Istrebljenje Jevreja
U to doba već se znalo da veliki koncentracioni logori pod upravom SSa, sa plinskim komorama namijenjenim istrebljenju zatočenika, nisu samo neprovjerene glasine. U ljeto 1944. godine oslobođen je Majdanek u jugoistočnoj Poljskoj, prvi koncentracioni logor u koji su ušli saveznici. Uprava Majdaneka, zatečena brzim napredovanjem Crvene armije, pobjegla je ne uspjevši srušiti glavne instalacije logora, sedam plinskih komora i krematorij. Većina tih objekata sačuvana je do danas kao Državni muzej Majdanek. O drugim velikim koncentracionim logorima na istoku Poljske, Belzecu, Sobiboru, Treblinki, specijaliziranim za istrebljenje, znalo se manje. Kad se krajem 1943. godine pojavila opasnost da bi nepojmljivi zločini počinjeni u tim logorima jednom mogli biti otkriveni, SS ih je do temelja uništio, posadivši travu i drveće preko mjesta gdje su bile plinske komore i krematoriji. Većina zatvorenika je pobijena. Tako je iz Belzeca, za koji se procijenjuje da je u njemu stradalo oko 500 tisuća Židova, preživjelo sedam logoraša, a o zločinima je svjedočio samo jedan.
Informacije o koncentracionom logoru pored mjesta Oswiecim, pedesetak kilometara jugozapadno od Krakowa, stizale su gotovo od njegovog osnivanja. Auschwitz je utemeljen kao logor za nepodobne Poljake u svibnju 1940. godine. Proširen je, poslije napada Njemačke na SSSR, za sovjetske ratne zarobljenike. Na tim logorašima isprobano je 1941. masovno ubijanje plinom ciklon B, a dr. Mengele je počeo zloglasne medicinske eksperimente. Prvi izvještaj o uvjetima u Auschwitzu uspio je poslati član poljskog pokreta otpora Witold Pilecki; izvještaj je objavljen u Londonu u svibnju 1941. Pilecki je u rujnu 1940. organizirao da bude uhvaćen i poslan u Auschwitz kako bi tamo organizirao otpor poljskih zarobljenika; uspjelo mu je pobjeći iz logora u aprilu 1943. U siječnju 1942. godine, pod predsjedavanjem Himmlerovog zamjenika Reinharda Heydricha, održana je u Wannseeu pored Berlina konferencija predstavnika ministarstava Trećeg Reicha na kojoj je dogovoreno načelno i operativno provođenje „Konačnog rješenja židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage). Iako na konferenciji, čiji zapisnik je vodio Adolf Eichmann, nije spomenuta riječ „ubijanje“, bilo je nedvojbeno da je eufemistički naziv „Konačno rješenje“ zapravo plan da se ubiju, bilo direktno ili kroz tako dizajnirane radne uvjete, svi Židovi u Europi, njih oko 11 miliona. U taj broj bili su uračunati i Židovi koji su tada živjeli u Velikoj Britaniji, da budu likvidirani kad se „steknu uvjeti“. Transporti Židova iz različitih dijelova Europe dolazili su u Auschwitz, koji je proširen na tri glavna i četrdesetak manjih logora, od početka 1942. do kraja 1944. godine. Detaljno svjedočenje o događajima u Auschwitzu, poznato pod nazivom Protokol iz Auschwitza, objavljeno je u USA u novembru 1944. godine. Napisali su ga dvojca slovačkih Židova, Rudolf Vrba i Alfred Wetzler, koji su uspjeli pobjeći iz Auschwitza u travnju 1944. godine. Prema opće prihvaćenim procjenama kroz Auschwitz je prošlo milijun i tristo hiljada zatočenika, ubijeno je milijun i sto tisuća od kojih su 960 tisuća bili Židovi.
