Kako printani mediji prate probleme u zdravstvu i zašto novinari tokom istraživanja ne konsultiraju ni sopstvene tekstove?

Šta je sve prosječan čitalac novina u Bosni i Hercegovini mogao da sazna u protekle dvije godine kada je u pitanju zdravstvo? Prvi utisak je – svašta i ništa. Drugi utisak je da, ako tradicionalni čitaoci novina nisu savladali tajne medijske pismenosti, koju stručnjaci definiraju kao mogućnost pristupa, analize i kritičkog vrednovanja medijskog sadržaja – bili su u velikom problemu.

Izloženi su bili senzacionalističkim naslovima, političko-zdravstvenim zavrzlamama, sadržaju koji govori o reformi zdravstva i kakvo će ono poslije reforme biti. Paralelno s tim čitali su o enormnim finansijskim zaduženjima bolnica, doktorima koji napuštaju BiH i štrajkovima medicinskog osoblja jer nisu zadovoljni mjesečnim primanjima i uslovima u kojima rade. Mediji su, kad bi opisivali stanje, najčešće koristili sintagmu “zdravstvo je bolesno”. Analizom sadržaja novina i tekstova o zdravstvu mogli bismo ustvrditi da ni novinarstvo nije baš najzdravije.

Vrijedi započeti od najveće zdravstvene afere u protekle dvije godine. Govorimo o slučaju doktora Ismeta Gavrankapetanovića, šefa Klinike za ortopediju i traumatologiju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Otkaz doktoru Gavrankapetanoviću i njegov odlazak s Klinike danima su punili stranice dnevnih novina u Sarajevu. Dnevni avaz je u broju od 1. avgusta 2017. godine slučaj otvorio tekstom Umjesto Gavrankapetanovića, na čelo ortopedije Sebija želi Zvizdićevog zeta.

Direktorica i(li) supruga

Druga strana u priči je aktuelna direktorica KCUS-a, Sebija Izetbegović, koja je ponekad u novinama titulirana kao direktorica Klinike, a ponekad kao supruga Bakira Izetbegovića. Dvije činjenice su zanimljive u ovom slučaju. Prva je da su poslovično oponentni sarajevski dnevnici bez izuzetka bili na strani dr. Gavrankapetanovića. Veće zanimanje za ovaj slučaj je pokazao Dnevni avaz, a Oslobođenje nešto manje. Druga činjenica, možda, i zanimljivija, jeste ona da je većina objavljenih tekstova – a bilo ih je na desetke – mjesto našla ili na naslovnici ili na drugoj ili trećoj stranici. Sasvim je jasno za koga su naslovnice i prve stranice novina namijenjene: za političare, političke teme ili ključne događaje. Moglo bi se zato reći kako su novinari otkaz dr. Gavrankapetanoviću – pretvorili u političku aferu. Intervju sa dr. Fahrudinom Kulenovićem pod naslovom Sebija Izetbegović polako potapa i Bakira i SDA, objavljen u Dnevom avazu, jedan je od tekstova koji idu u prilog tvrdnji da se kadrovsko-personalni problem Kliničkog centra pretvorio u političko pitanje. Da posjetimo da je s iste Klinike otišao niz vrlo eminentnih doktora, poput dr. Senke Mesihović Dinarević, ali niko od njih, pa ni dr. Dinarević, nije dospio na naslovnice. Govorimo o novinarskoj i uredničkoj nedosljednosti. Doktor Gavrankapetanović je, sasvim opravdano, bio otvoren za medije, za razliku od direktorice Izetbegović, pa su čitaoci imali priliku da se o ovom slučaju informišu samo s jedne strane. Poslovanje kliničkog centra, međuljudski odnosi, mobing – sve su to bili sadržaji tekstova poput  Sebija urušava sve oko sebe ili Sebija Izetbegović: Neprihvatljivi su nekontrolisani i intimni odnosi. Oba članka su objavljena u Dnevnom avazu. Uredništvo Stava se nije slagalo s načinom na koji su situaciju na Kliničkom centru vidjeli novinari Dnevnog avaza. U broju od  22. februara 2018. godine objavljen je tekst  Sebija Izetbegović svojim djelovanjem i ponašanjem demantira sve stereotipe koji se o njoj stvaraju. Mjesecima smo bili svjedoci da su mediji sustavno pratili ovaj slučaj sve do momenta kada je dr. Gavrankapetanović sa svojim timom pronašao posao u Općoj bolnici u Sarajevu. Mediji su nam ostali dužni ključne informacije i analizu koliko je zapravo bilo pogrešno uručiti otkaz stručnjaku poput Gavrankapetanovića, koliko su pacijenti oštećeni za činjenicu da doktor nije više na Klinici i zapravo šta je stvarni razlog prekida saradnje, osim isteka Ugovora Gavrankapetanoviću.

