Još najbolje da ću mu se ustat ovako umoran, nema šanse, brate. Zbog glupe sam se škole moro dić u praskozorje, a noćas nisam ništa spavo, ubio me, tebra, internet. Ovi debilni starkelje ionako ne znaju šta bi sa sobom, vozikaju se okolo samo zato što im je dosadno i besplatno. Ne bi oni meni džabe, ja bi im kartu naplatio duplo pa da vidim koliko bi ih onda bilo u busu. I šta se imaju vozikat u vrijeme najveće gužve kad normalni ljudi idu u školu i na posao, imaju vremena, mogu kad hoće, ali ne, oni hoće baš sad jer provociraju. Stane neki dan kreten kraj mene i bulji mi u facu i mobitel onim pogledom kao misliš li se ustat starijem od sebe, ali boli me k…c, pravim se da ne vidim idiota, ko ga j..e.

Pitanje je vrijedi li još uvijek bonton. Bilo bi prilično ishitreno zaključiti, samo zato što je očigledno, da današnji mladi nisu nikad čuli za “bečku školu” jer se, među mnogima što zaista nisu, nađe poneki koji ju je i završio, a ne tek čuo za nju. Ali kako lasta ne čini proljeće, ovi golubovi što sjede udobno zavaljeni u sjedišta autobusa, bacaju ambalažu hamburgera i pomfrita oko kazališta te polupijani i poludrogirani bauljaju ulicom usred noći, bezuspješno pokušavajući pogoditi pravi ton omiljene turbofolk uspješnice, ostavljaju dojam opće dekadencije. Jesmo li, kao roditelji, negdje zakazali ili je bonton naprosto pregazilo vrijeme? Na naš nesiguran stav o načinu pristojnog komuniciranja zasigurno utječe i govor mržnje kojem smo svakodnevno izloženi čitajući komentare na društvenim mrežama kao i slušajući javna obraćanja najviših predstavnika državne vlasti, predsjednika i premijera koji, zaboravljajući ne samo pravila pristojnosti, već i službeni protokol, međusobno izmjenjuju ozbiljne optužbe i uvrede, nazivajući jedan drugoga okorjelim lažovom, plamenim jazavcem, nedoraslim šmrkavcem i cmizdravcem, optužujući se međusobno za širenje govora mržnje, kriminalne aktivnosti poput korištenja narkotika, izbjegavanja obaveze služenja vojnog roka pribavljanjem potvrda o lažnim dijagnozama i slično.

Kako upristojiti ljude?

Ideja bontona je bila upristojiti ljude formaliziranjem načina njihovog međusobnog odnošenja. Ta zamisao nije nova, ona je tek ekstremni izraz nastojanja cjelokupne kulture da nas otme prirodi i obuzda našu nepredvidivu spontanost i želju da pod svaku cijenu udovoljimo svojim potrebama i nagonima. Kad bismo, naime, živjeli kao prirodna bića, sjedili bismo praveći se da ne primjećujemo starca koji stoji pokraj nas, a kad osjetimo glad, kopali bismo po tuđim torbama tražeći hranu, nuždu vršili odmah kad osjetimo potrebu, ne birajući mjesto, zube ne bismo prali niti popravljali. Ukoliko bismo u pedesetima bez lijekova još uopće bili živi, zasigurno ne bismo izgledali ovako mlađahno. Prirodno krezubi i poluslijepi bez naočala, podrigivali bismo, ispuštali vjetrove, šamarali svakoga tko nas iznervira, naskakali na prolaznicu ili prolaznika (ovisno o afinitetima) čim osjetimo želju za seksualnim užitkom. Pa iako je, po svemu sudeći, izvjesna dresura nužno potrebna i dobrodošla, ni način njenog provođenja, a niti sadržaj, nisu samorazumljivi.

Jedna od institucija namijenjena usvajanju pristojnog ponašanja je škola. Ali i ona se mijenja. Još do prije tridesetak godina bilo je, primjerice, nezamislivo da bi učeniku ili njegovim roditeljima palo na pamet iskazivati neslaganje s profesorom i načinom njegovog rada. U to su vrijeme profesori još smatrani autoritetima koji svojom stručnošću pomažu odrastanju u obrazovanog i odgovornog čovjeka popravljajući usput greške roditeljskog odgoja. Danas učenici ocjenjuju profesore čiji je autoritet sve manje uvjerljiv, a roditelji ocjenjuju učenike stekavši pogrešan dojam da ih roditeljstvo kvalificira za takvu procjenu.

Korektiv neobuzdanosti

Pa ma kako bonton bio dobrodošao korektiv našoj neobuzdanosti, ipak ima nešto vrlo problematično u samoj namjeri formaliziranja ljudskog ponašanja, budući da se na taj način gubi svaka individualnost i spontanost. Bonton, naime, vrlo detaljno propisuje kako trebamo hodati, govoriti, izgledati, jesti… I dok su neka pravila do te mjere razumljiva da se čini kako ih i nije potrebno propisivati, druga djeluju u najmanju ruku čudno. Tako je svima (osim Kinezima) razumljivo da ne bismo trebali pljuvati po ulici. Puno je manje intuitivno jasno zašto bismo, prije šetnje s prijateljima, trebali napraviti raspored. Bonton, naime, nalaže muškarcima neka paze da im, pri hodanju u paru, žena ili stariji muškarac obavezno budu s desne strane. Ako ih je troje, žena treba biti između muškaraca na način da joj je s lijeve strane mlađi muškarac, a s desne stariji. Ne zvuči li ovo kao nepotrebno i zastarjelo kompliciranje kojega se više ionako nitko ne drži? Odbacivanjem ovakvih pravila, relaksirani su međuljudski odnosi, manje su formalizirani te time spontaniji i iskreniji. Ali ova se promjena ne događa svugdje istovremeno. Dok se u našim krajevima već odavno roditeljima, pa ni bakama i djedovima, ne obraćamo s “Vi”, Indijci, primjerice, još uvijek drže do vrlo formaliziranog iskazivanja poštovanja starijima. Tako se ne smije dogoditi da stolica na kojoj sjedi mlađa osoba bude viša od stolice starije osobe pa čak niti jednako visoka. Svojevremeno je profesor Sheoraj Singh Jain s odsjeka za indologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, studentima priznao kako godinama nije razgovarao s mlađim bratom samo zato što ga je ovaj u pismu oslovio sa “dragi brate”, umjesto “poštovani brate”.

Koliko su mnoga pravila lijepog ponašanja proizvoljna, nedovoljno racionalno utemeljena i podložna promjeni, najbolje se vidi kad ljudi, pokušavajući biti pristojni u kakvoj svečanoj prilici, pogrešno procijene što je prihvatljivo prema bontonu. Tako malo ljudi zna da je kucanje čašama pri nazdravljanju vrlo nepristojno ili da muškarac treba prvi ući u restoran i cijelim putem do stola hodati ispred žene. Zato postupati po bontonu može biti kontraproduktivno te uzrokovati čitav niz nesporazuma. Vjerojatno bi se mnoge dame uvrijedile kad im muškarac ne bi otvorio i pridržao vrata puštajući ih da prve uđu u restoran ili kad bi naručio piće bez da se s njima posavjetuje, a upravo je to ono što mu nalažu pravila bontona.