Iako su sve te informacije o Auschwitzu postojale, izviđačke jedinice Prvog ukrajinskog fronta naletijele su na Auschwitz slučajno. Prema svjedočenju sovjetskih vojnika: „To je izgledalo kao nepregledni napušteni kompleks tvornica, baraka, … onda su se počeli pojavljivati ljudi, skeleti, bez osmjeha, bez odgovora, … probali smo razgovarati s njima na ruskom, poljskom, njemačkom, jidišu, … mislili su da ih provociramo … Tek kad sam rekao: ‘Ne bojte se ljudi, ja sam pukovnik sovjetske armije i ja sam Židov. Došli smo vas spasiti.’, tada su pale sve ograde, oni su potrčali prema nama, pali na koljena, ljubili naše šinjele i zagrlili nas.“
Crvena armija oslobodila je u Auschwitzu nešto više od 7000 logoraša. Desetak dana prije toga, 18. siječnja, logorska uprava i straža na brzinu napušta Auschwitz i većinu logoraša, njih oko 60 000, tjera na marš prema koncentracionim logorima u Njemačkoj. Takvi „marševi smrti“, SSovci su ubijali svakog tko bi zaostao ili pao od iscrpljenosti, kretali su, kako se Crvena armija približavala, iz svih koncentracionih logora na istoku. U tim logorima su ostali samo oni koji su se uspjeli sakriti ili su bili u takvom stanju da su SSovci, žurno napuštajući logore, procijenili da će ti logoraši i tako umrijeti. Bio je to zadnji čin drame započete dolaskom Hitlera i nacističke stranke, demokratskim putem, na vlast u Njemačkoj. Nema poučnijeg primjera kako ni demokracija ni kultura nisu garancija da na vlast ne dođe opasna grupa populista i dobrom dijelu naroda podmetne i nametne nacionalističku netrpeljivost i, u slučaju nacista, antisemitizam kao izraz domoljublja. Kad se početkom 1945., pod vojnim udarima Saveznika, Treći Reich počeo raspadati, na vidjelo je izašla istina o koncentracionim logorima, o strahotama teško pojmljivim i po okrutnosti i po razmjerima, tako da su za njihov opis skovane i nove riječi poput genocida i holokausta.
Dio logoraša iz Auschwitza završio je u koncentracionim logorima u unutrašnjost Trećeg Reicha. Među njima i djevojčice Anne Frank, čiji dnevnici će postati povijesno svjedočanstvo o strahotama nacističkog režima i Simone Veil, koja će postati prva predsjednica Europskog parlamenta; obje su prebačene u koncentracioni logor Bergen-Belsen blizu Hanovera. Logor je oslobodila britanska armija. Tisuće i tisuće zatočenika iz Auschwitza završilo je u kompleksu koncentracionog logora Buchenwald. Iz dijela tog logora jedan zatočenik uspio je poslati poruku s tajno izrađenog radio odašiljača: „Generalu Pattonu. Ovdje Buchenwald. SOS. Molimo pomoć. SS nas hoće sve uništiti.“ Kad je primio odgovor, logoraš koji je poslao poruku, se onesvjestio: „KZ. Bu. Držite se. Jurimo vam u pomoć. Komanda Treće armije“. Dio logora je oslobođen 4. travnja, a drugi dio 11. travnja 1945. Zapravo, jedinice američke vojske dočekali su naoružani logoraši koji su sami oslobodili taj dio logora. Ustanak u logoru je organizirao i vodio Odbor za organizaciju otpora; istaknuti član Odbora bio je Rudi Supek, zarobljen kao član francuskog Pokreta otpora i zatočen u Buchenwaldu. Mnogo godina kasnije, početkom 1990tih, Rudi Supek bit će i jedan od članova osnivača Odbora za vraćanje imena Trg žrtava fašizma u Zagrebu.