Enormna dugovanja

Objektivno posmatrajući stvari, enormna dugovanja bolnica u BiH predstavljaju veći problem za zdravstvo od personalnog sukoba na relaciji Gavrankapetanović – Izetbegović, ali je ova tema medijski značajno manje zastupljena. Generalni utisak je da je pisanje o ovom problemu zbunjujuće za javnost. Iznosi dugova nemaju kontinuitet, mijenjaju se kao na nekoj od svjetskih berzi. Zapravo je to groblje mrtvih podataka koje novinari nisu znali ili željeli pretvoriti u nešto vidljivije i jasnije za javnost uz pomoć infografika ili sličnih prezentacijskih modela. Isto se ponavlja i kada mediji izvještavaju o broju oboljelih od karcinoma. U tekstovima nema informacija da li se bolnice u regionu nalaze u sličnim problemima ili je ovakva situacija nešto specifično za BiH. Najporaznijim se čini da novinari ne žele ili ne smatraju ispravnim korištenje novinskih arhiva kao polazne tačke za istraživanja i tekstove, a neki se ne oslanjaju ni na podatke iz svojih ranijih tekstova. Vidan je nedostatak osnovnog novinarskog refleksa da se zapitaju – otkud ovolika dugovanja? Kako je moguće da, recimo, bolnica napravi dugovanje od 72,2 miliona KM prema državi na osnovu poreza i doprinosa? Znači, državno preduzeće duguje državi ogromne novce, a za takvo poslovanje niko ne odgovara! Sasvim je legitimno pitanje kako bi se nadležne institucije, pa i urednici novina, ponašali da je, kojim slučajem, riječ o privatnoj inicijativi.

Kako sve to izgleda u brojkama? Nezavisne novine iz Banjaluke u februaru 2016. godine bavile su se temom dugovanja zdravstvenih institucija u Republici Srpskoj.  Ključna informacija u tekstu govori da je ukupan dug svih zdravstvenih institucija u ovom entitetu – 513 miliona KM –  Dug zdravstva premašio pola milijarde KM. Šampion u dugovanjima je Univerzitetski klinički Centar Republike Srpske, koji po osnovu poreza i doprinosa duguje 72,2 miliona KM. A onda je isti novinar, u istom glasilu u istoj godini, samo deset mjeseci kasnije, u tekstu Zdravstvo na izdisaju napisao da je dug, ipak, premašio milijardu KM. Nema niti traga tekstu iz februara 2016. Kako je moguće da za deset mjeseci dug naraste za 500 miliona KM? U oba teksta se nalaze podaci o pojedinačnim dugovanjima bolnica, pa je tako dug Kliničkog univerzitetskog centra Republike Srpske sa februarskih 72,2 miliona KM porastao na decembarskih 227 miliona KM!

