ZAŠTO SE SLAVE ZLOČINCI I ZAŠTO SVIJET ŠUTI O TOME?

Nepriznavanje genocida i odnos svijeta prema tome je davanje do znanja da rat nije završen, da je plan još živ, da su otvorena vrata za novi genocid

ZAŠTO SE SLAVE ZLOČINCI I ZAŠTO SVIJET ŠUTI O TOME?
Foto: dnevni-list.ba

Može li se ponoviti genocid? Radi čega se ratovalo? Za koga?

Može li se odgovoriti na ova pitanja nakon toliko godina i svih saznanja koja se imaju o ratu u BiH. Danas je potpuno jasno da ciljevi rata nisu ostvareni. Srbijanska nacionalistička politika nije ostvarila svoje ciljeve. Republika Srpska ne može biti kompenzacija za to. Ratovalo se za veliku Srbiju – „svi Srbi u jednoj državi“, koja je obuhvaćala i veliki dio Hrvatske, ne samo BiH. Milošević je htio cijelu BiH u svojoj velikoj državi. Cijeli plan je na kraju reduciran na RS, jedan entitet unutar BiH, u kome su sva tri naroda ravnopravna i koji se ne može ni formalno, ni stvarno odvojiti od BiH i prisajediniti Srbiji. Kada bi se to u nekim novim okolnostima i desilo, to nije kompenzacija za veliku Srbiju u kojoj su trebali biti cijela Crna Gora i Makedonija. Uz to, Srbija je trajno izgubila Kosovo, kolijevku svoje povijesti i najvažniji element svoga identiteta. Rat je bio totalni promašaj, ciljevi  nisu postignuti, sve žrtve su uzaludne.

Humano preseljenje

S druge strane, hrvatski rat u BiH bio je samo dio reduciranog srpskog plana. Kada su srpski stratezi shvatili da ne mogu osvojiti cijelu BiH jer bi u tom slučaju rat sa Hrvatima bio totalan a ne selektivan (jer Hrvati ne bi prihvatili nikakvu varijantu ostanka u velikoj Srbiji), nagodili su se s Tuđmanom o podjeli BiH kao ratnog plijena. Tuđman je vidio priliku uz srpski rat u BiH doći do ostvarenja „tisućljetnog hrvatskog sna“ o jednoj državi (po srpskoj paradigmi) i krenuo u rat protiv BiH. Za ostvarenje tog „povijesnog interesa“ morao je prethodno izvršiti veliko preseljenje naroda jer su Hrvati imali najveću teritorijalnu disperziju u BiH. Sam taj čin je zločin prema vlastitom narodu koji je on prikrivao eufemizmom „humano preseljenje“. Međutim, kako su ti hrvatski krajevi bili dio povijesnog interesa Srba, prepustio je njima da obave taj posao. Mislio je da će iz rata izaći čistih ruku i sa čistim etničkim teritorijima. U toj situaciji procijenio je da će lako uzeti „hrvatski povijesni dio“ i pripojiti ga Hrvatskoj. „Herceg-Bosna“ je bila samo prelazna faza do toga. Naravno, cijela ta operacija nije mogla proći bez najtežih zločina koji su u Evropi počinjeni nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos tome, ništa nije dobio. „Herceg-Bosna“ je propala, pored toga osuđena je kao „Udruženi zločinački poduhvat“ na čijem čelu je bio. Hrvati jesu protjerani sa područja gdje su živjeli u Posavini i velikom dijelu srednje Bosne, ali etnizacija teritorija nije uspjela. Hrvati se nisu „preselili“ tamo gdje im je namijenjeno, a nisu se ni vratili u BiH − etnička masa naroda se i dalje tanji.

