Ivančić: Napadi na Dežulovića i mene inovacija su u pritiscima na novinare
U srijedu, 21. siječnja, portal N1 Hrvatska objavio je kako je “novinar, kolumnist i književnik Boris Dežulović pozvan u Policijsku postaju Omiš jer je, kako piše u poslanom mu pozivu, temeljem članka 12. Zakona o prebivalištu pokrenut postupak odjave njegovog prijavljenog prebivališta u Pisku kod Omiša”. Dan kasnije, u četvrtak, 22. siječnja, isti je portal objavio ovo: “Nakon što nam je Boris Dežulović u srijedu ispričao kako je na poziv Policijske postaje u Omišu išao ondje izjasniti se o toj prijavi te, jednostavnije rečeno, potvrditi da živi tamo gdje živi, doznali smo da se i novinaru i piscu Viktoru Ivančiću (Dežulovićev kolega još iz vremena Feral Tribunea, nap. a.) otprilike u isto vrijeme dogodilo što i Dežuloviću.” Veterani kritičkog novinarstva karakterističnom su ironijom komentirali te nove metode pritisaka. “Poručujem im da ostajem ovdje i ne napuštam svoje ognjište. Neće me ustaški ološ otjerati s mojih vjekovnih ognjišta“, rekao je Dežulović za N1. Ivančić, da “nahrani paranoju ustašofila”, poručio je da “iz Splita nikud ne ide”. Nije, međutim, isključio mogućnost da bi Split mogao jednom nekamo otići – onamo, uostalom, gdje je 73 godine i bio: “Čak i ako se jednoga dana preselim iz Hrvatske u Jugoslaviju, neću mijenjati sadašnje prebivalište“, rekao je Ivančić za N1. U intervjuu za tacno.net, utemeljitelj Feral Tribunea iznio je više detalja o toj bizarnoj provjeri njegova prebivališta.
TACNO.NET: Molim te da izneseš činjenice: kako si doznao da je DORH pokrenuo postupak ukidanja tvog prebivališta?
Nisam to shvatio čak ni kad mi je čovjek iz policije došao doma da provjeri živim li na adresi na kojoj sam prijavljen. Bio je, doduše, vrlo ljubazan, no nije htio reći po kakvoj prijavi postupa, ili možda ni on to nije znao. Sve je bilo dosta čudno, no nisam tome pridavao naročitu pažnju, mislio sam da je posrijedi neka birokratska glupost. Tek kad sam nakon par dana doznao da je i Boro (Dežulović, op. a.) prošao istu „provjeru“, shvatili smo da je druga stvar u igri. A onda smo doznali i da su postupak odjave naših prebivališta pokrenuli Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika preko svog odvjetnika Srećka Ilića. Oni su naposljetku to i potvrdili.
TACNO.NET: Zašto su to učinili? Je li netko nešto prijavio Društvu političkih zatvorenika pa su oni tu prijavu proslijedili DORH-u? Jesi li doznao što se točno dogodilo?
Nemam pojma zašto to čine, a teško mi je ulaziti u mentalni sklop ustašofila. To je najčešće neprohodna džungla. A oni sami o tome šute. Moj je utisak da nas žele maltretirati a da pritom koriste resurse državnoga aparata – policiju i tužilaštvo. Sad bi bilo logično da taj isti državni aparat reagira prema podnosiocima lažne prijave i pokrene postupak protiv onih koji zloupotrebljavaju policiju i tužilaštvo. No to se, dakako, neće dogoditi, između ostaloga i zato jer je odvjetnik Srećko Ilić član saborskog Odbora za pravosuđe. On dakle jest dio državnoga aparata, štoviše, stoluje u tijelu narodne vlasti kao stručni autoritet. A pošto je ustašofil, gori od želje da Boro i ja kao dokazani „neprijatelji hrvatske države“ ovdje ne živimo, pa mu se čini logičnim da se potrudi i pravnim nam putem odjavi prebivališta.
TACNO.NET: Koje je obrazloženje za to? Jesi li dobio ikakav papir, i ako jesi, što u njemu piše?