Među spašenom djecom koja su iz Auschwitza premještena u Buchenwad bili su i Imre Keretesz, u čijim će se knjigama (Nobelova nagrada za književnost 2002. godine) provlačiti sjena Holokausta, i Elia Wiesel, koji će postati jedan od osnivača Muzeja sjećanja na Holokaust u Washingtonu, istaknuti borac za ljudska prava (Nobelova nagrada za mir 1986. godine) i književnik. U zadnjem poglavlju knjige Noć (La Nuit) Wiesel piše: „U tom času pokret otpora odlučio je djelovati. Naoružani ljudi nicali su odasvuda. Pucnjevi pištolja, eksplozije bombi. Mi, djeca, stisli smo se na podu baraka. Bitka nije dugo trajala, sve se smirilo oko podneva. Esesovci su pobjegli i pokret otpora je preuzeo logor.“
U obrazloženju Nobelove nagrade za mir Odbor za dodjelu nagrade napisao je da je Wieselovo „opredijeljenje potaknuto stradanjem židovskog naroda ali da ga je Wiesel proširio na sve potlačene ljude i narode“. U tom smislu sjećanje na žrtve Holokausta trebalo bi podsjetiti da svi preduvjeti koji su u prošlosti vodili prema zločinima protiv čovječnosti, prema genocidima pa i prema Holokaustu postoje i u današnjem svijetu; poticanje netrpeljivosti i mržnje prema drugačijima, agresivna nacionalistička propaganda koja odriče ljudskost „drugima“ i strah i nebriga tamo gdje bi trebalo biti suosjećanje. Kakva će biti budućnost ovisi o našem zalaganju. (Zoran Pusić, Tačno.net)
Izrael sve dalje od sveta
Obnovljeni razgovori o palestinskoj državi u izraelskom društvu nisu se poveli zbog unutrašnjeg razvoja događaja nego zbog pritiska spolja. Sjedinjene Države, Evropska unija, Britanija i umerenije arapske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom poslale su jasnu poruku Izraelu: masakr od 7. oktobra dogodio se zbog užasnog neuspeha izraelske vojne koncepcije i Hamasove ubilačke džihadističke ideologije. Ali – kao što kaže i generalni sekretar UN Antonio Guterres, koji je svojim izjavama okrenuo Izraelce protiv sebe – sve to se nije zbivalo u vakuumu. Neuspeh se dogodio u realnom kontekstu u kom je Izrael pod Netanjahuom osnažio Hamas da bi oslabio Palestinsku upravu i sprečio stvaranje palestinske države te da bi se neometano nastavili okupacija, aparthejd i zlostavljanje Palestinca.
Biden je rekao Izraelcima da je najvažnija lekcija oktobarskog masakra hitna nužnost da se uspostavi palestinska država na Zapadnoj obali i Gazi. Prihvatanje te lekcije je, po njegovom mišljenju, priznanje da je nedostatak političke perspektive glavni uzrok oktobarskog pokolja. Evropa se slaže s njim. Saudijska Arabija se takođe slaže i nudi normalizaciju odnosa u zamenu za uspostavljanje palestinske države (što je ionako trebalo da se dogodi). Ali sve dok zavisi od Izraelaca, tema palestinske države neće biti na dnevnom redu. Štaviše, Izraelci su izvukli pouku da je potrebno ojačati vojnu okupaciju, udvostručiti snage našeg Štazija (Šabaka) i produbiti kontrolu nad palestinskom populacijom.
Čak i lideri koji planiraju da na izborima pobede Netanjahua, na primer Ganc i Ajzenkot, ne kritikuju Netanjahuovo protivljenje palestinskoj državi i ne podržavaju američku viziju. Netanjahu, i dalje veštiji političar od obojice, za sebe je prisvojio najpopularniju i najsočniju političku poziciju među biračima: neće biti palestinske države. Taj stav odražava javno raspoloženje i predstavlja viziju dve države kao devijantnu ideju koja će dovesti do masakra Jevreja.