Najveći otpor toj politici i takvim ratnim ciljevima bio je upravo među Hrvatima. Hrvati srednje Bosne, Posavine, Krajine i Tuzle su se usprotivili tome i aktivno angažirali u obrani cjelovite države. Uz to, imali su veliku potporu hrvatske opozicije, čak dijela HDZ-a Hrvatske, te cijele hrvatske dijaspore. Tuđmanov rat u BiH nije imao jednodušnu podršku Hrvata i bio je totalni promašaj. „Herceg-Bosna“ je nestala, Hrvatska je ostala u svojim granicama i osramoćena u svijetu.

Ratni ciljevi

Bošnjačka politika se formirala između ove dvije vatre. Bošnjaci su bili primorani braniti BiH kao svoju jedinu državu i sebe kao narod. Bili su svjesni da je obrana države obrana opstanka naroda, da bez države narod nema budućnosti. Bilo je i među njima kolebanja jer je i njima nuđena reducirana varijanta Miloševićevog i Tuđmanovog plana. Nuđen im je opstanak na uskom prostoru srednje Bosne. Uz to, nuđena im je muslimanska, vjerska država u kojoj su mogli graditi svoj vjerski identitet, htjelo ih se svesti na vjersku skupinu umjesto na državotvorni narod. Tim iskušenjima, u ratu kakav je bio i uz projekte koji su se realizirali, bilo je teško odolijevati. Postojali su dramatični trenuci kada je opcija podjele države i za njihovu vladajuću politiku bila najizglednija. Preovladala je ipak borba za cjelovitu državu, onakvu kakva je međunarodno priznata. No, taj cilj nije do kraja ostvaren jer entitetska BiH ne odgovara tim standardima, to nije država za kakvu su se građani izjasnili na referendumu 1992. godine i kakva je priznata u UN-u. Konačno, vladajuće politike u regionu ne pružaju potpunu sigurnost opstanku te države.

Bošnjacima je bilo najteže obraniti svoje ratne ciljeve. Njihovu sudbinu je najavio Karadžić svojim govorom u Skupštini Republike BiH kada je kazao da će, ukoliko istrajavaju na nezavisnosti BiH, državu uvesti u pakao, a sebe možda u nestanak. Dakle, njihove ratne ciljeve su definirali Milošević i Tuđman, odnosno Boban i Karadžić, jer im je preostala jedino borba za goli opstanak, njihov i države. Njihova sudbina je određena poistovjećenjem s državom  s kojom su zajedno trebali nestati. Ta borba, međutim, imala je potporu velikog broja Hrvata i dijela Srba iz urbanih sredina. Iako ta potpora i nije bila velika u vojnom smislu, bez obzira što su dijelovi HVO-a ostali do kraja u obrani države, bila je značajna u političkom, jer se sudbina BiH rješavala ne samo vojno nego i politički, u međunarodnim pregovorima.

Pošto su svi domaći ratni ciljevi neostvareni, postavlja se pitanje što je s onim stranim. Za koga se uistinu ratovalo?

Bez sumnje, rat je bio dio šireg plana o uništenju BiH kao države. To se najjasnije pokazuje u analizama međunarodnih „mirovnih“ projekata za BiH, od Cutileirovog do Owen-Stoltenbergovog. U svim tim planovima Bosni i Hercegovini je namijenjen nestanak. To nisu smislili ni Milošević ni Tuđman, oni su samo bili izvođači radova. Međutim, i u tome su bili loši, unutar tih planova ostvarivali su svoje posebne nacionalne interese, ali ne onako kako se očekivalo – doveli su u pitanje „viši“ globalni plan. Ni najveći neprijatelji naše zemlje nisu očekivali tako velike i stravične zločine. Plan nije uspio, BiH je opstala, makar i u dejtonskoj formi.