Ne zna se obrazloženje. Policija ne želi obznaniti sadržaj prijave, i vjerojatno za to ima neko zakonsko pokriće. Znam samo da je isti advokat u ime pet udruga – redom: Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91., Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, Udruga policije branitelja Jastrebarsko – ovoga ljeta protiv mene i glavne urednice Novosti Andree Radak podnio kaznenu prijavu tvrdeći da sam u jednome tekstu vrijeđao hrvatski povijesni grb i time krnjio ugled Republike Hrvatske. Ista je garnitura podnijela kaznenu prijavu i protiv Bore zbog jednoga njegovog teksta. Sada je očito proširen prostor pravne borbe, tako da se s problematičnih članaka prešlo na problematična mjesta stanovanja.
TACNO.NET: Na temelju koje zakonske odredbe je taj postupak pokrenut?
Navodno se radi o članku 12. Zakona o prebivalištu, u čije mi se nijanse uopće ne da ulaziti. Uvijek je tu riječ o onoj epskoj dilemi – hoće li se ljudi ravnati prema zakonima ili će se zakoni ravnati prema ljudima. Da je netko podnio prijavu protiv Andreja Plenkovića, sigurno mu policija ne bi dolazila doma i sastavljala zapisnik o tome stanuje li na adresi na kojoj je prijavljen ili pak živi u oblacima. Mene je slučaj podsjetio na rane devedesete, kada nisam mogao dobiti hrvatsko državljanstvo premda sam, prema važećim nacionalističkim kriterijima, po majci i ocu bio Hrvat 2.0, k tome nastanjen u Hrvatskoj. No kada su kasnije odlučili da me mobiliziraju u vojnu jedinicu, po hitnome postupku su mi izradili domovnicu.
TACNO.NET: Jesi li razgovarao s Borom? Jesu li postupci protiv vas dvojice identični, ili ne?
Isti su. Ili barem vrlo slični.
TACNO.NET: Znaš li, je li postupak pokrenut još protiv nekoga, ili ste mete baš samo vas dvojica, neukrotivi utemeljitelji Feral Tribunea i najkritičkiji novinari u državi?
Ne znam da se još protiv koga ovako postupilo, valjda bi se taj dosad javio. Što ne znači da neće. Jer, kada je riječ o pritiscima na novinare, ipak je ovo jedna inovacija, otvorena je nova represivna mogućnost. Iznenadilo bi me ako se ona ne bi nastavila koristiti. Jer vidimo da su desni ekstremisti u posljednje doba silno razdraženi, posežu za svim raspoloživim sredstvima da prokletim izdajnicima začepe gubice. U krajnjem, da se ne lažemo, oni nisu zaokupljeni pitanjem zašto Boro i ja živimo ovdje ili ondje, nego zašto živimo uopće.
TACNO.NET: Kakav je to zakon koji državi omogućuje da čovjeku ukine prebivalište ako procijeni da on ondje ne živi? Što državu briga boravi li čovjek na adresi prebivališta ili ne?
Državu je briga za sve. Svi mi imamo pasoše, legitimacije, potvrde o državljanstvu, zavedeni smo u bezbroj evidencija… jer bez toga ne postojimo. Država nas silom usisava u sebe. Posvaja nas i protiv naše volje. Ako nisi državljanin, onda si nitko i ništa, gubiš prava građanina, a ako jesi, podložan si pravilima što ih diktira državni stroj, koji može biti i relativno pristojan i relativno odvratan, ovisi kakve si sreće. Paradoks je da čovjek mora pristati na taj vid zarobljeništva kako ne bi izgubio minimum slobode… Uostalom, probaj isto pitanje postaviti izbjeglicama koje ovih dana štrajkaju glađu u Ježevu, logoru koji se službeno zove „prihvatnim centrom“.
TACNO.NET: Kako tumačiš taj državni pritisak? Čemu to služi, i ima li svrhu?