Izrael se zatvara i distancira od sveta. Ne kao Severna Koreja, već u svom stilu. Vlada, vojska i mediji ne govore široj javnosti o izraelskom razaranju Gaze. A javnost, s druge strane, to ne želi da zna. Ovde se širi raspoloženje „mi protiv sveta“. U toj jednačini je svet (Hag) poludeo, a mi smo razumni i dobri. Svet razdvaja masakr i rat i odbija da vidi da masakr predstavlja moralno opravdanje za rat. U Izraelu tvrdoglavo odbijaju da budu realni. Stanovnici razorenih kibuca i mošava iz Otefa (pograničnog dela zemlje), koji su većinom protestovali protiv fašističkog bibizma, sada zahtevaju pogled na more iz svojih naselja. Ako je nekada samo radikalna nacionalistička desnica – poput Smotriča i Ben Gvira – to tražila, sada to zahteva cela zemlja, čak i Gancovi i Lapidovi birači. I oni veruju da Izrael sada ima puno opravdanje da u svemiru radi šta hoće. Najveća katastrofa u istoriji zemlje je proizvela najsnažniji osećaj pravedništva. Izrael ne mora da se prilagodi svetu definisanjem jasnih granica i ukidanjem okupacije. Naprotiv, svet sada mora da se prilagodi Izraelu.
I učešće u koaliciji protiv Huta je slabo. Unija je ostala izvan nje, kao i Saudijska Arabija i Egipat. Iako im aktivnosti Huta direktno nanose štetu, njima je važno da ne budu poistovećeni sa Izraelom. Javni diskurs koji je nastao posle 7. oktobra cenzuriše kao tabu bilo kakvo spominjanje okupacije i masovno ubijanje civila u Gazi. Ceo svet govori istim jezikom, a Izrael drugim. Uglavnom govori sam sa sobom. I to je zastrašujuće. (Rogel Alpher, Haaretz; Peščanik, prevela Alma Ferhat)
BRAZILSKE ŠUME: Klizimo u dug izumiranja
Krčenje šuma radi širenja agroindustrije u nekim dijelovima Brazila fragmentira šume u izolovane enklave. Time se remeti interakcija između biljnog i životinjskog svijeta. Životinjske vrste i biljke koje od njih zavise jedva se održavaju u tim nepovoljnim ekološkim uslovima i ne mogu se obnavljati, što vodi izumiranju: “Drveće koje proizvodi velike ili sjemenke zaštićene vrlo čvrstom ljuskom uveliko zavise od životinja koje im te sjemenke raznose šumom. Kad veliki primati i drugi kičmenjaci biljojedi izumru lokalno, regionalno ili globalno, pogođene su i biljke čije sjeme raspršuju.”
O dugu smo skloni razmišljati isključivo u smislu finansija, ali kroz ono što je poznato kao dug izumiranja možemo i u svijetu prirode požnjeti ono što posijemo. Dug izumiranja se odnosi na promjene koje utiču na opstanak vrsta u budućnosti.
Ekosistemi često prolaze kroz duboke i dramatične promjene čiji učinci nisu uvijek vidljivi golim okom. Ove promjene sve više uzrokuju ili pokreću ljudi.
Pogođene vrste u mnogim slučajevima možda neće nestati još nekoliko decenija ili čak stoljeća: jedinke preživljavaju, ali pod ekološkim uslovima kakvi im ne dopuštaju održavanje genetski održivih populacija. To se često događa kod biljnih i životinjskih vrsta koje imaju dug životni ciklus, kao što su određene vrste drveća.
Neke populacije sekvoje ili tise stoga mogu duže vrijeme preživjeti s čistim ekološkim minimumom, ali to ne znači da im je postojanje zajamčeno u dugoročnoj budućnosti. Ovaj odgođeni rezultat je „dug“ izumiranja.