Konačno rješenje srpsko-hrvatskog pitanja

Krajnji ciljevi rata su bili nedostižni jer su se morali postići zločinima. Problem su bili svi koji su branili BiH, koji su se s njome poistovjetili. Bez njihovog uništenja, plan je bio neostvariv. Sa Srbima nije bio veliki problem jer su se masovno prebacivali na teritoriju samoproglašene RS. Oni koji su to odbili, bili su otpisani. Kada smo u pregovorima upozorili Karadžića da granate koje baca na Sarajevo podjednako ubijaju i Srbe kao i ostale građane, on je hladnokrvno odgovorio: pobijte ih sve, to nisu Srbi; da su Srbi, ne bi bili u Sarajevu. Dakle, identifikacija s glavnim gradom i državom je bila dovoljna za uništenje. Sa Hrvatima je bio veći problem jer nisu svi podržavali Tuđmanovu politiku, ali preseljavanja i raseljavanja su izvršena prisilno. Haški sud je utvrdio da je ta raseljavanja nasilu vršio i HVO tamo gdje se narod nije htio preseliti.

Bošnjaci su bili nerješiv problem pri uništavanju BiH. Njima je bilo namijenjeno uništenje u mjeri u kojoj se budu identificirali s BH državom. Oni su imali šansu samo ukoliko politički napuste BiH ili ukoliko napuste svoj identitet i opredijele se biti Hrvati ili Srbi. Radi toga rat nije bio običan, vodio se za više interese u kojima je trebao nestati jedan evropski narod koji po vjeroispovijesti nije pripadao kršćanstvu. Njegovo prisustvo na Balkanu trebalo je riješiti u sklopu „konačnog rješenja“ srpsko-hrvatskog pitanja. Rješavanje tog pitanja dato je Tuđmanu i Miloševiću, to je trebao biti njihov nacionalni program. Inače, kako tumačiti da su dvojica osvjedočenih komunista koji ideološki nisu bili nacionalisti rješavali taj problem. Pošto se plan morao prelomiti preko cijelog jednog naroda, i dijelova druga dva, rat je bio uglavnom usmjeren na civilno stanovništvo. Radi toga je taj rat bio unaprijed određen kao zločin protiv čovječnosti i kao genocid. Bošnjacima se nije dozvolilo biti narod ravnopravan s drugima u zajedničkoj državi. Jedini put je bio da se Srbima i Hrvatima omogući stvaranje nacionalnih država a da se Bošnjaci pojave kao „višak“. Zato im je bilo omogućeno biti vjerska zajednica, skupina s vjerskim identitetom. Imali su još jednu šansu, identificirati se s Turcima i obnoviti srednjovjekovni stereotip, što bi još više pojačavalo mržnju prema njima. Nije slučajno Mladić, nakon vojnog zauzimanja Srebrenice, izjavio da je još jedan grad osvojio od Turaka i da ga vraća srpskom narodu. Ta njegova identifikacija je trebala pred Srbima, i pred svijetom, pravdati genocid koji je izvršio, jer samo je ta identifikacija teža od one s BiH. Ta identifikacija s Turcima se čuva kao rezervna varijanta i danas (još joj se dodaje arapska). Nije li Dodik jednom izjavio da će za reprezentaciju BiH navijati samo u slučaju kada igra s Turskom. Međutim, to već danas nije vjerojatno.

Izdajnici povijesnog sna

Sličnu identifikaciju je pravio i Tuđman. Kada mu je nuđena konfederacija BiH sa Hrvatskom, odbio je riječima: što će meni u državi dva miliona muslimana. Za njega oni nikada nisu bili građani, nisu bili narod. Pogotovu nije mogao podnijeti da kao narod unose u konfederaciju državu u kojoj su suvereni. Njihova upornost u državotvornosti, pored svih žrtava, Tuđmana je izluđivala. Mrzio ih je jer su mu kvarili „tisućljetni san“ koji je bio ostvariv samo ukoliko BiH nestane s lica zemlje. A Bošnjaci su je branili. Iz istog razloga mrzio je sve koji su se poistovjećivali s BiH. Inače, nema opravdanja mržnja prema bosanskim fratrima. Pa oni su sigurno i katolici i Hrvati. Za njega su oni bili izdajnici „hrvatskog povijesnog sna“ i nije im priznavao ni katolički ni hrvatski identitet. Bosanski fratri su mu bili simbol hrvatske identifikacije s BiH, koja nije bila mala, tako da ih se užasavao. Fra Petra Anđelovića, provincijala bosanskih fratara, smatrao je najopasnijim političkim neprijateljem. Isto tako nije mogao skriti svoj animozitet prema fra Luki Markešiću, tako da su njihovi susreti nekada završavali hvatanjem za revere. Smatrao ih je glupima i politički nezrelima. Za njega franjevačko naslijeđe u BiH, i hrvatsko u cjelini, nije značilo ništa. On, doduše, nije govorio da Hrvate treba pobiti u Sarajevu i drugdje, nego samo ih preseliti. Boban je poručivao nadbiskupu Puljiću da će mu izgraditi ljepšu i stariju katedralu od sarajevske, samo da izađe iz Sarajeva i izvede svoje vjernike.

