslavu Kutli u izvlačenju 22 milijuna kuna iz „Tiska”), iako nije radio, primio oko pola milijuna kuna. Suci koji su ga 2002. postavili za suca na Krku iako su znali da se protiv njega vodi istražni postupak, u sljedećih su osam godina, gle čuda i nevjerice, napredovali do položaja sudaca Vrhovnog suda.
Ili kad je 2006. uprava „Brodosplita” zaključila posao izgradnje četiri tankera za tvrtku „Wessels” vrijedan 206 milijuna dolara pa je direktor Goran Vukasović optužen da je naručitelju vratio dio ugovorenog iznosa na ime provizije. Kako je Županijski sud u Splitu utvrdio da krivnja nije u dovoljnoj mjeri dokazana, optuženik je oslobođen iako je Brodosplit oštećen za 4,7 milijuna dolara.
Na kraju krajeva, optužnica u slučaju Fimi media uz bivšeg premijera Ivu Sanadera i njegove suradnike, teretila je i sam HDZ. Suđenje je počelo 2012., a presuda donesena 2014. godine. Njome su svi optuženi proglašeni krivima za izvlačenje 70 milijuna kuna iz državnog proračuna putem državnih institucija i poduzeća preko marketinške agencije Fimi media. Taj su novac koristili za kupovinu medija, isplate pjevačima, financiranje Sanaderovih privatnih potreba i HDZ-ovih crnih fondova. Ustanovljeno je da je HDZ ukupno primio oko 9,6 milijuna kuna neevidentiranih donacija. Zbog svega navedenog, HDZ-u je određena kazna od pet milijuna kuna, naloženo oduzimanje protupravno stečenih 24,2 milijuna kuna te uplata dodatnih 17 milijuna kuna u državni proračun. Premijeru Sanaderu dosuđena je kazna zatvora u trajanju devet godina te oduzimanje 15 milijuna kuna. No, 2015. Vrhovni sud ukida ovu presudu i zahtijeva ponovljeno suđenje. Ono je počelo 2016. s izmijenjenim Vijećem zagrebačkog Županijskog suda da bi u novembru 2020. bila izrečena presuda. Prema njoj HDZ će, umjesto pet, morati uplatiti tri i pol milijuna kuna kazne te vratiti 14,6 milijuna kuna nepripadne koristi. 2021. Vrhovni sud je potvrdio ovu presudu uz smanjenje kazne bivšem premijeru Sanaderu s osam na sedam godina zatvora i vraćanje 14,9 milijuna kuna nesrazmjera između imovine i zakonitih primanja.
Tom je prilikom Vrhovni sud utvrdio kako je Sanaderovo „ponašanje bilo usmjereno na opstanak stranke i ostanak na vlasti, stvarajući sliku politike kao zanimanja u kojem je politička korupcija pravilo, a ne izuzetak.” Šok i nevjerica.