Generalno, uvijek služi ograničavanju slobode. A u konkretnome slučaju, koji se upravo uvježbava na Bori i meni, cilj je maltretiranje. Konkretni pravni učinak je od sporednoga značaja. Ja sam, recimo, potpuno siguran da su u policiji unaprijed znali kako su prijave protiv nas lažne, ali su ipak – slijedeći hijerarhijski lanac – odlučili „uredovati“ i primijeniti meki oblik represije. Rezultat je, dakle, sinkrono djelovanje proustaških aktivista i državne službe, gdje oba aktera imaju svoje izgovore i alibije. S jedne se strane tako stvara direktan pritisak – koji mene, doduše, neće pogoditi, jer sam ostario i otupio – a s druge šalje jasna poruka drugoj novinarskoj čeljadi: budete li čačkali mečku u značku, vidite što vas čeka…
TACNO.NET: Kako bi ti opisao stanje u državi do koncerta Thompsona u Zagrebu i nakon njega? Ima li razlike?
Taj koncert – a još više ono ceremonijalno rukovanje premijera s pjevačem – poslao je poruku da više nema razloga za skrupule. Ali ipak: Thompsonu ne pakovati! On je simptom, a ne uzrok ustašizacije Hrvatske. On u toj priči samo parazitira i ostvaruje pristojnu zaradu. Plenković je o „dvostrukim konotacijama“ ustaškoga pozdrava govorio još u prvoj polovici svog mandata, a i time je samo artikulirao vjekovnu šprancu HDZ-a. Partijska vaga nagnuta je čas udesno, a čas još desnije, ali u podlozi je uvijek isti model: kako u isti mah reafirmirati fašističku Endehaziju i kititi se antifašističkim perjem? Taj nesporazum leži u samoj suštini HDZ-a, jer se, još od Tuđmana, radi o cinično ustrojenoj stranci, koja nastoji – a dobrim dijelom i uspijeva – proizvesti cinično društvo, i to u svim segmentima. Ako imamo ratne zločince koje tretiramo kao nacionalne heroje, zašto ne bismo imali ustaše koji će se smatrati antifašistima? U odnosu na prije par godina situacija je dakle nešto gora, ali ništa drugačija.
TACNO.NET: A Plenković, Jandroković i ostali iz vlasti? Ima li razlike u njihovu ponašanju prije i nakon koncerta?
Ima, naravno, no riječ je o političkim njuškama čiji ideološki gard uvijek proizlazi iz konjunkture. A prošlost nam ne nudi dokaze da su, na primjer, uvjereni nacisti bili išta lošiji od onih koji su nacizam podupirali iz oportunističkih razloga. Profil Njonjo je, recimo, okorjeli oportunist, i nema toliko crne ideologije kojoj se on neće prikloniti u interesu vlastita probitka. Glava je temeljno prazna i uvijek se može napuniti onim sadržajem koji trenutno odgovara guzici.
TACNO.NET: Zoran Milanović svojedobno se pokušavao prikazati kao brana ustaštvu. Je li ikad bio? Kako sada komentiraš njegovu šutnju?
Ta šutnja je sramotna. Svojedobno sam i sam povjerovao u vjerodostojnost njegovih političkih motiva. Bila je to glupa greška.
TACNO.NET: Devedesetih, ustaštvo i četništvo na Balkanu činili su se kao atavizmi koji će nestati kad i ovdje napokon trijumfira zapadna demokracija. Danas, Amerikom vlada čovjek u usporedbi s kojim čak i balkanski satrapi izgledaju poput uljuđenih parlamentaraca. Što nas čeka, i što možemo učiniti?
Nisam dobar u dijeljenju savjeta. Žalosno je da se ideja demokracije reducirala na izborne i parlamentarne lakrdije. Politička klasa je praktički kidnapirala taj pojam. Ono što je potpuno sigurno jest da u okviru postojećega političkog i ekonomskog sistema – „zapadne demokracije“, kako joj se tepa – Donald Trump i banditi slični njemu nisu nikakve anomalije, već prirodni, logični i zapravo neminovni produkti. Bilo bi, prema tome, korisnije raditi na promjeni poretka, nego na zamjeni bandita. A izbori nisu dovoljni za to. (Boris Pavelić, Tačno.net)
Zrinjski srušio Veležov spomenik
Ni tri dana nakon vandalskog čina gradonačelnik Mostara Mario Kordić nije našao vremena da reagira na rušenje spomenika za 77 igrača mostarskoga nogometnog kluba Velež koji su se pridružili partizanima i poginuli u Narodnooslobodilačkoj borbi.