Do danas nije posve jasno za koga se ratovalo i čiji su interesi gotovo bili uništiti jednu državu i jedan narod. Tko je zaista stajao iza toga u svijetu. Istina, nije svijet u cjelini stajao iza toga; i država i svi koji su je branili imali su svoje prijatelje u svijetu. Ali nikada nije objelodanjen autor projekta uništenja. Jasno je jedino to da lokalni projekti nisu uspjeli. Međutim, mora se postaviti pitanje da li je globalni projekat ugašen. Kome je on još u interesu. Danas bi trebalo biti jasnije da se BiH ne može uništiti a da se ne unište Bošnjaci. Je li projekat genocida otvoren i dalje? Zašto se ne prizna izvršeni genocid, zašto se slave zločinci, zašto svijet šuti na to? Muslimanska država koja se nudila samo je bila zamka, prelazno rješenje do konačnog uništenja. Lord Owen je na jednoj večeri, na kojoj sam bio, nudio Izetbegoviću da formira muslimansku državu, da ne oklijeva. Uvjeravao ga je da će ta država biti prosperitetna, da će imati podršku i Istoka i Zapada, itd. Doduše, i ta ponuda je došla kada se shvatilo da se taj narod ne može istrijebiti ratom.

Današnje igre s RS-om i „trećim entitetom“ samo su pokušaji da se BiH vrati u ratno stanje bez rata. Sve što je propalo želi se naknadno ostvariti. I dalje postoji zamka za Bošnjake, zamka u njihovoj identifikaciji. I danas ih se želi svesti na vjersku skupinu i oduzeti im državotvornost, identitet političkog naroda. Onoga trenutka kada bi prihvatili vjersko legitimiranje države, otvorili bi ponovno put u nestanak. Nepriznavanje genocida i odnos svijeta prema tome je davanje do znanja da rat nije završen, da je plan još živ, da su otvorena vrata za novi genocid. To se mora znati i uzeti veoma ozbiljno, tome se treba na vrijeme suprotstaviti. Bošnjaci sami moraju izbjeći ove identifikacije koje im se poturaju a koje su osnova za novi genocid. Oni moraju odbiti svako poistovjećivanje s vjerskom skupinom, te s Turcima ili Arapima. To odbijanje ne može poremetiti prijateljske odnose s državama tih naroda. Oni sami moraju pojačati političku kampanju za opstanak države BiH, onakve kakva je međunarodno priznata. Oni sami moraju se opredijeliti i založiti za sekularnost države, jer to je najbolji dokaz da su politički narod, a ne vjerska skupina. S tom odlučnošću će dobiti suradnike u druga dva naroda, od onih koje nacionalisti nisu uspjeli odroditi od BiH. S tom odlučnošću se mogu nadati ponovno dobiti prijatelje u svijetu, posebno one koji su u međuvremenu izgubljeni. Mora se znati s kim se ova zemlja može i mora braniti.

Možda se u međuvremenu jave i skriveni stratezi politike uništenja naše države. Možda izgube strpljenje.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author