Takve se situacije mogu dogoditi u bilo kojem ekosistemu na svijetu, uključujući tropske i suptropske šume. Zapravo je nekoliko studija već pokazalo da gubitak bioraznolikosti koji se na svim kontinentima ubrzava znači rizik od masovnog izumiranja vrsta.
Primati Atlantske šume
U Brazilu uvijek zamišljamo bujnu amazonsku prašumu, moćne rijeke u njenom golemom bazenu i bezbrojne kilometre na kojima vrvi najraznovrsnija flora i fauna.
Međutim, u Brazilu se nalaze i drugi krajolici jedinstveni kao i Amazonija. Cerrado, Caatinga i Mata Atlântica samo su neki od primjera.
Atlantske šume Južne Amerike – u Brazilu poznate kao Mata Atlântica – spadaju u najbogatija i najraznolikija bioklimatska područja na svijetu i dom su velikom broju vrsta primata. Mnoge od tih vrsta autohtone su u tim šumama, a sad su u ozbiljnoj opasnosti od izumiranja. To se, na primjer, odnosi i na južnog vunastog majmuna-pauka (Brachyteles arachnoides) i sjevernog vunastog majmuna-pauka (Brachyteles hypoxanthus), dvije vrste koje spadaju u najveće majmune tzv. Novog svijeta koje žive na drveću.
Izumiranje prijeti i manjim endemskim vrstama primata poput tamarina (Leontopithecus rosalia, L. chrysopygus, L. chrysomelas i L. caissara). Drugi, poput guariba, poznatih kao smeđi urlikavci (Alouatta guariba), kojih je do prije nekoliko godina bilo relativno mnogo, desetkovani su nedavnim izbijanjem žute groznice koja je pogodila istočni i južni Brazil. Svim vrstama primata Atlantske šume zajedničko je to što preživljavaju u izolovanim šumskim fragmentima različitih dimenzija, okruženi usjevima i pašnjacima.
Posljedice za drveće
Mnoge interakcije između životinja koje se hrane voćem i biljaka koje ih proizvode smatraju se „uzajamnim interakcijama“, vrstom ekološkog odnosa koji koristi jedinkama dviju ili više vrsta.
Biljke proizvode mesnatu hranjivu pulpu plodova koju konzumiraju životinje. Zauzvrat životinje distribuiraju njihova sjemena na mjesta gdje mogu klijati i rasti nove biljke.
Djelovanje čovjeka često utiče na te interakcije između biljaka i životinja kao što su primati koji žive na drveću. Nedavno je otkriveno da posljedica tog djelovanja može biti upravo dug izumiranja koji pogađa brojne vrste drveća.
Drveće koje proizvodi velike ili sjemenke zaštićene vrlo čvrstom ljuskom uveliko zavise od životinja koje im te sjemenke raznose šumom. Kad veliki primati i drugi kičmenjaci biljojedi izumru lokalno, regionalno ili globalno, pogođene su i biljke čije sjeme raspršuju.
To potvrđuje i jedna skorašnja studija. Ovo istraživanje pokazuje kako su krčenje šuma, fragmentacija staništa i bolesti uticali na primate Atlantske šume u jugoistočnom i južnom Brazilu i kako su se promijenile ekološke interakcije u kojima oni sudjeluju ili su sudjelovali.
Ova studija upozorava da progresivno pogoršanje međusobno povezanih uzajamnih interakcija između životinja i biljaka kojima se one hrane ugrožava sam opstanak ovih šuma.
Ova prijetnja dolazi povrh klimatskih promjena koje će, kratkoročno, uzrokovati učestalost šumskih požara. Srednjoročno i dugoročno, ta će se golema šumska područja pretvoriti u otvorene savane koje nisu prilagođene potrebama primata koji žive na drveću. Fragmentacija šuma – pri čemu se šumska područja izoluju jedna od drugih i okružuju intenzivnim uzgojem šećerne trske ili soje – samo će pogoršati ove učinke. (Riječ i djelo; Conversation)