Ne javlja se ni Hrvatski športski klub (HŠK) Zrinjski iz Mostara, koji upravlja mostarskim stadionom “Pod Bijelim brijegom”, na kojemu je od 1972. do proteklog utorka stajao spomenik poginulim mostarskim nogometašima partizanima – a uprava HŠK Zrinjskog u najmanju je ruku administrativno odgovorna za to što je spomenik, i inače već 1993. samovoljno prebojan šahovnicom, ovoga tjedna zbrisan s lica zemlje.
A način i vrijeme tog brisanja odabrani su očito namjerno, s cinizmom koji se može usporediti s tvrdnjom ustaškog gradonačelnika Zagreba, mesara Ivana Wernera, koji je 1941., 70 godina nakon izgradnje zagrebačke sinagoge, izvolio “otkriti” da se židovski hram “ne uklapa” u plan glavnog grada NDH, pa ima biti uništen, što je i učinjeno.
Slično i u Mostaru: nakon što je spomenik 54 godine stajao na svom mjestu, na stadionu, “ljudi zaduženi za održavanje” odlučili su ga srušiti, jer – kako su mediji prenijeli informaciju portala Hercegovina.in – “prostor koji vodi prema samom terenu dosta je skućen” – baš su tako napisali, “skućen” – “za veliki broj vozila koja zbog prirode posla moraju da budu što bliže terenu”. Službenu odluku o rušenju, međutim, javnost nije vidjela.
Aluzija na ustaški cinizam ovdje nažalost ne završava: spomenik partizanskim nogometašima Mostara srušen je – sami zaključite slučajno ili ne – 27. siječnja, na Dan sjećanja na žrtve Holokausta, koji se obilježava u znak sjećanja na oslobođenje nacističkog logora Auschwitz 27. siječnja 1945.
Dok su, dakle, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i gradonačelnik Mostara Mario Kordić, sa židovskim kipa kapicama na glavama, sa službene komemoracije na Židovskom groblju u Mostaru poručivali kako taj grad “mora biti i grad sjećanja” koji “neće šutjeti pred mržnjom i nepravdom, već će čuvati dostojanstvo svakog čovjeka”, tek nešto dalje užurbana mehanizacija brisala je s lica zemlje spomenik partizanima koji su se, spašavajući Židove, borili rame uz rame s istim tim osloboditeljima Auschwitza.
Spomenik poginulim partizanima Veleža podignut je, kako prenose mediji u BiH, 1972., u obliku stupa s tri proporcionalno postavljena kraka uzdignuta u različitim smjerovima koji su simbolizirali tri naroda u zajedničkoj borbi protiv okupatora. Do devedesetih, zajedno sa stadionom, tvorio je nerazdvojan dio lokalnog mostarskog mita o kultnom nogometnom klubu Velež.
No, u prvoj polovini devedesetih, mit će se prometnuti u noću moru: kako je dokazano na nekoliko suđenja pred Haškim sudom, poput suđenja Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću ili šestorici civilnih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, stadion – tada ne više u jedinstvenom, nego u takozvanom “zapadnom” Mostaru – služio je HVO-u kao jedan od zatočeničkih centara za uhićene Bošnjake, koji su odande deportirani u logor Heliodrom. Tako se, primjerice, na 200. stranici drugog toma prvostupanjske haške presude šestorici čelnika Herceg-Bosne navodi izjava “svjedoka GG” koji je 9. svibnja 1993., prvog dana napada HVO-a na grad, odveden na stadion, gdje su zatočenici “nekoliko sati proveli zatočeni na suncu koje je peklo, a da su sat ili dva po dolasku dobili samo jednu kofu vode”.
“Do kraja dana na stadionu se okupilo između 1.500 i 4.000 ljudi, uglavnom muškaraca. Tada su stigli autobusi, pa su vojnici HVO-a prinudili ljude okupljene na Stadionu Veleža da se u njih ukrcaju. Nekim autobusima su Muslimani odvezeni pravo do Heliodroma; iz nekih su morali da se iskrcaju u Vrdi, odakle su morali da produže pješice do Heliodroma”, navodi se na tom mjestu.