U drugom dijelu BiH dugovi su stabilniji. Dnevni avaz je u januaru 2016. iznio podatak o ukupnom dugu svih zdravstvenih ustanova u BiH: Bh zdravstvo dužno pola milijarde KM. To je opet u suprotnosti s podatkom koji su Nezavisne novine objavile u februaru 2016. godine, u kojem su samo zdravstvene institucije u RS-u dužne preko pola milijarde KM. U FBiH najveći je dužnik Sveučilišna klinička bolnica Mostar sa 102 miliona duga – u stopu je prati Klinički centar na Koševu sa dugom od 100 miliona KM. Ovaj podatak se odnosi na maj 2017. A šta se dogodi kada novinar ne koristi novinske arhive i podatke svojih kolega vidljivo je u sljedećem slučaju. Nezavisne novine u izdanju od 12. novembra 2016., u tekstu Bolnica na zlatnike spiskala 100.000 maraka, iznosi podatak o dugu Kliničkog centra na Koševu od 37 miliona KM. Dug se odnosio na period od 2014. do 2015. godine, evidentno je da se gubitak nastavio i u 2016. Ali, ipak, nije jasno kako se dug ove bolnice od novembra 2016. sa 37 miliona KM, kako su objavile Nezavisne novine, popeo na 100 miliona u maju 2017. godine, kao što je objavio Dnevni avaz.

Rezultat takve poslovne politike na kraju nas dovodi u situaciju da uposlenici zdravstvenih institucija nemaju zdravstveno osiguranje, odnosno nemaju ovjerene zdravstvene knjižice. Tu su i odlasci ljekara iz BiH, kao što je o tome izvijestio Dnevni avaz u tekstu  Iz FBiH u dvije godine otišlo 600 ljekara. Tačnije, sagovornik dr. Rifat Rijad Zaid je iznio podatak da je iz FBiH otišlo između 400 i 600 ljekara, ali uredništvo se ipak odlučilo na gornji iznos.

Problemi s vakcinacijom

U cijeloj ovoj priči o novinarstvu i zdravstvu, dvije stvari govore o nama kao društvu i ljudima. U prvom slučaju ljekari i novinari bili su na istoj strani. Skupa su radili na podizanju svijesti o potrebi vakcinacije djece. Bizarno izgleda da je u 21. vijeku potrebno majkama i očevima objašnjavati putem medija da je vakcinacija neophodna za zdravlje njihovih potomaka. Objavljeno je niz tekstova od kojih su neki bili pomalo i zastrašujući:  Odziv na vakcinaciju slab, BiH prijeti epidemija ospica; Čak 44% djece nije cijepljeno ili Prijeti nam pojava već davno iskorijenjenih zaraznih  bolesti. U jednom momentu priča je čak izašla iz medicinskih okvira, pa su estradne zvijezde uzele sebi za pravo, pozivajući se na slobodu govora, da ljudima tumače ispravnost ili neispravnost cijepljenja djece – što je u najmanju ruku neodgovorno. Ljekari se čine, ipak, odgovornijim jer još uvijek nisu javno komentirali kvalitetu muzičke scene u regionu i BiH.

Drugo, još ozbiljnije pitanje od ovog prvog, a koje je rijetko ili nikada tematizirano u medijima – jeste zašto su političari višestruko plaćeniji od ljekara. Računica je sasvim jednostavna. Da bi se osposobio jedan stručnjak iz oblasti medicine potrebno je između 12 i 18 godina kontinuirane edukacije, a da biste postali, recimo, član Predsjedništva BiH, dovoljno je 128.053 glasa, koliko je Dragan Čović osvojio na prošlim izborima. Za mjesto u jednom od brojnih parlamenata vjerovatno još i manje. Da smo društvo poremećenih vrijednosti, manje-više je poznata činjenica. Ako nam je normalno i prihvatljivo, kako javnosti tako i medijima, da, recimo, vrhunski obrazovan kardiohirurg koji radi višesatne operacije na otvorenom srcu zarađuje manje od političara čiji je posao da sjedi u nekom od parlamenata i da, kako su to analize pokazale, ne radi ništa – onda to ukazuje na ozbiljnu devijaciju. Kada jedno jutro otvorite novine i pročitate podatak da je iz BiH iselilo barem dvadeset političara sa aktuelnim mandatom jer nisu mogli prehraniti svoje porodice – bit će to dobar znak da su nam i društvo i novinarstvo ozdravili.