U politici nema ništa gore nego postati kolateralna šteta. Hoće se reći da ste stradali tuđom greškom, a ovo sažimanje tu je sa svrhom skrivanja istinskog značenja. U nas se tokom rata udomaćio izraz nevina žrtva, što je nonsens, jer svaki je stradalnik po definiciji nevin, pošto niko nije zaslužio da bude granatiran, mučen, zaklan… Time su se htjeli naglasiti pasivni karakter i etička ispravnost ljudi koji su ubijeni zbog nečijih viših interesa. A izrazom kolateralna šteta ide se u drugom pravcu – naglašava se da stradale osobe, ili materijalna dobra, nisu bili planirani za uništenje, ali zla kob, ili šta li već – eto, dešava se – htjeli su drukčije.
Kad si kolateralna šteta, ni kriv ni dužan zaplatiš tuđe obračune, ratove i konflikte. Ali ako hoćemo da značenje istjeramo do kraja, zar nije svako u ratu stradalo biće neka vrsta kolateralne štete? I zar svaka uništena kuća, zgrada, fabrika, sakralni objekat, most, zar nisu upravo to – nevina kolateralna žrtva; stradali ili uništeni izvan plana i programa?
Taj suhi, hladni, bešćutni izraz prvi je put masovno ušao u vokabular medija 1990. godine, tokom rata u Iraku. Od tada je kolateralna šteta otrcani, ali pouzdani pratitelj savremenih ratova, nešto što se unaprijed kalkulira. Izraz je skrojen cinično jer savršeno odražava bešćutnost sistema. Kad počne rat računaju na, recimo, 100.000 očekivanih, „neizbježnih“ žrtava i nekoliko hiljada onih koji će se voditi kao kolateralna šteta. Znate, mi se borimo za pravednu stvar i neke žrtve ne mogu se izbjeći. Kad prave autoput, već imaju kalkulaciju koliko će radnika na koliko kilometara stradati. Isti proračuni vjerovatno postoje i za ove nebodere od više stotina metara. Statistika kaže da svaki građevinski poduhvat ima svoje kolateralne štete, tvrdi se da ne može drukčije, pa je sve unaprijed isplanirano – od procenata stradalih, što je bitno prilikom pregovora s osiguravajućim kućama, do načina na koji se tužna vijest saopćava srodnicima („Bio je vrijedan radnik, jedan od najboljih i nikada ga nećemo zaboraviti.“)
Kad se roditelji razvode, kolateralna šteta su djeca. Sine, tata voli drugu, ali viđat ćemo se svakog mjeseca. Kolateralna šteta, rekosmo već, uvijek strada zbog višeg cilja, a viši cilj je u većini slučajeva – čista multilateralna prevara. Naravno, osim u rijetkim slučajevima nužne odbrane, a i tada se nađu hairlije koje u tekuće procese upakuju individualne interese, pa čak i ti primjeri iz historije završe kao poprišta „nedužnih žrtava“ i „kolateralnih šteta“.
Kako sebe zaštiti od tog užasnog i ponižavajućeg statusa? Uglavnom nikako. Kad krene ratna mašinerija, ako joj se nađete na putu, a niste pobjegli, nema spasa. Uz izuzetak ratnih profitera i vladajuće vrhuške, kompletne države postaju jedna velika, nepotrebna ali, kako stvari stoje, neizbježna kolaterala. Poznajemo makar jednu zemlju u takvom statusu, što ne znači da ih u savremenom svijetu nema još, nego ovdje je govor vlastitog iskustva relevantniji od pukog nagađanja. Ima tako podneblja u kojima, čim se rodite, unaprijed postajete kolateralna šteta, a samo je pitanje vremena kada će se razotkriti čija i kolika.