Iste godine, 1993., dio spomenika veležovcima prebojan je u – šahovnicu, i takav je stajao do konačnog rušenja u utorak, 27. siječnja. Kao što su Bošnjaci u ratu iz “zapadnog” Mostara preko Neretve protjerani u “istočni” Mostar, tako je protjeran i Velež, a stadion “Pod Bijelim brijegom“ preuzeo je novoformirani HŠK Zrinjski, pa će taj sportski objekt u sljedećim godinama svjedočiti i otvoreno proustaškim manifestacijama, kao što je ona zabilježena kamerama, u kojoj postrojene formacije HVO-a pjevaju ustašku pjesmu “Evo zore, evo dana”, a u pozadini se vidi i sam spomenik.
Fudbalski klub (FK) Velež je, pak, 2006. na istočnoj obali Neretve, u naselju Vrapčići, sagradio novi stadion dok se, kako glasi još jedna cinična odredba bez vremenskog ograničenja, “ne riješi problem gradskog stadiona ‘Pod Bijelim brijegom’”.
Uništenje spomenika izazvalo je ljutite reakcije, ali zasad bez ikakvog odgovora, a o učinku da i ne govorimo. Socijaldemokratska partija BiH podnijela je kaznenu prijavu protiv “nepoznatih počinilaca i nalogodavaca radova”, ali i protiv “odgovornih službenih lica u gradu Mostaru kao vlasniku stadiona ‘Pod Bijelim brijegom’” te “odgovornih lica u HŠK Zrinjski kao korisniku i faktičkom upravitelju stadiona”. U kaznenoj prijavi tužiteljstvu Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru SDP-ovci BiH rušenje su nazvali “protuzakonitim” te “namjernim, planskim i svjesnim”, koje “nije posljedica slučaja, greške, više sile ili hitne nužde, već rezultat svjesne odluke i faktičkog postupanja odgovornih lica”.
“Rušenje spomenika koji simbolizira antifašističku borbu, slobodu i historijsko nasljeđe Mostara predstavlja čin vandalizma, ali i ozbiljan napad na temeljne vrijednosti na kojima počiva savremeno demokratsko društvo. Ovakvi postupci ne smiju ostati bez institucionalnog odgovora, jer šutnja i nekažnjavanje ohrabruju daljnju destrukciju i historijski revizionizam”, priopćili su iz SDP-a BiH.
Predsjednik FK Velež Admir Rahimić rušenje je nazvao “činom brutalnosti prema sjećanju“. “Velež nije samo fudbalski klub. Velež je ideja. Ideja otpora nepravdi, solidarnosti i hrabrosti da se stane na stranu čovjeka kada je to najteže. Imena 77 naših palih igrača nisu fusnota historije, već temelj moralnog identiteta ovog kluba i ovog grada“, kazao je Rahimić.
Važne su reakcije stigle i s društvenih mreža: jedan obaviješteni Mostarac na Facebooku je upotrijebio kovanicu “isilovsko rušenje” te iznio poraznu, ali nažalost točnu kvalifikaciju, rekavši kako “dio Mostara koji pripada HDZ-u BiH i Draganu Čoviću” po količini uništenih antifašističkih obilježja “spada u najdivljije i najprimitivnije gradove Evrope”.
Glas protiv rušenja digao je i mostarski povjesničar i aktivist Dragan Markovina, koji je za N1 BiH pozvao na sankcioniranje odgovornih jer je rušenje “čist slučaj”.
Rušenje je “besraman čin”, kazao je Markovina i dodao: “Imamo jasnog počinioca, imamo jasno da je neko srušio spomenik – ne znam šta je sporno? Ne znam do kakvog će sudije slučaj doći, ali jednostavno je ovo tako čist slučaj da nema uopšte govora da se neće postupiti.“, kazao je i poentirao: “Nije ovo Divlji zapad niti ’93. godina”.
Ta tvrdnja, međutim, tek ima biti dokazana. Dotad, neka se barem pamti kako je to bilo, riječima mostarskoga narodnog heroja Mehe Trbonje: “U septembru i oktobru 1941. cio naš tim otišao je u partizane, u Konjičko-mostarski odred, kasnije čuveni Mostarski bataljon. Svi smo ponijeli Veležove dresove sa velikom zvijezdom petokrakom”. (Vjeran Grković, Novosti)
Važno je da naši ne ginu
Prekid vatre je kada Izraelci ne ginu. Prekidom vatre zovemo i kada Izraelci ne ginu, a u Gazi ima preko 400 mrtvih, od kojih su mnogi deca. I kada Izrael usred primirja sruši 2.500 kuća u Gazi, a ministar odbrane Israel Kac čestita vojnicima na njihovim akcijama, mi to i dalje smatramo prekidom vatre. Prekid vatre je i kada se stotine hiljada Gazana, zaglibljenih u blatu, smrzava od hladnoće.
Prekid vatre je i kada hiljade teških bolesnika umire, jer im Izrael uskraćuje medicinsku pomoć i priliku da potraže pomoć van kaveza u koji smo ih zatvorili. Kada vas fina gospođa na večeri za šabat pita da li u Gazi još uvek ima naših vojnika, dok je pola Pojasa okupirano od strane naših vojnih snaga – to je jasan znak da je nastupio prekid vatre, barem u svesti Izraelaca. I dok se život vraća u normalu uz takmičenja u kuvanju i pevanju i skandal o curenju informacija nemačkom Bildu, nema sumnje da je nastupio prekid vatre. Ali kada pripadnici Hamasa izađu iz svojih skrovišta i postave improvizovanu eksplozivnu napravu među ruševinama Gaze, onda je to teško kršenje primirja.
Kada Izraelci ne ginu, sve ostalo je nebitno. I zašto bi neko uopšte mislio o Gazi, ako tamo ne gine niko od naših? Kada sirene ne zavijaju u Izraelu, to je primirje. Činjenica da se nastavlja sa bombardovanjem Gaze (bez zavijanja sirena) je nebitna. Čak i svet pokazuje znake umora. Osnovano je „mirovno veće“ koje neće pomoći nijednom izbeglici iz Gaze. Kada naši ne ginu vraćamo se u rutinsku ulogu žrtava oktobarskog napada i beskrajno prepričavanje priča o otetim Izraelcima. Ne želimo da čujemo ni reč o tome da Gaza i dalje postoji. Kada Izraelci ne ginu Gaze nema, a sa njom nestaje i palestinsko pitanje.
Kada naši ne ginu sve je u redu. Možemo da se vratimo poricanju Gaze i opštem zaboravu te teme. Kada Izraelci ne ginu na Zapadnoj obali život je med i mleko. Činjenica da je desetine Palestinaca ubijeno na Zapadnoj obali je još manje zanimljiva od stotina ubijenih u Gazi u istom periodu. Vojna komanda na Zapadnoj obali nije čula za prekid vatre u Gazi. Sve drakonske mere uvedene na početku rata u Gazi i dalje su na snazi, nijedna nije ukinuta ili ublažena. Zašto se ratni dekreti ne ukidaju sa završetkom rata? Na našim putevima je podignuto 900 kontrolnih punktova i oni su tu i posle prekida vatre. Od početka rata sva palestinska naselja su opasana čeličnim kapijama, koje naše vlasti otvaraju i zatvaraju. I broj pogroma se ne smanjuje. Ali važno je da naši ne ginu.
Nametnuti sporazum o prekidu vatre podrazumeva da je Izraelu dozvoljeno sve, dok je drugoj strani zabranjeno i da diše. Svi taoci su vraćeni, osim tela jednog vojnika, i odmah je zaboravljeno naše obećanje: kada se svi oteti vrate, Izrael izlazi iz Gaze. Seća li se iko tog obećanja? Oteti su se vratili, a Izrael je još uvek u Gazi, i to zauvek.
Prekid vatre je utišao kritiku Izraela. Mnoge vlade su samo čekale priliku da nas opet prigrle. Pažnja svetske javnosti se preselila na Venecuelu i Iran. Tramp tako širi dalje svoj fiktivni mir na Bliskom istoku, a Izraelci govore da je rat u Gazi bio pravednički i da je postigao svoj cilj. Sada je to gotovo. Naši ne ginu. Sve ostalo je nevažno. (Gideon Levy, Haaretz, za Peščanik s hebrejskog prevela Alma Ferhat)
